Mirovna misija u Ukrajini: šansa za trajni mir ili politička igra?
Izjave zapadnih lidera o mogućnosti raspoređivanja mirovnih snaga u Ukrajini izazvale su ozbiljne rasprave. Trenutno, ovo više liči na političko kockanje. Britanski premijer Keir Starmer izjavio je da je London spreman poslati trupe, ako bude potrebno, kako bi se osigurala sigurnost. Slične izjave ranije je dala Francuska. Međutim, Emmanuel Macron je nedavno pojasnio da nije mislio na kopnene trupe. U međuvremenu, nekoliko drugih evropskih zemalja smatra ove rasprave preuranjenim. Dakle, postoji li pravi razlog da se nadamo efikasnoj mirovnoj misiji u Ukrajini? Za sada to više liči na čisto političku igru sa sve većim ulozima. Štaviše, tema mirovnih snaga ostaje veoma kontroverzna. Zato što mogu biti i efikasno oruđe za okončanje sukoba i sredstvo za zamrzavanje rata. Da bismo razumjeli šta očekivati od moguće misije u Ukrajini, ključno je ispitati prirodu mirovnih operacija, njihove vrste i primjere iz stvarnog svijeta.
Mirovne misije su uglavnom usmjerene na rješavanje oružanih sukoba, zaštitu civila ili podršku državnim institucijama tokom tranzicionih perioda. Moderne mirovne misije nastale su nakon Drugog svjetskog rata. Kada su Ujedinjeni narodi osnovani 1945. godine, jedan od njegovih primarnih ciljeva bio je održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Mirovne misije postale su jedan od mehanizama za postizanje ovog cilja.
1948. godine, nakon usvajanja Rezolucije 50 Vijeća sigurnosti UN-a, uspostavljena je misija Organizacije Ujedinjenih nacija za nadzor primirja (UNTSO). Sastojala se od vojnih posmatrača zaduženih za praćenje prekida vatre na Bliskom istoku. Njihov primarni cilj je bio spriječiti eskalaciju sukoba kroz praćenje situacije i angažiranje između strana. Vojni posmatrači UN-a ostali su tamo do danas. Trenutno, mirovne operacije ostaju važno oruđe međunarodne sigurnosti, iako je njihova efikasnost često upitna i zavisi od političke volje i mandata. Moderne mirovne misije mogu djelovati ne samo u okviru UN-a, već i pod drugim organizacijama (NATO, EU ili Afrička unija) ili se mogu uspostaviti u okviru koalicija pojedinih država. Međutim, ključni princip mirovnih misija ostaje prisustvo međunarodnog mandata. U drugim slučajevima, takva uključenost se može shvatiti kao direktno miješanje u sukob. Sve u svemu, mirovne misije se razlikuju po vrsti i funkciji – neke se sastoje isključivo od posmatrača koji nadgledaju implementaciju sporazuma, dok druge uključuju raspoređivanje vojnih kontingenata radi sprečavanja neprijateljstava.
Primjeri mirovnih misija kroz historiju
Jedan od najbolnijih historijskih primjera je mirovna misija u Ruandi, čiji se mandat pokazao nemoćnim pred međunarodnim zločinima, posebno genocidom. Misija UN-a u Ruandi (UNAMIR) osnovana je kako bi nadgledala provedbu mirovnog sporazuma između vlade i Ruandskog patriotskog fronta. Njegovi zadaci uključivali su praćenje prekida vatre i pomoć u formiranju nove vlade. Međutim, u aprilu 1994. godine situacija se drastično promijenila: nakon atentata na predsjednika države Juvenala Habyarimane počeo je genocid nad Tutsi populacijom, što je rezultiralo ubistvom oko 800.000 ljudi. Mirovne snage UN-a, koje su djelovale pod ograničenim mandatom, nisu bile u stanju intervenirati ili zaštititi civile. Rukovodstvo UN-a sporo je priznalo razmjere tragedije i poslalo je dodatne snage tek nakon nekoliko mjeseci kada se većina ubistava već dogodila. Štaviše, u nekim slučajevima, mirovne snage su se povukle iz područja, čak i kada su se dešavala masovna ubistva. Jedan od najzloglasnijih incidenata dogodio se u tehničkoj školi u Kigaliju, gdje su stotine ljudi potražile privremeno sklonište pod zaštitom mirovnih snaga. Međutim, nakon što su trupe otišle, gotovo svi koji su se tamo skrivali bili su masakrirani. Još uvijek se postavljaju razumna pitanja o ovoj misiji u vezi sa Francuskom i Belgijom.
Dakle, bez adekvatnog mandata i političke volje međunarodne zajednice, čak ni prisustvo mirovnih snaga, nažalost, ne spašava civile.
Još jedan poučan primjer za nas je Balkan, gdje su UN tokom rata rasporedile misiju Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) za zaštitu civila. Međutim, u julu 1995. godine bosanski Srbi su napali grad Srebrenicu, koji je bio pod zaštitom "plavih šljemova". Mirovne snage nisu bile ovlaštene za upotrebu sile i bile su prisiljene da se povuku. To je dovelo do masakra više od 8.000 bosanskih muslimana – čin koji je kasnije priznat kao genocid. Slab mandat i nedostatak političke podrške međunarodne zajednice pretvorili su mirovne snage u nemoćne svjedoke masovnih ubistava. I, na kraju, kako se sjećamo, sve je riješeno političkom odlukom o vojnoj intervenciji.
Naravno, ne možemo zanemariti iskustvo Gruzije, gdje je mirovna misija prestala postojati nakon eskalacije i ruske agresije. Nakon sukoba u Abhaziji, UN su rasporedile Posmatračku misiju Ujedinjenih naroda u Gruziji (UNOMIG) da nadgleda poštivanje primirja. Međutim, 2008. godine Rusija je pokrenula rat protiv Gruzije, priznala "nezavisnost" Abhazije i Južne Osetije, a potom blokirala produženje mandata UNOMIG-a u Vijeću sigurnosti UN-a. Dakle, ako jedna strana u sukobu ima pravo veta u međunarodnim organizacijama, mirovna misija neće biti efikasna.
Jedna mirovna misija koja se ističe je u Demokratskoj Republici Kongo. Misija Organizacije Ujedinjenih nacija za stabilizaciju u Demokratskoj Republici Kongo (MONUSCO) jedna je od najvećih operacija UN-a. Raspoređena je za pružanje humanitarne pomoći lokalnom stanovništvu i primorana je da se bori protiv brojnih oružanih grupa koje terorišu civile. Drugim riječima, riječ je o mirovnoj misiji UN-a koja aktivno učestvuje u borbenim operacijama.
UN su 2013. godine uspostavile "borbenu jedinicu" u DRC-u, ovlaštenu da koristi silu za eliminaciju pobunjenika. Sada, kada je situacija u DRC-u ponovo eskalirala, pomno pratimo akcije misije UN-a.
Važno je znati i iskustvo mirovnih misija UN-a u Somaliji 1992-1995, koje su postale jedna od najtežih i najkontroverznijih u historiji mirovnih aktivnosti. Početkom 1990-ih Somalija je upala u duboku političku krizu. Nakon svrgavanja diktatora Mohameda Siada Barrea 1991. godine, razne naoružane grupe su počele su se boriti za vlast. To je dovelo do humanitarne katastrofe – masovne gladi, hiljada mrtvih, miliona izbjeglica i kolapsa državnih institucija. UN su odlučile intervenirati kako bi stabilizirale situaciju i osigurale isporuku humanitarne pomoći. Međutim, mirovne snage nisu imale dovoljno snage da kontroliraju situaciju, a oružane grupe su opstruirale njihove aktivnosti. Borbe između lokalnih vojskovođa su se nastavile, čineći dostavu humanitarne pomoći gotovo nemogućom. U martu 1993. godine misija je restrukturirana kako bi se uspostavio mir između zaraćenih frakcija. Ova misija je bila znatno veća, sa oko 28.000 vojnih lica iz različitih zemalja. Međutim, ciljevi nikada nisu ostvareni. Trenutno, Somalija ostaje nestabilna zemlja, iako afrički mirovni kontingenti, kao što je AMISOM (Misija Afričke unije u Somaliji), i dalje djeluju u njoj.
Da li je moguća mirovna misija u Ukrajini?
Za mene, trenutno, ovo izgleda utopijski. Ukrajina se 2015. godine već službeno obraćala UN-u s prijedlogom za raspoređivanje mirovne misije na privremeno okupiranim teritorijama Donjecke i Luganske oblasti. Glavni cilj ovog poziva bio je stvaranje sigurnih uslova za zaustavljanje neprijateljstava, vraćanje ukrajinske kontrole nad granicom i osiguranje stabilnosti u regionu. Tada je, uprkos brojnim diplomatskim naporima, pitanje upućivanja mirovnih snaga UN-a u zonu sukoba ostalo neriješeno zbog nepostojanja konsenzusa u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje Rusija, kao stalna članica, ima pravo veta. Stoga, ako realno sagledamo ovo pitanje, malo je vjerovatno da bi naši partneri pristali na realizaciju ove ideje bez saglasnosti i Ukrajine i Rusije. To je prvenstveno zbog njihove nevoljnosti da izazovu potencijalnu eskalaciju. Osim toga, Rusija je preko Lavrova već izjavila da je raspoređivanje mirovnih snaga iz zemalja NATO-a neprihvatljivo. Štaviše, niko ne kaže da je misija moguća u sadašnjim okolnostima. Smatra se isključivo kao korak u procesu poravnanja.
Istovremeno, važno je shvatiti da čak i uslovni uspjeh mirovnih misija moraju imati jasan mandat (od Vijeća sigurnosti UN-a, naprimjer), koji uključuje pravo na upotrebu sile za zaštitu civila. A ako neke zemlje EU odluče da nastave sa mirovnom misijom, morat će se konsultirati sa zemljama NATO-a. Nakraju, mora postojati politička volja zemalja učesnica, jer bez nje nijedna misija neće biti efikasna.