Politika pripadnosti – zašto je proširenje sada strateški prioritet za EU
Nakon godina zastoja u napretku, proširenje Evropske unije se ponovo vratilo na dnevni red u Briselu. Vera Spyrakou tvrdi da uspjeh budućeg proširenja zavisi od održavanja strogih demokratskih standarda uz istovremeno provođenje reformi potrebnih za održavanje EU koja se širi.
Proširenje EU se ponovo pojavilo kao jedno od ključnih političkih pitanja budućnosti Evropske unije. Ruski rat protiv Ukrajine fundamentalno je preoblikovao geopolitičko okruženje u kojem se proširenje odvija. To ga je transformiralo iz, uglavnom, proceduralne politike u strateški instrument.
Pitanje s kojim se EU danas suočava nije da li je proširenje poželjno u apstraktnom smislu, već šta ono realno može postići i kako može ojačati, a ne opteretiti evropski projekat. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva usklađivanje strateškog širenja, demokratske uslovljenosti i odnosa EU sa Ujedinjenim Kraljevstvom.
Proširenje se vratilo na dnevni red
Javno mnjenje širom EU sugerira da je proširenje povratilo legitimnost. Najnoviji podaci Eurobarometra pokazuju da većina građana EU podržava dalje proširenje, sa posebno snažnom podrškom među mlađim Evropljanima.
Važno je da ova podrška nije slučajna Građani imaju tendenciju podržati proširenje kada se ono shvata kao uslovno, postepeno i utemeljeno na demokratskim reformama. Proširenje se stoga manje doživljava kao čin velikodušnosti, a više kao proces koji uzajamno osnažuje i pomaže ojačati geopolitičku težinu, ekonomsku otpornost i normativni kredibilitet Unije.
Ova promjena u raspoloženju javnosti je važna. Evropske integracije su se oduvijek oslanjale na delikatnu ravnotežu između institucionalnog dizajna vođenog elitom i narodnog pristanka. Proširenje u 2000-ima je, u značajnoj mjeri, bio elitni projekat opravdan jezikom historijske odgovornosti i pomirenja nakon Hladnog rata.
Nasuprot tome, proširenje 2026. godine se raspravlja u politički kompleksnijem okruženju, oblikovanom demokratskim nazadovanjem u nekim državama članicama, fiskalnim pritiscima i zabrinutošću zbog kapaciteta upravljanja. Izazov je sada prevesti stratešku hitnost u institucionalni kredibilitet.
Ukrajina, Moldavija i Zapadni Balkan
Ukrajina, Moldavija i nekoliko zemalja Zapadnog Balkana nalaze se u različitim fazama pristupanja, ali dijele zajedničku političku realnost: njihova evropska putanja je neodvojiva od pitanja demokratske konsolidacije.
Rat u Ukrajini je uzdigao pristupanje od dugoročne težnje do simbola civilizacijskog usklađivanja. Za Kijev i Kišinjev, Evropska unija predstavlja ne samo ekonomsku priliku, već i sigurnost, stabilnost i demokratsko učvršćivanje.
Međutim, simbolično priznanje ne može zamijeniti strukturne reforme. Obim transformacije potreban u vezi sa nezavisnošću pravosuđa, okvirima za borbu protiv korupcije, administrativnim kapacitetima i regulatornim usklađivanjem je ogroman. Pristupanje se ne može ubrzati do tačke u kojoj uslovljavanje postaje retoričko.
Da bi proširenje uspjelo 2026. godine, uslovljavanje mora ostati kredibilno, ali se mora i razvijati. Tradicionalni model gdje se napredak nagrađuje postepenim pregovaračkim poglavljima često je proizvodio zamor od reformi i političku stagnaciju. Potreban je pristup koji je više zasnovan na rezultatima, onaj koji povezuje konkretne reforme sa opipljivim koristima za građane zemalja kandidata.
Postepena integracija u odabrane programe EU, fazni pristup strukturnim fondovima i učešće u zajedničkim političkim okvirima mogu pokazati da napredak donosi vidljive dobitke. Istovremeno, EU mora biti spremna poništi dobitke u slučajevima demokratskog nazadovanja. Povratnost nije kaznena – ona je zaštitna. Ona štiti i integritet procesa pristupanja i unutrašnju koheziju EU.
Proširenje i unutrašnja reforma
Unutrašnja kohezija je drugi stub kredibilne strategije proširenja. 27 članica EU već se suočava sa poteškoćama u donošenju odluka, posebno u oblastima koje zahtijevaju jednoglasnost. Dodavanje novih članica bez institucionalnog prilagođavanja rizikuje pogoršanje postojećih disfunkcija.
Proširenje se stoga ne može odvojiti od unutrašnjih reformi. Debata o glasanju kvalifikovanom većinom u vanjskoj politici, budućnosti budžeta EU i institucionalnoj ravnoteži između velikih i malih država mora se suočiti sa obnovljenom ozbiljnošću. Proširenje nije samo priprema kandidata – ono je podjednako i priprema same Unije.
Međutim, proširenje ne bi trebalo biti uokvireno isključivo kroz prizmu upravljanja rizikom. To je, također, projekat identiteta usmjeren ka budućnosti. EU se historijski definirala kao zajednica prava, demokratije i zajedničkog suvereniteta.
Nudeći članstvo zemljama koje se obavežu na ove principe u izuzetno teškim okolnostima, EU potvrđuje svoju temeljnu naraciju. U eri geopolitičke fragmentacije i demokratskih osporavanja, proširenje može poslužiti kao izjava povjerenja u transformativnu moć integracije.
Pitanje Ujedinjenog Kraljevstva
Ovo šire razmišljanje neizbježno nas dovodi do Ujedinjenog Kraljevstva. Šest godina nakon što je Brexit formalno stupio na snagu, Ujedinjeno Kraljevstvo zauzima dvosmislen položaj. Nalazi se izvan institucija EU, ali je duboko povezano s njenom ekonomskom i sigurnosnom arhitekturom.
Javno mnijenje u Britaniji se postepeno mijenjalo. Nedavne ankete sugeriraju da bi dosljedna pluralnost, a u nekim anketama i većina, sada podržala ponovno pridruživanje EU na hipotetičkom referendumu. Dok političke realnosti u Westminsteru čine trenutno ponovno pridruživanje malo vjerojatnim, dugoročna putanja britanskog javnog mnijenja ne može se odbaciti.
Mogućnost ponovnog pridruživanja Ujedinjenog Kraljevstva dovodi u pitanje pojednostavljene narative o proširenju kao jednosmjernom procesu. Proširenje se tradicionalno odnosilo na širenje EU prema van. Britanska aplikacija bi predstavljala drugačiju dinamiku: reintegraciju nakon dobrovoljnog povlačenja.
To bi pokrenulo složena institucionalna pitanja u vezi s doprinosima budžetu, izuzećima, regulatornim usklađivanjem i nedjeljivošću četiri slobode. EU bi morala odlučiti da li država članica koja se vraća može pregovarati o posebnim aranžmanima ili će se uslovi pristupanja primjenjivati jedinstveno.
Međutim, sa normativnog stanovišta, dublje pitanje se tiče prirode evropske zajedničke pripadnosti. Ako se EU predstavlja kao dobrovoljno udruženje utemeljeno na demokratskom izboru, ona također mora ostati otvorena za ponovno razmatranje.
Kredibilitet proširenja ne zavisi samo od strogih uslova za kandidate, već i od dosljednosti principa koji se primjenjuju u svim slučajevima. Ako se od Ukrajine, Moldavije ili Srbije zatraži da se u potpunosti usklade sa standardima EU prije pristupanja, isto očekivanje bi se logično odnosilo i na Veliku Britaniju. Ne postoji prečica nazad do članstva. Ali ne bi trebalo biti ni trajnog zatvaranja vrata.
Debata o Velikoj Britaniji se, također, presijeca sa unutrašnjom reformom EU. Buduća runda proširenja koja uključuje istočnoevropske kandidate uz teoretsku perspektivu britanskog ponovnog ulaska intenzivirala bi diskusije o diferenciranoj integraciji.
Unija već djeluje s različitim stepenima učešća u različitim područjima politike, kao što smo do sada vidjeli, od Schengena do eurozone. Upravljanje raznolikošću uz očuvanje jedinstva postalo je strukturna karakteristika evropskog upravljanja. Pitanje koje se danas postavlja je da li se ova fleksibilnost može konstruktivno iskoristiti, a ne doživljavati kao fragmentacija.
Kredibilan put
U konačnici, ono što EU treba jeste kredibilan put proširenja. To znači održavanje rigorozne demokratske uslovljenosti uz istovremeno osiguranje značajne privremene integracije. To, također, znači pokretanje ozbiljnih unutrašnjih reformi koje predviđaju proširenje, a ne reagiraju na njega, te artikulisanje proširenja kao dijela koherentne geopolitičke i normativne strategije.
Proširenje se sada manje odnosi na brojeve, a više na smjer. Radi se o tome da li EU može uskladiti stratešku ambiciju s institucionalnom razboritošću i da li može pokazati da članstvo ostaje i zahtjevno i transformativno.
Ako se njime upravlja s integritetom, proširenje može ojačati jedinstveno tržište, poboljšati globalni ugled Evrope i produbiti demokratsku otpornost. Ako se s njim nepravilno postupa, rizikuje podsticanje skepticizma i institucionalne paralize.
Evropski projekat se oduvijek razvijao kroz trenutke napetosti između širenja i produbljivanja. Trenutna situacija nije izuzetak. Zadatak pred evropskim liderima nije da biraju između širenja i konsolidacije, već da ih usklade. Pritom moraju imati na umu da je proširenje u konačnici politički čin utemeljen na zajedničkom identitetu i demokratskom pristanku.
Bilo da se radi o Kijevu, Kišinjevu, Beogradu ili čak Londonu, evropsko pitanje ostaje isto: kakvu Uniju želimo izgraditi i ko možemo postati zajedno?