Minsk u stisku Moskve: Kako je Rusija pokorila Bjelorusiju bez aneksije

Dva mita su podsticala pogrešno utemeljen optimizam. Prvo, postojalo je uvjerenje da Bjelorusija može balansirati između Istoka i Zapada kroz multivektorsku vanjsku politiku. Drugo, postojala je nada da će ograničene reforme Minska, oslobađanje nekih političkih zatvorenika, a posebno njegovo odbijanje da bezuvjetno podrži Moskvu u aneksiji Krima 2014. godine i intervenciji u Donbasu signalizirati liberalni zaokret. Obje iluzije su se na kraju raspale tokom ovog perioda.

U početku je Lukašenko pozicionirao Bjelorusiju kao neutralnog domaćina mirovnih pregovora o sukobu u Ukrajini - ne kao učesnika. Sporazumi iz Minska iz 2014. i 2015. godine hranili su zapadne nade: Bjelorusija kao posrednik, a ne saučesnik. Lukašenko je čak odbacio ruske zahtjeve za novu rusku zračnu bazu na bjeloruskoj teritoriji, oprezan da ne izgleda previše ovisno.

Uslijedilo je djelimično otopljavanje. Neki bjeloruski politički zatvorenici su pušteni na slobodu. Evropska unija (EU) ukinula je sankcije. Zapadni zvaničnici pozdravili su Lukašenkov prividni pragmatizam. Angažman je nastavljen.

Ali ispod površine, ništa se fundamentalno nije promijenilo. Režim je ostao autoritaran i sovjetskog etosa. Sigurnosni aparat je ostao netaknut. Neslaganje je bilo kontrolirano, a ne tolerirano. A Moskva je ostala nezamjenjiva spasonosna žila kucavica - pružajući jeftinu energiju, pristup tržištu i stratešku zaštitu.

Do kraja decenije, znaci su bili nepogrešivi. Represije protiv neistomišljenika su se intenzivirale. Ekonomska zavisnost od Moskve se produbila. Ruska regionalna agresija se učvrstila. Skele suvereniteta su ostale, ali jezgra je bila šuplja.

Kada su masovni protesti izbili 2020. godine i Zapad se povukao zbog nasilnog obračuna režima sa mirnim demonstrantima 2020. godine, Lukašenko je imao samo jedan smjer u kojem se mogao okrenuti. Iluzija neutralnosti se srušila. Kao i mit o tampon državi. Ono što je nekada izgledalo kao strateška ravnoteža, umjesto toga je krenulo prema apsorpciji u Rusiju.

Uslijedio je brzi raspad. Nakon ekstremnog obračuna sa demonstrantima, uslijedilo je prisilno slijetanje Ryanairovog leta radi privođenja disidentskog novinara i korištenje migracija kao oružja na granicama EU, oboje 2021. godine. Lukašenko je očigledno više nije igrao na obje strane. Izabrao je jednu - a to je bila Moskva.

Ovaj izvještaj ispituje kako je Bjelorusija podigla bliske odnose sa Rusijom do potpune integracije pod Kremljem. Od političkog usklađivanja do ekonomskog podjarmljivanja. Od jezičkog brisanja do kulturne aneksije. Ono što je izgledalo kao nezavisnost bila je prikrivena zavisnost.

Pa ipak, ispod ove transformacije leži dublja istina: sami Bjelorusi nisu izabrali ovaj put. Ankete javnog mnijenja dosljedno pokazuju protivljenje ratu i nuklearnom oružju na bjeloruskom tlu. Oni odbacuju gubitak suvereniteta i transformaciju Bjelorusije u satelit pod kontrolom Rusije. Režim je izabrao apsorpciju. Narod nije.

Sljedeća poglavlja prate evoluciju Bjelorusije u de facto rusku ispostavu: vojno, politički, diplomatski, ekonomski i kulturno. Ona, također, ocrtavaju strateške opcije za osiguranje da se budućnost Bjelorusije ne odlučuje isključivo u Moskvi.

Erodiran suverenitet: Kako je Bjelorusija postala ruski satelit

Lukašenkova proklamirana neutralnost tokom ruske invazije na Ukrajinu 2014. godine uvijek je bila fikcija. Bjelorusija je ostala lojalan autoritarni saveznik, ne provodeći nikakve značajne reforme. Ipak, do 2020. godine, Minsk je održavao određeni stepen strateške fleksibilnosti, balansirajući duboke veze sa Moskvom naspram ograničenog dometa prema Zapadu i Kini. Međutim, sada pitanje više nije da li Bjelorusija skreće u rusku orbitu, već koliko autonomije Lukašenko još uvijek zadržava.

Od početka svog predsjedničkog mandata 1994. godine, Lukašenko se povezao sa Moskvom, konsolidujući domaću moć demontiranjem demokratskih institucija i suzbijanjem neslaganja. Dodvoravao se ruskim elitama, pa se čak i pozicionirao 1990-ih kao mogući nasljednik predsjednika Borisa Jeljcina, stičući podršku nekih nacionalista u Rusiji. Njegova ambicija kulminirala je Ugovorom o saveznoj državi iz 1999. godine, nacrtom za duboku integraciju: zajedničku valutu, zajedničke institucije i jednaka prava za građane. Ali kada je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin došao na vlast 2000. godine, Lukašenkovi snovi o ulasku u Kremlj su se raspali. Putin je iskoristio taj ugovor da pokuša okončati bjeloruski suverenitet.

Kao rezultat toga, Lukašenko je više od dvije decenije odugovlačio provedbu Ugovora o saveznoj državi, koristeći iluziju napretka kako bi izvukao ekonomske ustupke od Kremlja - posebno jeftinu energiju - izbjegavajući pritom istinsku integraciju.

Ta strategija je počela da se raspada krajem 2010-ih. Frustrirana beskrajnim zahtjevima Minska za nižim cijenama energije, Moskva je počela vezati ekonomsku podršku za političke ustupke. U 2019. godini, dvije strane su izradile 31 mapu puta za integraciju. Lukašenko je tražio bolje ekonomske uslove; Moskva je željela usklađivanje. Kada su Bjelorusi protestovali, on je dozvolio da se demonstracije nastave: signal Putinu da bi javna reakcija mogla ograničiti njegovu fleksibilnost.

Sve se promijenilo nakon lažnih predsjedničkih izbora 2020. godine, na kojima je Lukašenko proglasio pobjedu nad popularnim opozicionim snagama koje je predvodila Svjatlana Tihanouskaja. Masovni protesti ostavili su Lukašenka izolovanim i nepriznatim od strane Zapada. Očajan, on se u potpunosti okrenuo Moskvi, a Putin je iskoristio priliku. U novembru 2021. godine, Bjelorusija i Rusija su formalno podržale 28 programa Savezne države, oživljavajući planove integracije koji su imali za cilj usklađivanje pravnih sistema, ujedinjenje tržišta i usklađivanje politika u oblastima energetike, finansija, carina i oporezivanja. Iako su bile uokvirene kao saradnja, ove mjere su narušile bjeloruski suverenitet.

Implementacija se nastavlja i danas uz minimalnu transparentnost. Lukašenko održava nejasnu, neobavezujuću retoriku, ali smjer je jasan: Moskva se sve dublje ugrađuje u bjelorusku državu. Ako se u potpunosti provedu, ove reforme bi Bjelorusiju lišile stvarne nezavisnosti u ključnim oblastima upravljanja.

Najosjetljivija područja - nafta, plin, oporezivanje i carine - otkrivaju neravnotežu. Dok stvaranje zajedničkog energetskog tržišta ostaje u zastoju, a kontroverzniji koraci poput jedinstvene valute ili saveznog parlamenta su odgođeni, integracija tiho napreduje. Jedinstveni poreski sistem je posebno indikativan. On uključuje zajedničku politiku, nadnacionalni odbor i digitalnu platformu koju je dizajnirala Rusija sa pristupom centraliziranim podacima poreskih obveznika. Lukašenko insistira da Bjelorusija i dalje sama donosi odluke, ali Moskva sada ima neviđen pristup njenoj ekonomskoj infrastrukturi.

Ista dinamika se odvija i u carini. Lukašenkova predložena zajednička carinska grupa, koncipirana kao samo savjetodavna, otvara vrata dubljoj zavisnosti. Što više Rusija oblikuje regulatorne i administrativne okvire Bjelorusije, Minsk postaje manje nezavisan, jer se birokratije se grade da služe interesima Moskve.

Tehnički, Bjelorusija zadržava suverenitet - baš kao i druge članice blokova predvođenih Rusijom, uključujući Evroazijsku ekonomsku uniju (EAEU) i Organizaciju Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB). Ovi savezi nude iluziju multilateralizma, ali su strukturirani tako da očuvaju rusku dominaciju.

Ruske namjere nisu suptilne. U eseju iz 2021. godine, Putin je tvrdio da Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi čine „trojedinu rusku naciju“, negirajući Bjelorusiji zaseban identitet. Lukašenko je ponovio ovu logiku, više puta potvrđujući vječnu bliskost Bjelorusije sa Rusijom. Ipak, on i dalje opire potpunoj aneksiji. Održavanje privida suvereniteta pomaže mu da obuzda domaći otpor i sačuva ono što je ograničeno međunarodno angažovanje preostalo. Za sada, Rusija se čini zadovoljnom ovim aranžmanom: odlučna kontrola bez komplikacija formalne aneksije.

Većina Bjelorusa podržava nezavisnost. Ali svaki ustupak, svaka mapa puta, umanjuje sposobnost zemlje da odredi svoju budućnost. Lukašenko je mijenjao tu budućnost kako bi zadržao vlast. Bjelorusija ostaje država po imenu - ali sve više satelit po funkciji.

 

Tekst na engleskom  

Minsk in Moscow’s grip: How Russia subjugated Belarus without annexation  

For about five years, from 2015 to 2020, Belarus created an illusion that it was changing: a deceptive glimmer that suggested its leader, Alyaksandr Lukashenka, might steer his country away from Russia’s orbit and toward greater independence. In hindsight, this false dawn only masked the tightening grip of Moscow.

 

Two myths fueled misplaced optimism. First, there was a belief that Belarus could balance between the East and West through a multivector foreign policy. Second, there was a hope that Minsk’s limited reforms, release of some political prisoners, and especially its refusal to unconditionally back Moscow in the 2014 annexation of Crimea and intervention in the Donbas signaled a liberalizing turn. Both illusions ultimately frayed during this period.

 

At first, Lukashenka positioned Belarus as a neutral host for peace talks on the Ukraine conflict—not a participant. The Minsk agreements of 2014 and 2015 fed Western hopes: Belarus as mediator, not accomplice. Lukashenka even rejected Russian demands for a new Russian airbase in Belarusian territory, wary of appearing too dependent.

A partial thaw followed. Some Belarusian political prisoners were released. The European Union (EU) lifted sanctions. Western officials applauded Lukashenka’s apparent pragmatism. Engagement resumed.

 

But beneath the surface, nothing fundamentally changed. The regime remained authoritarian and Soviet in ethos. The security apparatus stayed intact. Dissent was managed, not tolerated. And Moscow remained the indispensable lifeline—providing cheap energy, market access, and strategic cover.

 

By the end of the decade, the signs were unmistakable. Crackdowns against dissent intensified. Economic dependence on Moscow deepened. Russia’s regional aggression hardened. The scaffolding of sovereignty remained, but the core was hollow.

 

When mass protests erupted in 2020 and the West recoiled at the regime’s violent crackdown on peaceful demonstrators in 2020, Lukashenka had only one direction to turn. The illusion of neutrality collapsed. So did the myth of a buffer state. What had once looked like strategic balance was instead a drift toward absorption into Russia.

 

A rapid unraveling ensued. After the extreme crackdown on protesters came the forced landing of a Ryanair flight to detain a dissident journalist and the weaponization of migration at EU borders, both in 2021. Clearly, Lukashenka was no longer playing both sides. He had chosen one—and it was Moscow’s.

 

This report examines how Belarus moved close relations with Russia to full-scale integration under the Kremlin. From political alignment to economic subjugation. From linguistic erasure to cultural annexation. What looked like independence was dependency in disguise.

 

Yet beneath this transformation lies a deeper truth: Belarusians themselves have not chosen this path. Public opinion surveys consistently show opposition to war and to nuclear weapons on Belarusian soil. They reject the loss of sovereignty and the transformation of Belarus into a Russian-controlled satellite. The regime has chosen absorption. The people have not.

 

The following chapters trace Belarus’s evolution into a de facto Russian outpost: militarily, politically, diplomatically, economically, and culturally. They also outline strategic options for ensuring that Belarus’s future is not decided solely in Moscow.

 

Sovereignty eroded: How Belarus became a Russian satellite

Lukashenka’s proclaimed neutrality during Russia’s 2014 invasion of Ukraine was always a fiction. Belarus remained a loyal authoritarian ally, making no meaningful reforms. Still, until 2020, Minsk maintained a degree of strategic flexibility, balancing deep ties with Moscow against limited outreach to the West and to China. Now, however, the question is no longer whether Belarus is drifting into Russia’s orbit but how much autonomy Lukashenka still retains.

 

From the start of his presidency in 1994, Lukashenka aligned himself with Moscow, consolidating domestic power by dismantling democratic institutions and suppressing dissent. He courted Russian elites and even positioned himself in the 1990s as a possible successor to President Boris Yeltsin, garnering the support of some nationalists in Russia. His ambition culminated in the 1999 Union State Treaty, a blueprint for deep integration: shared currency, joint institutions, and equal rights for citizens. But when Russian Federation President Vladimir Putin came to power in 2000, Lukashenka’s dreams of entering the Kremlin were dashed. Putin used that treaty to attempt to end Belarusian sovereignty.  

 

As a result, for over two decades, Lukashenka stalled implementation of the Union State Treaty, using the illusion of progress to extract economic concessions from the Kremlin—especially cheap energy—while avoiding genuine integration.

 

That strategy started to unravel in the late 2010s. Frustrated by Minsk’s endless demands for cheaper energy prices, Moscow began tying economic support to political concessions. In 2019, the two sides drafted thirty-one road maps for integration. Lukashenka sought

better economic terms; Moscow wanted alignment. When Belarusians protested, he let the demonstrations proceed: a signal to Putin that public backlash might limit his flexibility.

 

Everything changed after the fraudulent 2020 presidential election, in which Lukashenka claimed victory over popular opposition forces led by Sviatlana Tsikhanouskaya. Mass protests left Lukashenka isolated and unrecognized by the West. Desperate, he turned fully to Moscow, and Putin seized the opportunity. In November 2021, Belarus and Russia formally endorsed twenty-eight Union State programs, reviving integration plans that aimed to harmonize legal systems, unify markets, and align policies in energy, finance, customs, and taxation. Though framed as cooperation, these measures eroded Belarusian sovereignty.

 

Implementation continues today with minimal transparency. Lukashenka maintains vague, noncommittal rhetoric, but the direction is clear: Moscow is embedding itself deeper into the Belarusian state. If enacted in full, these reforms would strip Belarus of real independence in key areas of governance.

 

The most sensitive areas—oil, gas, taxation, and customs—expose the imbalance. While the creation of a joint energy market remains stalled and more controversial steps like a single currency or union parliament have been deferred, integration is advancing quietly. A unified tax system is particularly telling. It includes a common policy, a supranational committee, and a Russian-designed digital platform with access to centralized taxpayer data. Lukashenka insists Belarus still makes its own decisions, but Moscow now has unprecedented access to its economic infrastructure.

 

The same dynamic plays out in customs. Lukashenka’s proposed joint customs group, framed as merely advisory, opens the door to deeper dependency. The more Russia shapes Belarus’s regulatory and administrative frameworks, the less independent Minsk becomes as bureaucracies are built to serve Moscow’s interests.

 

Technically, Belarus retains sovereignty—just as other members of Russia-led blocs do, including the Eurasian Economic Union (EAEU) and the Collective Security Treaty Organization (CSTO). These alliances offer the illusion of multilateralism, but are structured to preserve Russian dominance.  

 

Russia’s intentions are not subtle. In a 2021 essay, Putin asserted that Russians, Ukrainians, and Belarusians form a “triune Russian nation,” denying Belarus a distinct identity. Lukashenka has echoed this logic, repeatedly affirming Belarus’s eternal closeness to Russia. Yet he continues to resist full annexation. Maintaining the appearance of sovereignty helps him contain domestic resistance and preserve what limited international engagement remains. For now, Russia seems content with this arrangement: decisive control without the complications of formal annexation.

 

Most Belarusians support independence. But every concession, every road map, chips away at the country’s ability to determine its future. Lukashenka has traded that future to retain power. Belarus remains a state in name—but, increasingly, a satellite in function.