Zašto proširenje EU na Zapadni Balkan traje toliko dugo?

Napori Evropske unije da uključi Zapadni Balkan u svoje članstvo stagniraju kašnjenjima, prvenstveno zbog političke nezainteresiranosti među državama članicama EU i nedovoljnog napretka balkanskih zemalja u ispunjavanju kriterija za pristupanje, navodi se u izvještaju briselskog think-tanka Bruegel. Dok je sukob u Ukrajini obnovio fokus na proširenju EU, ostaju značajni izazovi.

Zemlje Zapadnog Balkana, koje čine Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Srbija, dugo traže članstvo u EU. Međutim, do danas se samo Hrvatska uspješno pridružila EU, 2013. godine.
„Drugi su zaglavljeni u različitim fazama procesa pridruživanja, sa malim izgledima da ga uskoro završe. Odgovornost za spor tempo proširenja EU na Zapadni Balkan mogu biti podijeljene između sadašnjih zemalja članica EU i kandidata/potencijalnih kandidata", navodi se u izvještaju Bruegel-a.
Crna Gora predvodi grupu u procesu kandidature, ali je pred njom još dug put. Srbija zaostaje za Crnom Gorom, dok su Albanija, Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija tek počele pristupne pregovore. U međuvremenu, Kosovo je i dalje potencijalni kandidat, sputan potrebom za formalnim statusom kandidata i priznanjem njegove nezavisnosti od strane svih država članica EU.
Početna faza pristupanja uključuje pregovore, potpisivanje i ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između EU i svake zemlje. Sjeverna Makedonija i Hrvatska su završile ovaj dio procesa rano, dok je drugima trebalo više vremena. U mnogim slučajevima, dijelovi SSP-a o slobodnoj trgovini stupili su na snagu ranije, jer su zahtijevali samo odobrenje Evropskog parlamenta i Vijeća EU, kao što je bilo u Bosni i Hercegovini.
Zemlje Zapadnog Balkana obično su podnosile zahtjeve za članstvo u EU ubrzo nakon što su njihovi SSP stupili na snagu, ili čak prije, kao u slučaju Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Međutim, čekanje da EU dodijeli status kandidata variralo je u širokom rasponu, od jedne godine (za Hrvatsku i Sjevernu Makedoniju) do šest godina (za Bosnu i Hercegovinu).
Historijski gledano, postizanje statusa kandidata značilo je početak pregovora o članstvu. Turska je prva iskusila kašnjenje između ovih prekretnica: postala je kandidat 1999. godine, ali je tek započela pregovore 2005. Kasnije, "za kandidate Zapadnog Balkana, takav pristup je postao norma", prema Bruegelovoj analizi.

Sjeverna Makedonija je stekla status kandidata u decembru 2005. godine, ali je Vijeće EU odgodilo početak pristupnih pregovora do jula 2020. godine, uprkos brojnim pozitivnim preporukama Evropske komisije. Prva međuvladina konferencija je odgođena za dvije godine zbog problema s odobravanjem pregovaračkog dnevnog reda od strane Vijeća.
Albanija se suočila sa sličnim kašnjenjima, čekajući pet godina na status kandidata nakon podnošenja zahtjeva 2009. godine i još šest godina do jula 2020. godine da bi pregovori formalno počeli. Pregovori su zvanično počeli dvije godine kasnije, u julu 2022. godine.
Nasuprot tome, odluke koje se tiču Crne Gore i Srbije donesene su brže, što im je omogućilo da počnu pregovore 2012. i 2014. godine. Međutim, napredak je zaustavljen za obje države. Do juna 2024. godine Crna Gora je otvorila svih 33 pregovaračka poglavlja, a samo tri su privremeno zatvorena. Na pristupnoj konferenciji održanoj u junu 2024. godine konstatovan je značajan napredak u poglavljima o vladavini prava, što bi moglo ubrzati pristupanje Crne Gore, ako se ova poglavlja uskoro zatvore.
Srbija je od decembra 2021. godine otvorila 22 pregovaračka poglavlja, ali je, kao i Crna Gora, samo privremeno zatvorila dva poglavlja (nauka i istraživanje, obrazovanje i kultura).
Generalno, proces pristupanja Zapadnog Balkana napredovao je sporije u poređenju sa zemljama Centralne i Istočne Evrope koje su se pridružile EU 2004. i 2007. godine. „Odgovornost za razočaravajući napredak treba podijeliti između zemalja članica EU i zemalja kandidata sa Zapadnog Balkana", navodi se u izvještaju Bruegel. 
 Zemlje članice EU izgubile su politički apetit za dalje proširenje 2010-ih i početkom 2020-ih.
Revidirana metodologija proširenja (REM) koju je EU usvojila 2020. godine efektivno je odgodila pregovarački proces više od godinu dana. Prema izvještaju Bruegel, insistiranje Francuske na usvajanju REM-a odložilo je odluku o otvaranju pristupnih pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom u oktobru 2019. godine. Uprkos potencijalnim prednostima REM-a, bilo je potrebno vrijeme da se on ispregovara, odobri i implementira.
Drugo pitanje je veto koje imaju članice EU. 
"Bilo je slučajeva u kojima je zloupotrebljeno pravo veta. Sve dok sve odluke vezane za proširenje zahtijevaju jednoglasnost svih država članica, zajednički stav EU će određivati zemlje koje se najviše oklijevaju", zaključuje se u izvještaju. 
Sjeverna Makedonija je snosila najviše posljedica takve prakse. Više od jedne decenije Grčka je blokirala početak pregovora o pristupanju EU, tražeći da Sjeverna Makedonija promijeni ime. Ovaj veto je, također, spriječio Sjevernu Makedoniju da se pridruži NATO-u. Nakon Prespanskog sporazuma 2018. godine Bugarska je pokrenula novi set pitanja i nametnula novi veto. U junu 2022. godine, nakon pritiska EU, bugarski parlament je ukinuo svoj veto, omogućivši početak pregovora. Međutim, spor se nastavlja, a Bugarska traži ustavne promjene od Sjeverne Makedonije.
„Sa druge strane, zemlje Zapadnog Balkana mogu biti okrivljene za razočaravajući napredak ili čak nazadovanje u kritičnim oblastima demokratskih institucija, građanskih sloboda, manjinskih prava, poštenih izbora, vladavine zakona, reforma pravosuđa i javne uprave, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala“, navodi se u izvještaju.
Dodaje se: "Naslijeđe nasilnih etničkih sukoba, koji su pratili raspad bivše jugoslovenske federacije 1990-ih, još je jedna prepreka daljem napretku u pristupnim pregovorima za neke zemlje".
Da bi Srbija i Kosovo ušli u EU, normalizacija odnosa je ključna, uključujući i priznanje nezavisnosti Kosova od strane Srbije. Trenutno Kosovo ne može dobiti status kandidata za članstvo u EU, jer ga pet država članica EU ne priznaje kao nezavisnu državu.
U međuvremenu, krhkom i nedjelotvornom ustavnom okviru Bosne i Hercegovine , koji je ostatak Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine, također su potrebne značajne reforme za pristupanje EU.
Geopolitički pejzaž se dramatično promijenio nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, što je navelo EU da da prioritet novim potencijalnim članicama iz Istočne Evrope, uključujući Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju. Ove zemlje su brzo napredovale u statusu pristupanja EU, Ukrajina i Moldavija su dobile status kandidata u junu 2023. godine, a Gruzija u decembru.
Ova promjena je uznemirila države Zapadnog Balkana, strahujući da će biti u drugom planu. EU je odgovorila oživljavanjem zaustavljenih pregovora o pristupanju, dodjeljivanjem  statusa kandidata Bosni i Hercegovini u decembru 2022. godine i početkom pregovora u martu 2024. godine. Albanija i Sjeverna Makedonija su, također, napravile iskorak, a pregovori su počeli u julu 2022. godine.
EU je predložila novi plan rasta za Zapadni Balkan, izdvajajući šest milijardi eura za period 2024-2027. Pristup EU je dizajniran da ubrza integraciju balkanskih kandidata u jedinstveno evropsko tržište, pružajući i finansijske podsticaje i stratešku podršku.
Ubuduće, put proširenja će zahtijevati trajnu posvećenost kako EU, tako i zemalja koje teže članstvu.