Pošast seksualnog nasilja nad ukrajinskim ratnim zarobljenicima

“Zarobljena sam u maju 2022. godine i završili smo u takozvanoj koloniji u naselju Olenivka, u okupiranoj oblasti Donjeck. Prvo su nas skinuli, a žena je zabila prste u moju vaginu. Nakon toga su nas, djevojke, odveli do ostalih radnika kolonije, koji su nas, također, tjerali da se skinemo. Čuli smo silovanje muškaraca u hodniku izolatora. Bile su silovane na neprirodne načine”, ispričala je bivša ukrajinska ratna zarobljenica.

„Nakon našeg prebacivanja u Taganrog [u Rusiji], bili smo primorani skinuti se u hodniku, gdje je bilo mnogo muških stražara. Bilo je čestih prijetnji seksualnim nasiljem – čuvarice su prijetile da će pozvati konvoj koji će nas silovati”.  

Bilo je brojnih potresnih izvještaja o ratnim zarobljenicima koje drži Kremlj. Za mnoge preživjele, trauma i dehumanizacija koju su pretrpjeli onemogućavaju ponovno vraćanje ovih sjećanja, često ih potpuno ućutkujući.

Izvještaj Ureda visokog komesara Ujedinjenih nacijaa za ljudska prava (OHCHR) otkrio je da je 39 od 60 muških ratnih zarobljenika koje je intervjuirao reklo da su bili izloženi seksualnom nasilju tokom zatočeništva.

U izvještaju se dalje navode prijetnje silovanjem, kastracijom i premlaćivanjem, a ističu se i ponovljena prisilna golotinja i drugi oblici mučenja, uključujući ispitivanja i provjere patriotskih tetovaža, koje su često nasilno strgane.

U ruskoj invaziji na Ukrajinu, seksualno nasilje je korišteno kao oruđe protiv ratnih zarobljenika za nanošenje dubokih psiholoških ožiljaka. Preživjeli se suočavaju sa nemilosrdnom unutrašnjom borbom dok pokušavaju procesuirati traumu koja može slomiti nečiji identitet.  

Mnogi zatvorenici koji su držani u Taganrogu ispričali su slučajeve kada su muški vojnici bili premlaćeni i silovani. Opće je poznato da su ukrajinski muškarci ratni zarobljenici bili izloženi seksualnom nasilju uz alarmantne stope, dok je još veći broj slučajeva neprijavljen zbog stigme vezane za rodno zasnovano nasilje.

Ovi izvještaji, iako duboko lični, odražavaju mračnu stvarnost za bezbrojne ukrajinske zarobljenike – široko rasprostranjenu i uglavnom skrivenu kampanju zlostavljanja koja napreduje u tišini. Ogroman bol i strah koji okružuju ove zločine onemogućavaju mnogima da podijele svoje priče, što otežava potragu za onima koji su voljni da progovore.

“Također moramo osigurati da preživjeli dobiju pomoć koja im je potrebna. Govorimo o dubokoj, dugotrajnoj traumi - fizičkoj, mentalnoj i emocionalnoj. Dakle, od vitalnog je značaja stvoriti sistem pune podrške za ove žrtve, koji uključuje medicinsku njegu, psihološku rehabilitaciju i pravnu pomoć”, kaže

Veronika Velch, izvršna direktorica Amnesty International Ukraine. “Nije dovoljno samo priznati nasilje – potrebna im je stalna pomoć da ponovo izgrade svoje živote”.

Kritična uloga organizacija za ljudska prava u Ukrajini nije samo u pružanju fizičke pomoći, već i u pomaganju da se prekine tišina kroz pripovijedanje.

„Žrtve se često previše plaše progovoriti, a priče o seksualnom nasilju, posebno za muškarce, postoji prava stigma. Ali ako nemamo otvorene, iskrene rasprave o tome šta se dešava, kako možemo očekivati stvarnu promjenu?”

Oni koji dijele svoje priče, čak i anonimno, osnažuju druge da učine isto, čineći njihov glas ključnim za podizanje svijesti i promjenu stavova javnosti.

Dakle, šta je potrebno? Trebao bi se dati prioritet dokumentaciji o zlostavljanju ratnih zarobljenika i drugim aktima seksualnog nasilja povezanog sa sukobom. Svjedočenje je potrebno prikupiti zajedno sa drugim dokazima kako bi se podržali budući pravni postupci i ojačali međunarodni mehanizmi za sprečavanje ovih zločina.

Na ovaj način, osobe koje su preživjele ove strašne zločine mogu se u potpunosti integrirati u proces izgradnje mira, uz osiguravanje zadovoljenja pravde i uspostavljanja odvraćanja od ovih grotesknih napada na ljudsko dostojanstvo.