Velika kineska zabluda

 

Kina će uskoro biti svjetska ekonomska supersila, često su nam govorili. Kina je tri decenije imala dvocifreni godišnji ekonomski rast. Ona je prešla put od uglavnom agrarne ekonomije, koja je činila manje od dva posto svjetske proizvodnje 1980. do skoro petine proizvodnje sada.

Uspon Kine, često se podrazumijeva, nije razlog za brigu. Kako je Kina ekonomski napredovala, uvjeravali smo se da će ona postati kao i ostali.

Tako se, barem, razmišljalo prije 20 godina, kada je Kina primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Tada je predsjednik Clinton govorio o Kini kao o 'strateškom partneru'.

Dopuštajući Kini da se pridruži međunarodnom sistemu, sugerirali su pametni ljudi u Londonu i Washingtonu, Kina će postati dio njega. Pomislite na sve one desetine miliona Kineza srednje klase, uvjeravali su nas. Uskoro će, poput srednje klase u Americi i Evropi, tražiti sve zamke liberalne demokratije.

Ali umjesto da postane više zapadnjačka, jasno je da Kina pod predsjednikom Xi Jinpingom nije samo nezapadna, već i sve više antizapadna. Kina danas nije dio međunarodnog poretka, ali agitira da ga podriva. Čini se da je kineska vanjska politika usmjerena na stvaranje rivalskih struktura i procesa. Agenti kineske vlade učestvuju u špijunskim aktivnostima koje možete očekivati od neprijatelja.

Oni koji su održavali ovu kinesku zabludu govorili su nam da će nakon britanske primopredaje Hong Konga, Kina rasti i postati više nalik Hong Kongu. Umjesto toga, dogodilo se suprotno. Hong Kong je doveden u sklad sa ostatkom Kine, a slobode koje su imali njegovi stanovnici su nestale.

Daleko od toga da zauzme svoje mjesto za međunarodnim stolom, Kina se ponaša kao da ga želi prevrnuti. Kina gomila trupe, brodove, avione i projektile u zapadnom Pacifiku, maltretirajući Tajvan i malo skrivajući svoj plan za invaziju na ostrvo. Ovo bi bio moralni ekvivalent Sjedinjenih Američkih Država da prijete aneksijom ostrva Vancouver.

Umjesto da postane zapadnija, kineska vlada neprestano traži nove načine da ograniči pristup internetu svojim građanima. Digitalna tehnologija je upregnuta za praćenje svakodnevnih aktivnosti kineskih građana. Autokrate koji predsjedavaju Kinom toliko su slabe i moralno bankrotirane da aktivno suzbijaju Falun Gong pokret. Ovo je kao da američka vlada pokušava da zabraniti časove joge.

Pretpostavka da će Kina, pod komunističkom partijom, ikada oponašati Zapad je pogrešna. Ali možda je prava kineska zabluda ideja da je Srednjem kraljevstvu suđeno da uopće bude velika supersila.

Desetljećima su visokotiražni časopisi objavljivali tekstove u kojima se predviđa da će kineska ekonomija prestići američku. Jedno vrijeme nam je rečeno da će se to dogoditi 2020-ih. Onda su bile 2030-te. Pročitao sam da bi se to trebalo dogoditi prije 2050.

Predviđam da kineska ekonomija nikada neće prestići američku. Tek prošle godine Kina je prestala biti najmnogoljudnija zemlja na planeti, pošto ju je Indija pretekla. Demografska budućnost Kine izgleda zlokobno. Danas u Kini živi 1,4 milijarde ljudi. Do kraja ovog stoljeća, neki procjenjuju da će kinesko stanovništvo pasti za oko 40 posto na 800 miliona.

Predviđam da će u narednih nekoliko godina doći do značajnog pada kineskog ekonomskog rasta.

Relativno je lako proizvesti velike dobitke u ekonomskoj proizvodnji kada selite poljoprivrednike u fabrike (pogledajte sovjetsku Rusiju 1950-ih za detalje). Kina je uspjela ekonomski ubrzati, kao posljedica reformi Deng Xiaopinga. Dengove politike nisu bile samo naklonjene tržištu: pod Dengom je donošenje odluka bilo relativno decentralizirano. Pokrajine i regije su imale veliku autonomiju. Peking nije pokušavao  preduhitriti svaku odluku. Biznis je imao barem malo prostora da posluje na način slobodnog tržišta.

 

Pod Xijem, Kina je napustila Deng reforme i vratila se na ono što bi se moglo nazvati Ming tradicijom kontrole odozgo prema dolje. To nije ohrabrujući presedan, a njegovi efekti na poslovno povjerenje i ekonomiju su zastrašujući. U međuvremenu, nekada niska cijena rada – jedan od faktora koji je pokretao sav taj rast – raste kako se stanovništvo Kine stabilizira i stari.

Zapadni posmatrači predviđaju neminovnu eru kineske nadmoći najmanje od osamnaestog vijeka. Nekako se to nikada u potpunosti ne ostvari. Istorija Kine često je priča o lažnim startovima i ugušenim inovacijama.

Da, od kompasa i štampanja do baruta, Kina je bila dom mnogih velikih izuma koji su oblikovali moderni svijet. Ali kineska tendencija ka kontroli odozgo prema dolje spriječila ju je da koristi od tih izuma valorizira na način na koji su Evropljani to mogli.  

Dok Kina ponovo isključuje svoje građane iz svijeta, suzbija sva neslaganja i uvodi stroge propise koji umanjuju inovacije, pitam se ponavlja li se historija?

Daleko od toga da bude ekonomski dinamo, Kina je danas na putu da postane sljedeći Japan. Kao i Kina, Japan je nekada trebao prestići Ameriku. Umjesto toga, ranije uspješna, izvozno vođena ekonomija svedena je na stagnaciju zbog demografije i duga.

Dakle, Kina možda neće postati svjetska ekonomska supersila, ali to ne znači da Kina nije prijetnja. Upravo suprotno.

Pre nešto više od jednog veka, nedavno industrijalizovana sila, Nemačka, počela je mijenjati međunarodni poredak. Ekonomski i vojno moćna Njemačka je ipak osjetila da druge sile ne zaostaju tako daleko. Među njemačkim liderima postojao je osjećaj da, ako je Njemačka ozbiljna u pogledu preuređivanja Evrope, ima ograničenu priliku da to učini. Posljedice takvog načina razmišljanja bile su katastrofalne.

Bojim se da bi današnji kineski lideri mogli pomisliti da su uhvaćeni u sličnom promišljanju mogućnosti. Demografska katastrofa Kine, zajedno sa sporim rastom, znači da će njena relativna moć samo opadati.

Amerika je u pravu što jača svoju flotu na Pacifiku. Također je važno da Amerika radi sa savezom zemalja, uključujući Australiju, Južnu Koreju i Japan, kako bi osigurala sigurnost Pacifika.

Kina možda nikada neće biti svjetska ekonomska sila broj jedan. Ona će, pretpostavljam, biti najveća svjetska geopolitička glavobolja u doglednoj budućnosti.