Pakt o nenapadanju

 

Raspad SSSR-a, koji Zapad nije toliko želio, ipak se dogodio, jer se sovjetski sistem iscrpio. Postsovjetska Rusija je proglasila da su komunizam, agresija i totalitarizam završeni te da će Rusija biti miroljubiva, antikomunistička i demokratska. Liberalni Zapad je u to rado i naivno vjerovao.

Uzalud. Jer je Putin već 2007. godine, na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, jasno upozorio da će zaratiti sa Zapadom, koji je navodno prevario Rusiju. "Prevara" se sastojala u tome što se NATO, uprkos svojim obećanjima (koja, međutim, niko nije potvrdio), zakleo da se neće približavati Rusiji.

Naravno, zaboravili su da su zemlje Centralne Evrope, bez izuzetka, nakon što su oslobođene iz socijalističkog koncentracionog logora, brzo i bez ikakve prisile, pokucale na vrata Alijanse. I nisu se automatski i odmah našle tamo.

 

 

Evolucija neprijateljstva prema NATO-u dostigla je vrhunac u decembru 2021. godine, kada je Rusija, kroz govor zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, zahtijevala da Alijansa "pokupi svoje stvari i vrati se u granice iz 1997. godine". Teritorija bivšeg SSSR-a je, naravno,  trebala postati zona neospornog uticaja Moskve.

Netačnost teze o "prijetnji" sa Zapada bila je očigledna, jer NATO nikada nije namjeravao napasti Rusiju. To je lako dokazati gledajući stanje oružanih snaga zemalja NATO-a čak i sada - nakon skoro četiri godine pune ruske agresije. A šta je sa prethodnim godinama?! Rusija i dalje insistira na tome da je NATO egzistencijalna prijetnja za nju.

S druge strane, puna agresija Rusije protiv Ukrajine prisilila je liberalno-hedonistički Zapad da se konačno probudi i shvati da je Rusija najveća prijetnja demokratskoj civilizaciji.

Ovaj zaključak se posebno odrazio u nizu rezolucija Evropskog parlamenta, parlamentarnih skupština NATO-a, OSCE i Vijeća Evrope, u kojima se Rusija definira kao zemlja koja ispovijeda i provodi nehumanu teoriju i praksu rasizma.

Zapad i dalje poziva Rusiju da zaustavi rat u Ukrajini i počne pregovore. Istina, niko ne razumije šta. Ali ono što svi razumiju jeste da između Zapada i Rusije nema povjerenja i neće ga biti u bliskoj budućnosti. U zagradi napominjemo da unutar NATO-a nisu svi uvjereni u efikasnost Člana 5. Washingtonskog sporazuma.

Kao rezultat toga, imamo dvije antagonističke sile: demokratski svijet i rasistički režim u Rusiji, koji podržava autoritarna Kina, s Ukrajinom kao poljem sukoba. Izuzetno je teško predvidjeti kako će se ovaj sukob završiti, s obzirom na neadekvatnost rukovodstva Kremlja, koje stalno ucjenjuje svijet svojim nuklearnim oružjem, s jedne strane, i životinjski strah Zapada od Rusije, s druge strane.

 

Tradicionalni odgovor: razoružanje, verifikacija, mjere izgradnje povjerenja, itd., itd. Kao što pokazuje trenutna situacija, ovaj pristup ne funkcionira. Jer ruska imperijalna agresivna politika ostaje nepromijenjena. Stoga, nema smisla ponavljati prethodne greške.

 

 

Pogledati problem s druge strane. Ne razoružavajte se, već NAORUŽAVAJTE! Jer samo oružje i strah od njegove upotrebe pružit će stvarnu garanciju međusobne sigurnosti. U našem evropskom slučaju (uostalom, Moskva se boji napredovanja NATO-a na istok upravo u Evropi) trebalo bi se raditi o sljedećem:

a) međusobno priznati da je linija razgraničenja između Evrope i Rusije, na osnovu današnjih realnosti, zemlje istočnog boka NATO-a i Ukrajina (i unutar njenih međunarodno priznatih granica. Ovo je ključni element budućih sporazuma).

b) međusobno priznati da ova linija razgraničenja treba postati zona koncentracije takve količine i kvaliteta oružja s obje strane koja će učiniti fizički napad jedne strane na drugu besmislenim. Istovremeno, radijus djelovanja akumuliranog oružja trebao bi doseći do 4.000 kilometara u oba smjera i imati nuklearnu komponentu.

Širina takvog "odbrambenog zida" podložna je dogovoru. Isto se odnosi i na popis i količinu oružja, kao i na maksimalni nivo ljudstva. Treba uspostaviti strogu i bezuvjetnu kontrolu kako bi se osiguralo da se gore navedeni parametri ne prekorače.

Dakle, s obje strane u zoni razgraničenja (od Norveške do Rumunije) bit će akumuliran i raspoređen takav broj ljudstva i oružja čiji će potencijalni uticaj obuhvatiti cijeli evropski kontinent i značajan dio teritorije Rusije. Ovaj "odbrambeni zid" postat će stvarna garancija sigurnosti i za zemlje Evrope i za Rusiju.

Svaka zemlja koja izrazi želju da se pridruži učesnicima Pakta na jednoj ili drugoj strani moći će to učiniti uz konsenzusni dogovor ostalih učesnika u zapadnoj grupi zemalja (tj. EU i Ukrajine) ili Rusije i njenih saveznika. U takvim okolnostima, obje strane će odrediti dodatne elemente međusobnog odvraćanja.

Oružje, pomnoženo strahom od međusobnog uništenja, neće dozvoliti nijednoj strani da napadne drugu, i stoga će ukloniti postojeće sigurnosne strahove. Jer ni NATO ni Rusija neće moći napredovati. Dakle, napredovanje NATO-a na Istok, a Rusije na Zapad, bit će nemoguće.

Ovo de facto stanje stvari morat će biti utvrđeno Paktom o nenapadanju. Za razliku od prethodnih, on će imati stvarne garancije poštivanja, te će stoga biti efikasan.

Istovremeno, trebalo bi, između ostalog, jasno navesti da će napad jedne strane imati automatski i trenutni odgovor druge. To će ohrabriti NATO da razvije jasan mehanizam za primjenu Člana 5. Washingtonskog ugovora ili ekvivalenta za zemlje učesnice Pakta sa evropske strane.

 

 

Vrijedi započeti s političkom izjavom Ukrajine i zemalja NATO-a koje žele sudjelovati u takvom projektu, s jedne strane, i Rusije, s druge strane, o njihovoj spremnosti da zaključe Pakt o nenapadanju (u slučaju da bilo koja zemlja NATO-a ne želi postati stranka Pakta, njegove odredbe se neće primjenjivati na tu zemlju. Ako bilo koja evropska zemlja koja nije članica NATO-a izrazi želju da se pridruži Paktu, preostale zemlje koje učestvuju u Paktu na evropskoj strani trebale bi razmotriti takav prijedlog u razumnom roku).

Zemlje saveznice Rusije ili druge zemlje koje graniče sa njom također će moći pristupiti Paktu zajedno s Rusijom.

Nakon što stranke jasno dokumentiraju političku volju za zaključenje Pakta o nenapadanju, dogovorit će se o kvantitativnim i kvalitativnim parametrima "odbrambenog zida" i mehanizmima kontrole.

Nakon toga, Rusija će povući svoje trupe s ukrajinskih teritorija koje je okupirala. Tako će Ukrajina vratiti punu kontrolu nad svojom međunarodno priznatom teritorijom.

Paralelno s tim, strane će pripremiti tekst Pakta i u njega unijeti, posebno, odredbe o odsustvu teritorijalnih pretenzija strana jedna prema drugoj i obavezat će se da neće narušavati međusobni teritorijalni integritet.

Strane će provesti relevantne interne procedure, Pakt o nenapadanju će stupiti na snagu.

Zemlje učesnice Pakta o nenapadanju iz NATO-a smanjit će sankcijski pritisak na Rusiju u skladu s tempom kompenzacije za gubitke koje je on prouzrokovao Ukrajini.

Strane se slažu da period pregovora o pripremi teksta Pakta o nenapadanju neće biti duži od šest mjeseci. Isti period će biti predviđen za provođenje internih procedura.

Rok važenja Pakta je 25 godina. Ako u roku od pet godina nijedna od strana ne izjavi želju za povlačenjem iz Pakta, njegovo važenje će se automatski produžiti za narednih 10 godina.

 

 

Tema agresivnih namjera strana postat će stvar prošlosti. Evropa se neće bojati napada Rusije, računajući prvenstveno na svoje odbrambene sposobnosti.

Ali šta je s Rusijom, koji je njen interes? Uostalom, bit će prisiljena da ode iz Ukrajine i plati reparacije?

Glavni motiv će biti da će, obnavljanjem dijaloga i fazne ekonomske saradnje s Rusijom, Evropi, a šire gledano, Zapadu u cjelini, dati šansu da preživi u jednom ili drugom obliku.

Jasno je da nakon sloma Putinovog režima Rusija više neće postojati u svojim sadašnjim granicama. Pojedinačni narodi će je napustiti i formirati vlastitu državnost. Ali ono što ostane imat će šansu da postoji određeni vremenski period.

Takva perspektiva može se činiti mnogo privlačnijom sadašnjoj putinolikoj "eliti" nego dovođenje Rusije do potpunog kolapsa ako se rat nastavi.

Moskva će ovo moći prodati, barem prividno, kao "pobjedu", jer, kažu, zlokobni NATO više nikada neće prijetiti Rusiji. A izvor "neonacizma" u Evropi, Ukrajina, morat će se oporavljati još jednu deceniju nakon "našeg herojskog SVO". Kremljska propaganda će u to uvjeriti lokalnu masu za mjesec-dva.

Šta će ubrzati spoznaju o nedostatku alternative takvoj opciji u Kremlju i ljudima oko njega?

Ukrajinske leteće/plutajuće sankcije (dobri dronovi i rakete raznih tipova u pravoj količini) i stvarne ekonomske sankcije od strane EU, koje će zaustaviti finansiranje rata.

Usput, treba čestitati stanovnicima moskovskih močvara na početku nove ere utrke u nuklearnom naoružanju i podsjetiti ih na ono što je, posebno, uzrokovalo "najveću geopolitičku katastrofu" 20. stoljeća - "Ratove zvijezda". Sada postoji nešto o čemu treba ozbiljno razmisliti.

Odgovor Moskve će testirati ozbiljnost ruskih tvrdnji da Zapad prijeti njenoj sigurnosti. Ili će još jednom dokazati da je pravi cilj Ruske Federacije pokušaj osvajanja Ukrajine i vraćanja njenog uticaja na postsovjetskom prostoru i u srednjoj Evropi.

Hoće li Rusija napustiti ovu win-win strategiju koja je spašava? U suprotnom, uskoro će se suočiti s ponavljanjem sudbine SSSR-a, bez obzira na to da li Zapad to želi ili ne. Historija se ne može prevariti.

Ova opcija, inače, dat će nadu i onim političarima na Zapadu koji se smrtno (ali besmisleno) boje raspada Rusije. Jer će neko vrijeme, u takvom scenariju, ona djelimično preživjeti.

Ovo će, također, pomoći mnogim evropskim političarima da bolje shvate značenje koncepta "sigurnosnog eurocentrizma", kada neće biti potrebno svaki put saznavati s koje noge je jutros ustao sljedeći vlasnik Ovalnog kabineta.

Dakle, pitanje je i za naše evropske partnere: možda ćemo konačno početi razmišljati i djelovati u ovom smjeru?