Može li međunarodno pravo preživjeti Putinov rat?
Svojim ratom, Rusija je nanijela humanitarnu katastrofu Ukrajini. Ali to je ujedno i pravna prekretnica – ona koja bi mogla definirati kako će se svijet nositi sa ratom u narednim decenijama. Vjekovima je rat bio okrutna konstanta čovječanstva. Razvija se sa našom tehnologijom i politikom – ali tako se razvijaju i naši napori da ga obuzdamo. Iz ruševina najkrvavijih bitaka u Evropi izgrađena su pravila kako bi se poštedjeli civili, zaštitila kulturna baština i pozvali komandanti na odgovornost. To je suština međunarodnog humanitarnog prava (MHP) – okvira koji ima za cilj da unese određenu mjeru reda u haos sukoba.
Ali 2022. godine, kada je Rusija pokrenula punu invaziju na Ukrajinu, taj okvir je počeo pucati.
Rat je postao najveći i najbrutalniji sukob koji je Evropa vidjela od Drugog svjetskog rata. Pa ipak, postao je i nešto drugo: katalizator. Test na stres. Ogledalo koje odražava koliko su naši postojeći zakoni nespremni za ratovanje 21. vijeka – i koliko se hitno moraju promijeniti.
Pravni sistem rođen u krvi
Moderno međunarodno humanitarno pravo datira iz 1864. godine, kada je švicarski humanitarac Henry Dunant, užasnut posljedicama Bitke kod Solferina, inspirisao stvaranje Prve Ženevske konvencije. Taj ugovor postavio je temelje za humanitarne principe na koje se i danas oslanjamo.
Vremenom se pravo razvijalo kroz nove sporazume:
Haške konvencije iz 1907. godine, koje reguliraju vođenje neprijateljstava
Ženevske konvencije iz 1949. godine, koje ostaju okosnica međunarodnog humanitarnog prava
Dodatni protokoli iz 1977. i 2005. godine
Konvencija o određenim vrstama konvencionalnog oružja iz 1980. godine
I Konvencija o kasetnoj municiji iz 2008. godine
Ovi ugovori imali su za cilj da obuzdaju najgore impulse rata. Ali nisu samo ugovori unaprijedili pravo – to je bila i tragedija.
Genocidi u Ruandi, Bosni i Darfuru podstaknuli su svijet da uspostavi međunarodne tribunale koji procesuiraju ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Iako njihove presude nisu obavezujući izvori prava, one su postavile pravne presedane koji su oblikovali način na koji se međunarodno humanitarno pravo tumači i provodi.
Taj pokret je kulminirao 1998. godine, kada je više od 120 zemalja usvojilo Rimski statut, stvarajući Međunarodni krivični sud (MKS). MKS je bio zadužen za procesuiranje najtežih ratnih zločina, bez obzira na granice ili politiku.
Ali decenijama je uticaj MKS-a ostao ograničen. Velike sile poput Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije i Izraela nikada nisu ratificirale njegov statut. Realpolitika je često nadjačavala ideale pravde.
Zatim je došla Ukrajina.
Ženevske konvencije nikada nisu zamišljale svijet u kojem sada živimo.
Historijski nalog i globalni poziv na buđenje
2023. godine, Međunarodni krivični sud (ICC) učinio je nezamislivo. Izdao je nalog za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina – aktuelnog šefa države i lidera nuklearne sile. Optužba: orkestriranje nezakonite deportacije ukrajinske djece. Sličan nalog izdan je i za Mariju Lvovu-Belovu, rusku komesarku za prava djeteta.
Bio je to pravni potres. Prvi put u historiji, predsjednik sa nuklearnim oružjem postao je tražena osoba. I prvi put, masovna deportacija djece je formalno priznata kao ratni zločin od strane međunarodne zajednice.
Ovo nisu bili simbolični gestovi. To su bile pravne prekretnice – i podcrtale su koliko radikalno ovaj rat mijenja globalnu pravdu.
Dokumentovanje rata u realnom vremenu
Ukrajina se bori ne samo na bojnom polju, već i u sudnici globalnog javnog mnjenja. I koristi alate 21. vijeka da to učini.
Dronovi. Pametni telefoni. Satelitski snimci. Šifrirane baze podataka. Nikada prije nijedna nacija pod opsadom nije tako sistematski dokumentovala ratne zločine u realnom vremenu. Grupe civilnog društva i vladine agencije svakodnevno prikupljaju i provjeravaju dokaze. Sama količina – i kvalitet – podataka mogu postaviti novi standard za buduće istrage.
Ovaj digitalni trag već informira slučajeve na Međunarodnom krivičnom sudu i drugim tijelima. Također otkriva granice postojećeg zakona.
Šta radimo kada rakete onesposobe električnu mrežu cijele zemlje usred zime? Kada cyber napadi onesposobe bolnice? Kada vojske koriste društvene mreže za širenje dezinformacija kao ratno oružje?
Ženevske konvencije nikada nisu zamišljale ovaj svijet. Ali ovo je svijet u kojem sada živimo.
Ka novom pravnom poretku
Ruske akcije su razbile svaku iluziju da je međunarodno humanitarno pravo u potpunosti opremljeno za moderno ratovanje. Njeni raketni napadi na stambene zgrade, porodilišta i energetsku infrastrukturu testirali su svaku odredbu u pravnom priručniku – i često su te odredbe ostavljali zastarjelim ili bezubim.
Ali se dešava i nešto drugo.
Pravni stručnjaci i diplomate okupljaju se iza ideje o osnivanju posebnog suda za zločin agresije protiv Ukrajine. Takav sud, ako bude osnovan, ne bi samo popunio praznine u postojećem zakonodavstvu – već bi mogao preoblikovati način na koji se agresija procesuira za generacije koje dolaze.
U međuvremenu, akcija Međunarodnog krivičnog suda protiv Putina udahnjuje novi život principu individualne odgovornosti, čak i za najmoćnije lidere. I podstiče druge zemlje – od kojih su mnoge ostale po strani – da razmotre ratifikaciju Rimskog statuta ili reformu svojih nacionalnih zakona kako bi se bolje uskladili sa međunarodnim humanitarnim pravom.
Ovaj rat bi u konačnici mogao učiniti ono što nijedan ugovor ili sud prije nije učinio: prisiliti svijet da ozbiljno shvati međunarodno humanitarno pravo.
Rat kao prekretnica
Ruski rat u Ukrajini je humanitarna katastrofa. Ali to je i pravna prekretnica – ona koja bi mogla definirati kako će se svijet nositi s ratom u narednim decenijama.
To izaziva neugodna pitanja. Može li međunarodno pravo pratiti oružje sutrašnjice? Mogu li autokrate biti pozvane na odgovornost? Može li pravda i dalje biti važna kada bombe padaju?
Ako je odgovor potvrdan, to će dijelom biti zato što je Ukrajina odbila da pati u tišini – i zato što je svijet, konačno, poslušao.