Kako ruski vojni blogeri oblikuju tok Putinovog rata?  

Kremlj je smanjio druge ruske vijesti kako bi prenio talas dezinformacija zasnovanih na tri priče: život izvan Rusije je užasan, Rusija je moćna uprkos stranom uplitanju, a svaki pokušaj da se reformiraju ruske strukture moći je uzaludan zbog gotovo svemoći Kremlja.

Pobuna finansijera privatne plaćeničke vojske “Wagner” Jevgenija Prigožina u junu javno je otkrila osgraničenja ruske državne moći i nestabilnost kontrole Kremlja.

U međuvremenu, nova vrsta komentatora društvenih medija, „vojni bloger“ (milblogger) postupnije, sigurnije i subverzivnije, moguće i nenamjerno dovodi u pitanje upravljanje Kremlja ratom u Ukrajini, učinak ruske vojske i, dakle, nadležnost države.

Ovi milblogeri nisu dio takozvane demokratske opozicije već nacionalistički glasovi. Oni, poput Prigožina, podržavaju invaziju, ali su frustrirani nedostacima vojske i nastoje unaprijediti svoje raznolike programe, vjerovatno u podršci skrivenoj mreži pokrovitelja.

Prikazujući službene neuspjehe, milblogeri su primjerom pokazali da se može proturječiti i kritikovati državnu politiku bez zvanične odmazde. Milblogeri ne samo da preživljavaju već ponekad dobijaju istaknute pozicije u vladi i platformu masovnih medija pod kontrolom države, znaci ne samo tolerancije Kremlja, već i podrške.

Njihov meki imunitet osigurava platformu snažnim tvrdolinijaškim glasovima da lobiraju za još agresivniji pristup ratu i njihovim elitnim pobornicima da igraju igre sa konkurencijom u Rusiji, a Putinu otežavaju da rat dovede do očekivanog.

Međutim, nedavno hapšenje milblogera i ratnog zločinca Igora “Strelkova” Girkina ukazuje da akteri u ruskoj državi poduzimaju korake da smanje imunitet koji milblogeri već dugo uživaju.  

 

Uspon Telegram kanala

 

Za Putina je kontrola ruskog informacionog prostora ključna za održavanje moći i izbjegavanje sudbine njegovih neposrednih prethodnika, čiji je politički pad dijelom rezultat javne slike neefikasnosti.

Kako bi izbjegao istu sudbinu, Putin je ubrzo nakon izbora ponovo uspostavio kontrolu nad televizijskim i štampanim medijskim korporacijama i njihovim vlasnicima oligarsima. Putin je protjerao nezavisne medije iz Rusije i konfiscirao njihovu imovinu, kontrolirajući tako primarne ruske izvore informacija. Istovremeno, Kremlj je uložio velika sredstva u restrukturiranje i širenje državnih medija.

Ruske vlasti su prepoznale rastuću prijetnju interneta nakon što su svjedočile njegovom uticaju na arapsko proljeće, obojene revolucije u Ukrajini i Gruziji i unutar Rusije, na domaće optužbe za izbornu prevaru 2010. i 2012. godine.

Rusija je 2012. odgovorila zakonom o „stranim agentima“, koji je progresivno proširivala, kako bi nadzirala, kažnjavala, regulirala i diskreditirala pojedince i organizacije koje dijele nepoželjne informacije. Rusija je 2014. dala maloj regulatornoj agenciji Roskomnadzor opsežna ovlaštenja da regulira internet i blokira pristup "štetnim" medijima, uključujući čitave platforme.

Pet godina kasnije, ruske vlasti su usvojile niz amandmana koji podržavaju stvaranje ruskog suverenog interneta. Također su poduzeli korake da cenzuriraju Google, YouTube i zapadne društvene mreže. Nezavisni mediji su se kondenzirali unutar eho komora ili su potpuno nestali.

 

Unatoč ovom obračunu, ruska aplikacija za društvene mreže i messenger Telegram izbjegao je zatvaranje. Osnivač Telegrama Pavel Durov javno je odbio da sarađuje sa cenzurima i nastavlja objavljivati različite stavove. Izdržljivost Telegrama, nedostatak algoritma za sortiranje koji bi "predlagao" postove korisnicima i efektivno nepostojeća moderacija sadržaja čine platformu "divljim zapadom" online govora.

Iako televizija ostaje primarni oblik plasiranja vijesti za rusku javnost, Telegram je početkom 2022. postao najpopularniji ruski glasnik u vezi sa mobilnim internetom. Ubrzo je pomogao u određivanju dnevnog reda politike. Masovni mediji i elitne političke rasprave često su u skladu sa debatama koje se vode putem Telegrama.

 

Državna propaganda gubi kredibilitet

 

Kada je Putin pokrenuo rat Rusije u Ukrajini, ruske vlasti su pojačale postojeće taktike ograničavanja rada medija.

Putin je 4. marta 2022. potpisao zakon kojim je vladi dao ovlasti da krivično goni svakog pojedinca ili grupu i zabrani sve internetske resurse koji šire "nepouzdane" informacije, "diskredituju" rusku državu ili oružane snage ili podržavaju sankcije Rusiji. Ovi magloviti termini proširili su ekstenzivni sistem ruske cenzure i dali vlastima neograničeno diskreciono pravo.

Ruske vlasti u početku nisu imale razloga da obuzdaju proratne, nacionalističke milblogere aktivne na Telegramu. Zvaničnici su ih poštedili stroge kontrole televizije, radija i štampanih medija. Ali problemi ruske vojske, obračuni sa zapadnim glasnicima i nekoherentno službeno izvještavanje pružili su priliku alternativnim glasovima uključujući i milblogere, da steknu uticaj.  

Izvještavanje o ratu Milbloggera odvojilo se od zvaničnih narativa kada su se ruske snage suočile sa nizom ponižavajućih neuspjeha, a službena pogrešna predstavljanja su se gomilala. Ruski milblogeri su se odupirali takvom spinovanju. Objavljivali su preciznije izvještaje, uključujući i one u kojima se kritiziraju vojni nedostaci zemlje.

Lažno službeno izvještavanje o ratu, zauzvrat, podstaknulo je raširenu želju za alternativnim izvorima informacija. Mnogi Rusi su se obratili zajednici milblogera kako bi utemeljili glasine o vojnim neuspjesima i popunili informativni vakuum.

Kako su mjeseci prolazili, njihov uticaj je rastao. Recimo, renomirani ratni dopisnik “Saša” Koc 23. februara 2023. imao je šest puta više pratitelja nego 24. februara 2022. Dnevna analiza kanala Ribara bila je više od 16 puta veća danas nego u istom period prošle godine. Objave Milbloggera su i dalje bile u suprotnosti sa zvaničnim izvještajima i postajale sve kritičnije prema oružanim snagama, uključujući vojne vođe.

Danas ovi milblogeri putem Telegrama dijele insajdersko izvještavanje o ratu, nacionalistička mišljenja i proratne analize. Njihove objave dobijaju značajnu pažnju zbog velikog broja pratitelja (u rasponu od nekoliko desetina hiljada do više od milion pretplatnika) i širenja u medijima. Čini se da mnogi milblogeri koriste svoj uticaj za prikupljanje prihoda od oglašavanja i jačanje moći.

Milblogeri igraju ključnu ulogu u kampanjama regrutacije vojnika i plaćenika i u prikupljanju donacija za trupe (od kojih gotovo sigurno pronevjere dio). Moćne političke ličnosti poput Prigožina i čelnika Ruske Čečenske Republike Ramzana Kadirova, iako nisu milblogeri, također koriste Telegram za promociju svojih planova i netransaprentno sponzoriraju milblogere kao megafone za njihove političke ciljeve.

 

Kako milblogeri izbjegavaju cenzuru?

 

Nedostatak cenzure u Kremlju pa čak i promocija određenih milblogera – kao što je Putinovo uključivanje Koca u Rusko vijeće za ljudska prava, imenovanje milblogera u novoformiranu radnu grupu za mobilizaciju i pozivanje milblogera na državne funkcije – sugeriraju da je Kremlj na milblogere gledao više kao na djelotvorno oruđe nego kao na političku prijetnju. Putin tako dozvoljava milblogerima da izraze neizbježne društvene i tenzije elite zbog rata.

Dopuštanje kritike ruskog Ministarstva odbrane (MO) ili određenih generala preusmjerava verbalnu vatru sa samog Putina i moćne predsjedničke administracije. Kritike Milbloggera, također, dozvoljavaju Putinu da suprostavi ruske snage jedne protiv drugih, kako bi zaštitio svoju političku poziciju.  

Ali postoje jasne mane.

Kremlj dozvoljava da miblogeri budu žrtveni jarac Ministarstvu odbrane i vojske, a zbog njihovog učinka može trajno narušiti odnos oružanih snaga sa preostalom ruskom elitom, čak i ako bi Rusija na kraju ostvarila pobjedu.

Putinova ograničena tolerancija na kritiku oružanih snaga mogla bi oslabiti podršku javnosti ratu ili podstaknuti šire napade na njegovu vladavinu.

Konačno, aktivnost milbloggera mogla bi povećati politički pritisak za veću transparentnost medija spuštanjem praga za „prihvatljive“ kritike režima.

 

Nenamjerne posljedice

 

Milblogeri su do sada uglavnom preusmjeravali kritike iz Kremlja, kako Putin želi. Čini se da oni nisu destabilizirali rusku vladu ili izvršili pritisak na nju da promijeni svoju politiku u Ukrajini. Malo je dokaza koji podržavaju neke optimistične tvrdnje da će kritika milblogera predstavljati značajne izazove kontroli Kremlja.

Međutim, situacija predstavlja političku opasnost za Putina koju bi blogeri mogli pojačati. Putin zavisi od baze lojalnih, ali interno konkurentnih, elita da bi održao vlast, a rat postavlja povećane zahtjeve za njihovu lojalnost.

Putin je izbjegao objaviti punu mobilizaciju ili mobilizaciju ruske ekonomije. Umjesto toga, on gura regionalne budžete (i regionalne političare) i rusku elitu da snose značajne troškove rata.

U međuvremenu, napori Kremlja da politički i vojni lideri budu žrtveni jarac, pogoršavaju trzavice između ruskih snaga, zabijajući klin između njih, što je podstaknulo Prigožinov napad na Ministarstvo odbrane. Ako Ministarstvo odbrane i ključni lideri sebe vide kao zavađene sa Kremljom, a ne podređene mu i u napetosti jedni sa drugima ili kao sposobni da kanibaliziraju druge ključne strukture snaga, Putin bi mogao biti u nevolji.

Napori Kremlja da se distancira od odgovornosti za rat, također, rizikuju predstavljanje Putina kao osobe koja nema dodira sa stvarnošću ili nekompetentnog. Ovo se kosi se sa Putinovom željom da projektira sliku potpune moći nad takozvanim "Kremljskim kulama" - režimskim centrima moći koji izgleda da kontroliraju frakcije mreže milblogera.

Kratkoročno, stvaranje neprijateljskog političkog okruženja za rusko vojno vodstvo moglo bi dovesti do toga da ono uzvrati udarac i oslabi efikasnost ruskih trupa u Ukrajini. Pojačane kritike milblogera i kremljskog žrtvenog jarca lidera MO destimulira napredovanje, obeshrabruje taktičko preuzimanje inicijative i rasplamsava izazove koordinacije unutar vojnih redova.

Dugoročno, pojačavanje unutrašnjih nesuglasica može narušiti delikatnu ravnotežu međuelitne konkurentske saradnje i Putinove sposobnosti da drži sistem pod kontrolom.

Rusko društvo, također, može vidjeti privilegije milblogera za objavljivanje kao „nogu na vratima“ koja vodi pritisku da se prošire granice dozvoljenog govora. Kritike Milbloggera mogu  iscrpiti druge mete i prebaciti se na samog Putina. S obzirom na trenutno raspoloženje društva, istaknuti narativi i lideri bili bi čak ekstremniji, a ne oni koji pozivaju na pomirenje sa Zapadom.  

Dok ukrajinske snage uspješno provode kontraofanzivne operacije, bespilotne letjelice napadaju Moskvu, a Prigožinove trupe marširaju u blizinu glavnog grada, Rusi dovode u pitanje sposobnost države da zaštiti pogranična područja i zadrži kontrolu. Ovakav razvoj događaja daje Putinu još manje prostora za greške.

 

Girkino hapšenje sugeriše da se Putin možda počeo bojati uticaja konkurenata sa džoker informacijama na Telegramu. Možda se nada da će suzbiti retoriku milblogera ili da će žrtvovati žestokog kritičara kao signal eliti koja ga kontrolira i sličnim akterima.

Iako je uticaj ruskih milblogera do sada bio ograničen, oni su možda postavili temelje za istinsku političku promjenu tokom vremena, ostavljajući Putinu vezane ruke ako kasnije odluči da ubije internetske prijetnje koje je stvorio.