Armenija se odvaja od Rusije – i Putin to ne može zaustaviti

Decenijama je Armenija bila jedan od najpouzdanijih postsovjetskih saveznika Rusije – mali, ali lojalan partner smješten u nestabilnom Južnom Kavkazu. Ali taj brak iz interesa sada se brzo raspada.

Danas, Jerevan više ne govori tiho o svom nezadovoljstvu. Govori na sav glas. A Moskva? Ona se bori da spasi ostatke svog opadajućeg uticaja shemama meke moći i očajničkim političkim manevrima.

Sada je jasno šta se dešava. Armenija je prestala čekati zaštitnika koji nikada ne stiže.

Raskid se najjasnije može pratiti do 2021. i 2022. godine, kada su azerbejdžanske snage pokrenule prekogranične napade na armensku teritoriju i ubile stotine armenskih vojnika. Kao osnivač Organizacije kolektivne sigurnosti (CSTO) pod vodstvom Rusije, Armenija je očekivala solidarnost. Umjesto toga, dobila je tišinu.

Iz armenske perspektive, Azerbejdžan vjerovatno ne bi krenuo na Nagorno-Karabah da Rusija nije napala Ukrajinu. Rat je iscrpio resurse i pažnju Kremlja, ostavljajući vakuum moći na Južnom Kavkazu. Baku je iskoristio trenutak, znajući da je Rusija previše rastresena i oslabljena da bi odgovorila.

Odbijanje ODKB-a da intervenira razbilo je iluziju da će Rusija ispuniti svoj dio dogovora. Kada je Nagorno-Karabah, regija koju su Armeni dugo podržavali, blokiran, a zatim brzo zauzet od strane Azerbejdžana 2023. godine, ruske mirovne snage su stajale skrštenih ruku.

Za Armene je to bila izdaja. Premijer Nikol Pašinjan je već suspendovao učešće Armenije u aktivnostima ODKB-a i odbio da prisustvuje nedavnim samitima. Visoke ličnosti u njegovoj vladi su rekle da Armenija nikada više neće postati punopravni učesnik i da bi čak mogla potpuno napustiti organizaciju.

Armenija sada brzo odbacuje svoju dugogodišnju zavisnost od Rusije kao svog glavnog garanta sigurnosti i prelazi na politiku strateške diverzifikacije.

Nezadovoljna time da bude geopolitički satelit, Armenija teži dubljim vezama sa Evropskom unijom, jača saradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama i traži normalizaciju sa Turskom. Ovaj zaokret nije samo simboličan. To je odlučan potez za učvršćivanje budućnosti Armenije u multipolarnom svijetu gdje se sigurnost ne prepušta nezainteresovanom pokrovitelju, već se gradi kroz uravnotežena, pragmatična partnerstva.

Krajem maja održan je drugi Jerevanski dijalog, međunarodni forumu o miru, sigurnosti i saradnji. Ono što je upadalo u oči nije bilo samo ko je bio tamo, već i ko nije bio. Bilo je govornika i visokih političara iz Indije, Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Poljske, Mađarske, Slovačke, SAD-a, Irana i EU. Ali, što je važno, niko iz Rusije nije bio tamo - jasan znak promjenjivog geopolitičkog pejzaža regije.

Visoke ličnosti iz Pašinjanove stranke povjerile su mi se o "akterima koje podržava Rusija, a koji pokušavaju destabilizirati armensku demokratiju". Jedan je čak primijetio da je jedina svijetla tačka u odnosu Armenije sa Rusijom to što ne dijele fizičku granicu, što ograničava direktan uticaj Moskve.

Ono što je nekada mogao biti suptilni uticaj sada se čini kao psihijatar iz Hladnog rata. Moskva pokušava ponovo preuzeti Armeniju - ne tenkovima, već Telegram kanalima, plaćenim influenserima i gerijatrijskim lojalistima.+

Prema Vedomostima, Sergej Kirijenko, prvi zamjenik šefa kabineta Vladimira Putina, dobio je zadatak da oživi ruski uticaj u Armeniji uoči parlamentarnih izbora 2026. godine.

Ovo neće biti lako. Sami ruski izvori priznaju da sada u Armeniji "nema nikoga da govori u ime Rusije". Osim ostarjelih bivših predsjednika Roberta Kočarjana i Serža Sargsijana, obojice okaljanih korupcijom i nostalgijom za autoritarizmom, proruski tabor je praktično grad duhova.

Kirijenkova strategija navodno počinje "informativnim radom". Drugim riječima, propagandom. Moskva, također, priprema opozicione ličnosti koje odobrava Kremlj, tiho ih dovodeći avionom u Moskvu na konsultacije.

Ali teško je osvojiti srca praznim obećanjima, posebno od zemlje koja vas je napustila u ratu. Armenska javnost, posebno mladi, više je zainteresirana za vize za Pariz i poslove u tehnološkom sektoru u Silicijumskoj dolini nego za sovjetske bajke.

Armenija se ne samo udaljava od Rusije. Aktivno gradi nove mostove. Mirovni sporazum s Azerbejdžanom se polako približava, onaj koji bi konačno mogao otvoriti zatvorene granice sa Turskom i transformirati Armeniju iz kopnene ispostave u regionalno središte.

Jerevan, također, produbljuje veze s Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Armenija je pozdravila civilnu graničnu misiju Evropske unije, odbijajući sličnu ponudu Rusije. Ovo slijedi nakon prošlogodišnjeg sporazuma o povlačenju ruskih graničara s aerodroma Zvartnots u Jerevanu i ključnih pograničnih područja u blizini Azerbejdžana, što naglašava udaljavanje Armenije od direktne kontrole Moskve.

Evropski dijalog o pomoći, investicijama i sigurnosti se širi, dok američke diplomate češće posjećuju zemlju. U aprilu 2024. godine, SAD i Armenija pokrenule su novi Strateški dijalog usmjeren na demokratske reforme i sigurnosnu saradnju. Ovo nisu samo diplomatske finese, to su slamke spasa.

Armenija shvata da njena budućnost ne leži u sjeni opadajućeg carstva, već među liberalnim demokratijama koje cijene suverenitet i partnerstvo.

Javno povjerenje zemlje u Rusiju je naglo opalo. Anketa Međunarodnog republikanskog instituta iz 2024. godine pokazala je da samo 31 posto Armenaca pozitivno gleda na veze s Moskvom, što je pad u odnosu na 93 posto u 2019. godini. U očima većine Armenaca, Francuska se pojavila kao glavni politički saveznik njihove zemlje, a SAD su odmah iza nje.

Ali Putin se neće tako lako povući. Imenovanje Kirijenka dio je posljednjeg napora da se zaustavi talas, ali vjerovatno je premalo i prekasno. Glasovi u Armeniji, prijateljski nastrojeni prema Kremlju, gube kredibilitet, a armenska javnost se više ne boji dovoditi u pitanje motive ili kompetencije Rusije.

Na ulicama Jerevana, priliv Rusa koji su stigli nakon mobilizacije već je izblijedio. Većina od procijenjenih 100.000 ruskih prognanika se od tada vratila ili krenula dalje, razočarana ograničenim mogućnostima. Rusi im ne nedostaju. U stvari, jedna armenska prijateljica se požalila da joj se stanarina skoro udvostručila za godinu dana, sa 100.000 drama (250 dolara) na 180.000 (475 dolara) zbog porasta potražnje za stanovima.

Armenija možda preispituje svoje sigurnosne saveze, ali neće postati zasebna planeta na Južnom Kavkazu. Geografija je sudbina. Rusija ostaje susjed - čak i bez zajedničke granice - a trgovina sa Moskvom je i dalje ključni stub armenske ekonomije.

Ruski brendovi poput VTB-a, Gazproma i Yandex Taxija i dalje obilježavaju prisustvo Moskve u Armeniji. Zemlja, također, ostaje u velikoj mjeri ovisna o Rusiji za prirodni plin i električnu energiju.

Čak se i nedavni porast trgovine, po