Kraj ruskog rata? Bliže, ali još ne blizu

Američki predsjednik Donald Trump zaslužuje priznanje za jednu stvar: stavio je kraj gnusnog ruskog rata protiv Ukrajine na vrh međunarodne agende. Za manje od sedmicu dana, sastao se s Vladimirom Putinom, koji vodi ovaj rat, predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim, koji brani svoju zemlju, i nekoliko evropskih lidera, uključujući čelnike NATO-a i EU, koji su zabrinuti za budućnost Evrope, ukoliko Putin pobijedi.

Trump je pokrenuo svako značajno pitanje, uključujući teritoriju, otetu ukrajinsku djecu, buduće sigurnosne garancije, prekid vatre i dugoročni mirovni sporazum. On se zalaže za kraj rata i pažnja svih je usmjerena na najvišem mogućem nivou.

Privlačenje takve međunarodne pažnje je dobra stvar i dobro bi moglo proizaći iz toga. Međutim, do sada nismo vidjeli apsolutno nikakav pokret Putina ka okončanju njegovog rata protiv Ukrajine. Da bi Putin djelovao, mora vidjeti da se njegove državne finansije urušavaju i da njegova vojska ne može održati svoje napore na prvoj liniji fronta u Ukrajini. Ovi uslovi danas ne postoje, ali bi mogli sazrijeti do kraja ove godine. Ako se to dogodi, mogli bismo vidjeti prekid vatre i oživljavanje odvraćanja kako bi se spriječio budući rat.

Pristankom na sastanak na Aljasci, predsjednik Trump je već ponudio Putinu nekoliko diplomatskih pobjeda: nije mogao putovati u većinu zapadnih zemalja zbog optužnice Međunarodnog krivičnog suda (ICC) iz 2023. godine za otmicu ukrajinske djece, Putin je bio dobrodošao u Sjedinjene Američke Države, a Trump je doslovno prostro crveni tepih. Američki predsjednik je odustao od svog poziva na trenutni prekid vatre i pristao da radi na trajnom mirovnom sporazumu. Trump je, također, odustao od svoje prijetnje ozbiljnim sekundarnim sankcijama i tarifama ako Putin ne provede trenutni prekid vatre.

Putin nije uzvratio. Nastavio je odbijati prekid vatre. Održao je svoje maksimalističke zahtjeve, poput insistiranja da Ukrajina formalno ustupi Rusiji teritoriju koju je potonja zauzela silom i da se povuče sa teritorije koju Rusija nije uspjela osvojiti. Putin je napustio Aljasku, a da se nije  pomaknuo ni centimetar, osiguravši pritom smanjenje pritiska SAD-a.

Predsjednik Zelenski i evropski lideri, uznemireni onim što su vidjeli na Aljasci, pohrlili su u Washington tri dana kasnije, 18. augusta, kako bi sa predsjednikom Trumpom dogovorili jasan stav. Iako to može zvučati kao slabašna pohvala, postigli su napredak.

Za razliku od njihovog februarskog sastanka u Ovalnom kabinetu, susret Zelenskog i Trumpa 18. augusta prošao je dobro. Odnos među svim evropskim liderima i predsjednikom Trumpom također je bio dobar. Nije bilo pritiska na Ukrajinu da se odrekne teritorije, a svi uključeni su se složili o potrebi za sigurnosnim garancijama za Ukrajinu kako bi se spriječila buduća ruska agresija.

Podržali su direktne razgovore između Putina, Zelenskog i Trumpa kao dobar sljedeći korak ka okončanju rata. Predsjednik Trump je čak izašao sa sastanka kako bi razgovarao s Putinom i navodno je osigurao pristanak ruskog lidera na bilateralni sastanak sa Zelenskim, nakon čega bi uslijedio trilateralni sastanak s predsjednikom Trumpom.

U svim ovim diplomatskim razmjenama nedostaje veza sa stvarnim svijetom. Putin nastavlja napadati ukrajinske gradove (sa više od 600 dronova i raketa lansiranih samo od 20. do 21. augusta) čak i dok pregovori traju. Putin pažljivo analizira svoje riječi, tako da čak i diplomatski "napredak" koji je, čini se, implicirao, zapravo nije toliko dobar koliko se na prvi pogled čini.

Odmah nakon što su evropski lideri i Zelenski napustili Washington, Putin je iznio detalje svojih razgovora sa Trumpom. Prema riječima ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, Putin se zapravo neće odmah sastati sa Zelenskim (čak i kada su državni propagandisti odbacili čak i mogućnost samita).

Umjesto toga, predložio je niz sastanaka na nižem nivou kako bi "stvorio uvjete" za budući sastanak. Lavrov je, također, rekao da bi sigurnosne garancije za Ukrajinu mogle biti date samo ako ih pruži sama Rusija, čiji interes za ukrajinsku sigurnost počiva na dinamici "lisica-kokoš", i Kina, koja nije mnogo bolja. Putin nastavlja igrati igre dok održava svoj maksimalistički stav.

Situacija u stvarnom svijetu nije drugačija od prije dvije sedmice, prije sve ove diplomatije, nije drugačija od prije sedam mjeseci, kada je Trump preuzeo dužnost, i zapravo nije drugačija od prije tri i po godine, kada je Rusija prvi put pokrenula svoju potpunu invaziju.

Pa kako nas išta od ovoga približava kraju rata? Kako vrijeme prolazi, Rusija sagorijeva svoje vojne i ekonomske kapacitete. Do kraja ove godine, Rusija bi mogla tražiti prekid vatre.

Dvije ključne stvari su potrebne da bi se Putin uvjerio da okonča rat: prvo, vidjeti da će pouzdan, vidljiv i poznat pravac vojne podrške, uključujući američko oružje i municiju, nastaviti nesmetano teći u Ukrajinu i drugo, vidjeti da Rusija neće imati prihode od nafte i gasa potrebne za istovremeno vođenje rata i nastavak funkcioniranja ruske države. Približavamo se oboma, ali Zapad mora pojačati pritisak.

Prije mjesec dana, predsjednik Trump je dao zeleno svjetlo evropskim kupovinama američkog oružja i municije za transfer Ukrajini i zadužio NATO za koordinaciju. Kao što je najavljeno 18. augusta, sada postoji predloženi sistem finansiranja od 90 milijardi dolara, koji osiguravaju Evropljani, za ukrajinske kupovine američkog oružja i municije. Zemlje NATO-a trebale bi osigurati da to uključuje oružje dugog dometa i preciznosti koje može uništiti ruske vojne komunikacijske linije, nešto što Ukrajina sve više radi sa svojim domaćim dronovima. NATO bi, također, trebao dobiti zadatak da pomogne Ukrajini da razvije slojevit, integrirani sistem protivvazdušne odbrane.

Što se tiče ekonomije, ruski fundamenti već su u silaznoj putanji. Rast je usporen, inflacija je zvanično i dalje skoro devet posto (a vjerovatno i mnogo viša), kamatne stope su zapanjujućih 18 posto, vlada opći nedostatak radne snage i nedostatak ključnih materijala i komponenti. Čak i bez novih zapadnih sankcija, Rusija bi mogla doći do kritične tačke do kraja 2025. godine. Stroge sekundarne sankcije Sjedinjenih Američkih Država i Evrope mogle bi ubrzati ovaj vremenski okvir.

Najnoviji talas diplomatskih aktivnosti pojačao je međunarodni fokus na okončanju ruskog rata protiv Ukrajine, ali još nije napravio nikakvu razliku u promjeni Putinovih proračuna. Uprkos tome, s protokom vremena, ruski vojni i ekonomski fundamenti nastavljaju se pogoršavati.

Ti faktori, više od bilo kojeg međunarodnog sastanka, znače da je prekid vatre u Ukrajini sve vjerovatniji do kraja 2025. Zapad bi trebao što prije gomilati sekundarne sankcije i neograničenu vojnu podršku kako bi Putin okončao ovaj rat i odvratio sljedeći.