Poslednja stanica - linija fronta. Kako i zašto Rusija dovodi migrante na okupirane teritorije Ukrajine

Rat je povećao broj radnika migranata i zavisnost centralnoazijskih ekonomija od Rusije.

Koje su implikacije za Ukrajinu?

Migracija iz zemalja Centralne Azije na privremeno okupirane teritorije Ukrajine je rastući trend od ruske invazije.

Ukrajinski Nacionalni centar otpora naveo je broj od 100.000 migranata koje je Rusija dovela na ukrajinske teritorije krajem 2023. godine, ali nije objasnio kako je to izračunato. U to vrijeme ukrajinski ambasador u Uzbekistanu Nikola Dorošenko složio se da je to realna procjena.

Ukrajina nikada nije bila glavna destinacija za migrante iz centralne Azije. Danas, međutim, Rusija ohrabruje one koji su došli u Rusiju u potrazi za poslom da odu na okupiranu ukrajinsku zemlju. Štaviše, okupirane teritorije su često samo međustanica, sa krajnjim odredištem migranata, sve više, samom linijom fronta.

Kako funkcionira mehanizam privlačenja radnih migranata na okupirane teritorije Ukrajine? Koji su njeni preduslovi? I kakve bi mogle biti njegove posljedice?

Migranti za građevinske radove

Krajem 2024. godine ruska vlada usvojila je budžet za "oporavak" okupiranih teritorija istočne i južne Ukrajine. U narednih sedam godina planira izdvojiti skoro 2,3 triliona rubalja ili približno 23 milijarde američkih dolara po trenutnom kursu, u te svrhe. Broj ne uključuje sredstva koja ruske regionalne administracije, kompanije i banke mogu osigurati ako ove teoritorije ostanu zauzete u narednim godinama.

Za takav razvoj potrebno je mnogo radne snage, koja nedostaje samoj Rusiji. Stoga nije iznenađujuće što Rusija uvozi građane Tadžikistana, Uzbekistana i Kirgistana kao jeftinu radnu snagu, kako bi obnovili infrastrukturu uništenu ratom i nadoknadili akutni nedostatak radnika na ukrajinskim teritorijama.

Uprkos niskom stepenu ekonomskog razvoja i visokoj nezaposlenosti, Populacioni fond Ujedinjenih nacija (UNFPA) procjenjuje da će stanovništvo zemalja Centralne Azije nastaviti rasti u narednim decenijama, što dodatno pogoršava poteškoće u pronalaženju posla. Nedostatak perspektive i ograničene mogućnosti za samoostvarenje primoravaju mlade ljude iz ovih zemalja da traže bolji život u inozemstvu.

Centralnoazijski mediji navode da doznake od radnih migranata čine značajan dio BDP-a: do 40 posto u Tadžikistanu, više od 20 posto u Uzbekistanu i više od 20 posto u Kirgistanu. Stoga vlade ovih zemalja pomažu građanima koji se odluče na odlazak na posao u inozemstvu.

 

Naprimjer, Uzbekistan je aktivno podsticao legalnu radnu aktivnost migranata stvarajući čitav sistem podrške svojim građanima u inozemstvu. Oni su od 2021. godine izjednačeni sa samozaposlenim, što im garantuje status u zemlji budućeg zapošljavanja. Uveli su obaveznu stručnu obuku i kurseve na jezicima koji se govore u zemljama u kojima Uzbeci rade. Država svojim radnicima migrantima daje mikrokredite, olakšava im zapošljavanje u drugim zemljama i podržava ih kreditima i zemljištem kada se na kraju vrate kući.

Kada radni migranti odlaze u Rusiju putem ovakvih mehanizama, oni imaju pun paket dokumenata potrebnih za legalan boravak u inozemstvu kao stranac. Ali postoji kvaka. Svi ovi papiri imaju ograničen rok važenja, vezan za trajanje ugovora o radu. Kada istekne, radnik se suočava sa izborom. Oni se mogu vratiti kući i potražiti novog poslodavca koji je spreman potrošiti vrijeme na obradu sve potrebne dokumentacije kod migracionih vlasti. Ili mogu ostati u Rusiji ilegalno i snalaziti se s privremenim radom, rizikujući da ih uhapse ruske snage sigurnosti.

Ruske vlasti su, također, pooštrile kontrolu nad migrantima uvođenjem registra kontroliranih osoba i režima deportacije. Zakoni koji značajno ograničavaju prava ilegalnih migranata daju ruskim sigurnosnim snagama dodatna ovlaštenja da prisiljavaju građane Centralne Azije. Štaviše, rusko Ministarstvo unutrašnjih poslova ima pravo da deportuje migrante bez sudskog naloga.

Stoga nije ni čudo što su ruski okupacioni administratori i njihove povezane agencije za zapošljavanje uspjele u regrutovanju radne snage iz centralne Azije. Tome doprinosi ruska propaganda, koja širi dezinformacije o tome kako je lako dobiti posao na novim teritorijama i "mogućnost dobijanja ruskog državljanstva".

Migranti su, također, u iskušenju legalnim zapošljavanjem, uglavnom u građevinarstvu, poljoprivredi i uslužnoj industriji te obećanjem smanjene kontrole migracija i boravišnih dozvola. Na lokalnom nivou, okupacione vlasti nude brzu proceduru za dobijanje ličnih dokumenata, uključujući i ruske pasoše.

Štaviše, plate na okupiranoj teritoriji nisu ništa manje, a često su i veće od onih koje bi migranti mogli zaraditi u Rusiji.

Anna Murlikina, bivša glavna urednica sajta 0629.com.ua iz Mariupolja, ispričala je za Ukrajinsku pravdu o zanimljivom fenomenu u svom rodnom gradu. Kada je Rusija zauzela Mariupolj, dovedeno je mnogo radnika iz Moskve i Sankt Peterburga. Kasnije je priliv novca opao, Rusi su počeli da se vraćaju kući i ponovo je nastao veliki nedostatak radne snage. Sada pokušavaju zadovoljiti potražnju sa migrantima, koji su manje plaćeni od Rusa.

Migranti se nađu zarobljeni kada stignu na okupirano ukrajinsko tlo. Okupacione vlasti zapravo ne garantiraju poštivanje njihovih prava, a ukrajinsko zakonodavstvo se ne primjenjuje na ovim teritorijama. To čini migrante podložnim eksploataciji, kršenju radnih prava, samovolji okupacionih vlasti, pa čak i nasilju, bez mogućnosti da se nekome obrate za pomoć.

Radnici migranti na bojnom polju

Niže plaće od obećanih ili nikakve plaće, loši uslovi rada, nedostatak socijalnih garancija i sam rizik da budu na prvoj liniji su među brojnim problemima sa kojima se suočavaju radnici migranti na okupiranom istoku i jugu Ukrajine.

 

Postoji, međutim, mnogo ozbiljniji problem koji je važan i za Ukrajinu.

Nacionalni centar otpora Ukrajine izvještava da bi ruska vojska mogla mobilizirati radnike migrante koji su prvobitno dovedeni da rade na gradilištima. Ponekad se radnicima migrantima koji se prijave obećaju državljanstvo, a nekada ne.

Mikola Dorošenko, ambasador: "Nažalost, imamo primjere da su uzbekistanski radnici migranti u Rusiji namamljeni na privremeno okupiranu teritoriju Ukrajine, navodno radi izgradnje i rekonstrukcije porušenih kuća. Tada im se oduzimaju dokumenti i šalju se na prvu liniju fronta. Ja sam to prijavio vlastima Uzbekistana i upozorio državljane Uzbekistana".

Međutim, ponekad ruska vojska direktno regrutuje radnike migrante kako bi ih poslali u borbu. Bloomberg je podijelio priču o Solehu, stanovniku Tadžikistana kojeg je Rusija pokušala regrutovati.

Cita Soleha: "Regrutiraju svuda. Dok sam sjedio u centru za deportaciju u novembru, aktivno su me vrbovali i obećavali državljanstvo ako potpišem ugovor".

Međutim, uprkos obećanju dobre zarade, Soleh nije prihvatio ponudu i vratio se kući. Sudbina njegovog prijatelja bila je drugačija. Soleh kaže da je njegov prijatelj došao u migracioni centar da podnese zahtjev za boravišnu dozvolu, ali je umjesto toga potpisao ugovor.

Soleh: „One koji idu na gradilišta u DNR i LNR [samoproglašene „Narodne republike Donjeck i Lugansk“] nagovaraju da se tamo bore“.

Vladimir Putin je ruskoj Državnoj dumi (donji dom parlamenta) u decembru 2021. godine, prije ruske invazije na Ukrajinu, podnio prijedlog zakona koji je stranim državljanima koji su postali vojnici po ugovoru u ruskoj vojsci olakšano dobijanje ruskog državljanstva.

Ovaj zakon je zvanično usvojen u septembru 2022. godine, ali su prije toga radnici migranti počeli obećavati da će službeno postati ruski državljani u roku od tri mjeseca od potpisivanja ugovora.

Rusko Ministarstvo odbrane sistematski je postavljalo oglase, kako u Rusiji, tako  i u zemljama Centralne Azije, obećavajući da će plaćati do 200.000 RUB mesečno (to je otprilike 3.000 USD po kursu iz 2022. godine). Wagner grupa je provela reklamnu kampanju za radnike migrante na društvenim mrežama.

Istovremeno, Rusija je uvela pravila prema kojima bi naturaliziranim ruskim državljanima moglo biti oduzeto državljanstvo - nešto što je mnoge od njih koštalo ogromnih napora da ga steknu - osim ako ne potpišu vojni ugovor.

Rizici sa kojima se suočavaju plaćenici

Zakonodavstvo Kirgistana, Uzbekistana i Tadžikistana zabranjuje građanima najamničke aktivnosti i učešće u stranim oružanim sukobima. Povremeno se sudi prekršiteljima ovog zakona koji se idu boriti za Rusiju. Međutim, u praksi se često olako povlače.

O slučaju 32-godišnjeg državljanina Kirgizije, koji je osuđen na 10 godina zatvora zbog učešća u neprijateljstvima u Donbasu, na ruskoj strani, bio je masovno objavljen 2023. godine.

 

Državljanin Uzbekistana (39) osuđen je u decembru 2024. godine. Nakon što je 2023. godine emigrirao na sezonski posao u Moskvu, potpisao je ugovor sa Oružanim snagama Rusije. Na suđenju, državljanin Uzbekistana je tvrdio da je tokom svog angažovanja ubio 10 ukrajinskih vojnika, ali da je sada osjećao kajanje. Sud ga je osudio na četiri godine i dva mjeseca zatvora.

Mediji su izvještavali i o državljanima Tadžikistana koje je Rusija poslala na liniju fronta pod obećanjem državljanstva.

Citat servisa Tadžikistanskog radija Sloboda: "Tadžikistanske vlasti su upozoravale svoje građane na neprihvatljivost učešća u ratu u Ukrajini, ali do sada niko nije kažnjen ili barem nije objavljena nikakva informacija o tome".

Radnici migranti koji odlaze na okupirane teritorije Ukrajine, ne da bi se borili ili kopali rovove, već kao graditelji ili majstori, naprimjer, ne mogu biti privedeni pravdi samo zbog prirode svog posla, prema ukrajinskom zakonodavstvu. To je izjavio Ihor Ponočovni, tužilac Krima, koji se više od sedam godina specijalizirao za kršenje zakona na privremeno okupiranim teritorijama.

Ihor Ponočovni: "Ako govorimo o radnicima migrantima, to će uglavnom biti administrativna odgovornost jer su ilegalno prešli državnu granicu Ukrajine. A zapošljavanje, ili nedostatak istog, ne igra nikakvu ulogu u klasifikaciji prekršaja. Ali, ako je svrha takvog kršenja bila nanošenje štete interesima Ukrajine, onda bi se pokrenula krivična odgovornost".

Od početka invazije u punom obimu, ukrajinski vojnici su zarobili oko 30 državljana centralnoazijskih zemalja koji su se borili za Rusiju.

Ove brojke izvijestila je ministarka pravde Olha Stefanišina u projektu Novosti Priazovija Radio Liberty [region Ukrajine oko sjeverne obale Azovskog mora – ur.].

Naravno, ova vojna lica ne nose pasoše sa sobom u borbu pa se podaci o njihovom neruskom državljanstvu obično utvrđuju iz svjedočenja ratnih zarobljenika. Njihov status se ne razlikuje od statusa ruskih ratnih zarobljenika, osim što imaju najmanje šanse da budu uključeni u razmjenu zarobljenika, jer Rusija više nije zainteresirana za njih kada budu zarobljeni.

Verovatnoća da će takvi pojedinci biti direktno prebačeni u zemlje Centralne Azije je veoma mala, s obzirom na to kako su sudovi u takvim zemljama donijeli presude protiv građana optuženih za učešće u rusko-ukrajinskom ratu.