Novi ruski Potemkinovi gradovi

Stanovnici Donjecka, "Grada ruža", gdje su fudbalske zvijezde i svjetski poznati muzičari nekada punili stadione oduševljenim navijačima i gledateljima, kažu da je sada gore čak i nego 1980-ih, kada je ovo bio provincijski grad. Danas, u ovom gradu ljudi stoje u redu za vodu i bore se za preživljavanje.

Donjeck je najveći grad u Donbasu, regiji najviše pogođenoj ruskim imperijalnim ratom, a njegovo propadanje i oskudan pristup osnovnim komunalnim uslugama nakon 11 godina okupacije odražavaju nedostatak interesa Kremlja za područja koja je zauzeo - čak i ona gdje je "spasio" ruske manjine od navodne tiranije Kijeva.  

Stalna razaranja uzrokovana ratom donijela su ogromne izazove ljudima u regiji, a Moskva je više puta loše odgovorila, ne uspijevajući osigurati pristojan život onima koje sada smatra svojim građanima.

Snabdijevanje vodom je problematično od početka invazije 2022. godine, a devet od 10 rezervoara u regiji je blizu isušivanja, prema analizi satelitskih snimaka BBC-a. U augustu je situacija postala kritična, a voda iz slavine je i dalje dostupna u Donjecku samo nekoliko sati svaka tri dana.

Ljudi umorni od čekanja u dugim redovima kopaju bunare u svojim dvorištima, skupljaju kišnicu – čak i vodu iz lokvi - i bore se da se dočepaju najosnovnijih životnih potrepština. Uprkos jasnom riziku od bolesti koje se prenose vodom, Moskva i dalje ignorira rastuću krizu.

Čak su i inače lojalni propagandisti djelovali zbunjeno nedostatkom akcije okupacijske administracije.

„Potrebno je mnogo truda da se najbolji grad u Donbasu dovede u takvo stanje za sedam godina“, rekao je Veterans Notes, popularni ruski vojni propagandni kanal, u objavi na Telegramu. „Donjeck je od najboljeg i najprosperitetnijeg grada u Donbasu postao samo karikatura za ukrajinske medije: anti-reklama za 'Ruski svijet“.

Okupaciona administracija kaže da će se, ako Rusija uspije zauzeti Slovjansk, još jedan veliki grad u regiji Donbas, vodosnabdijevanje poboljšati. Ali postoje ozbiljne sumnje da bi čak i to pomoglo, prema analizi New York Timesa.

Trenutni sistem vodosnabdijevanja je teško oštećen ratom, a cjevovod iz Rusije koji je izgradila okupaciona administracija gubi do 60 posto vode koju prenosi. Donbas u međuvremenu pati od akutne suše, jer se obrasci padavina mijenjaju.

Novi projekti koje je predložila administracija, poput poboljšanih vodovodnih cjevovoda, odbačeni su kao razmetljivi, zakašnjeli i neefikasni, ostavljajući regiju s izgledima oštre zime bez vode ili struje.

A budućnost nakon zime je, također, sumorna, budući da je Donbas uveliko ovisan o snabdijevanju iz neokupiranih dijelova Ukrajine, a Ukrajina je zatvorila snabdijevanje iz svojih izvora.

Dok Donjeck propada, ruske vlasti ulažu u obnovu Mariupolja, na obali Donbasa. Dok stanovnici i dalje imaju samo nekoliko sati povremenog snabdijevanja vodom svaka dva dana, Moskva pravi veliku predstavu ulažući milijarde dolara u obnovu grada koji je sravnila sa zemljom 2022. godine. Prijavljeno je da je oko 20.000 stanovnika poginulo tokom ruskog bombardovanja.

Kremlj je obećao da će završiti obnovu ove godine, ali ona je još uvijek daleko od završetka. Hiljade predratnih stanovnika ostali su be svojih stanova, dobili su minimalnu odštetu zato što se stambeni kompleksi grade na mjestu njihovih bivših domova.

Vlasti žele da grad bude simbol Rusije kao države koja njeguje i razvija zemlju koju je okupirala. U stvarnosti, mnogi stanovnici se bore da pronađu mjesto za život uprkos svim slikama građevinskih radova.

U 18. vijeku, tokom putovanja Katarine II po njenom carstvu, Grigorij Potemkin, koji je bio generalni guverner njenih južnih posjeda, navodno je izgradio lažna naselja kako bi prikrio katastrofalne uslove u zemlji.

Mariupolj izgleda preuzima ulogu modernog Potemkinovog grada, iako je ovaj put Kremlj taj koji pokušava prevariti narod. Nada se da će stvoriti iluziju ponovnog rođenja i prosperiteta, a istovremeno prikriti humanitarnu katastrofu koja se dešava na okupiranim teritorijama.

Mnogi od onih koji su ostali nisu tamo zato što su to izabrali, već iz očaja. Postoji kritičan nedostatak stambenog prostora za raseljene osobe evakuirane iz ratnih zona, a neke interno raseljene osobe iz okupiranih dijelova Ukrajine morale su se vratiti zbog nedostatka podrške iz Kijeva.

Rastuća humanitarna kriza trebala bi potaknuti Kijev da preispita svoju politiku prema interno raseljenim osobama i da ih podrži u njihovim osnovnim potrebama, kako bi se osiguralo da se neće morati vratiti dok njihovi rodni gradovi ne budu oslobođeni.