Spor između Azerbejdžana i Rusije donosi nove vanjskopolitičke odnose u Južni Kavkaz

Tokom jula, brojni ruski državljani koji rade i žive u Bakuu bili su predmet pretresa vladinih sigurnosnih agencija. Uslijedila su hapšenja, a bilateralni odnosi između Rusije i Azerbejdžana su se pogoršali. Ali sve je počelo krajem 2024. godine kada je azerbejdžanski avion oboren u ruskom vazdušnom prostoru. Azerbejdžan je zahtijevao zvanično izvinjenje, koje, kako je Baku tvrdio, nije ponuđeno u dovoljnom obliku ili obimu. Zatim je, u julu ove godine, ruska policija u Jekaterinburgu uhapsila desetine etničkih Azerbejdžanaca u okviru ponovo otvorenog slučaja ubistva koji datira od prije dvije decenije. Dvoje je umrlo kao rezultat toga, što je dovelo do odgovora Bakua u julu.

Očekuje se da će rad institucija i medija povezanih s Rusijom biti dodatno ograničen, posebno sa novim zakonodavstvom usvojenim u julu kada je parlament Azerbejdžana usvojio paket amandmana kojima se jača kontrola nad nevladinim organizacijama (NVO). Nove norme uključuju strožije kazne za primanje stranog kapitala bez zvanične registracije. Ovi amandmani će obuhvatiti sve strane nevladine organizacije, ali u kontekstu rastućih bilateralnih tenzija između Bakua i Moskve, jasno je da će rad preostalih organizacija koje finansira Rusija u Azerbejdžanu biti pod intenzivnim nadzorom.

Do kraja jula, situacija se donekle stabilizirala, a u medijima su se pojavili nagovještaji da Baku i Moskva međusobno razgovaraju, što bi mogao biti razlog smanjenja tenzija.

Zaista, nijedna strana nije zaista zainteresovana za održavanje visokih tenzija. Od početka 1990-ih, Rusija i Azerbejdžan održavaju radno partnerstvo zasnovano na pragmatizmu. Moskva je prihvatila relativnu nezavisnost Bakua u vanjskoj politici sve dok nije direktno osporavala ruske interese. Azerbejdžan je, zauzvrat, morao uzeti u obzir interese Rusije s obzirom na njen vojni savez sa Armenijom.

Ova ravnoteža se sada raspada, a nedavne tenzije između dvije zemlje su manifestacija mnogo dubljeg strateškog preusmjeravanja na Južnom Kavkazu i, preciznije, promjenjivog uticaja Rusije

u regionu. Konkretnije, zemlje Južnog Kavkaza teže ka multivektoralnosti u svojoj vanjskoj politici, a Azerbejdžan je dobar primjer ovog sve snažnijeg trenda.

Zaista, pobjeda Azerbejdžana u Drugom ratu za Nagorno-Karabah 2020. godine – osigurana uglavnom vojnom saradnjom s Turskom i Izraelom – označila je veliku promjenu u geopolitičkoj putanji zemlje Južnog Kavkaza. Napadom na Nagorno-Karabah u septembru 2023. godine, Baku je u potpunosti povratio teritorije, što je kasnije dovelo do povlačenja ruskih mirovnih snaga iz regije. Od tada, Azerbejdžan vodi diverzificiraniju vanjsku politiku proširujući vojnu, obavještajnu i trgovinsku saradnju sa Pakistanom, Izraelom, pa čak i SAD-om. SAD su čak ponudile da uključe Azerbejdžan u Abrahamov sporazum, inicijativu koju je predvodio američki predsjednik Donald Trump za premoštavanje razlika između Izraela i islamskog svijeta.

Veze Bakua s Ukrajinom, također, su postale aktivnije. Nadalje, rastući odnos Azerbejdžana s EU oko diverzifikacije izvora energije – posebno usred napora Evrope da zamijeni ruski plin – povećao je geopolitički značaj zemlje. Ovome treba dodati tradicionalno širenje savezničkih veza Bakua s Turskom i nedavno poboljšane odnose s Iranom. Potonji, uprkos izraelskim i američkim zračnim napadima, i dalje ostaje sila s kojom se treba računati.

Višestruka orijentacija Azerbejdžana nudi neophodnu stratešku zaštitu od pritiska Moskve. Prelazak na agilnu vanjsku politiku vjerovatno će se nastaviti i stoga je dugoročniji razvoj, s obzirom na rusku preokupaciju Ukrajinom i pojavu novih i moćnih igrača na Južnom Kavkazu.

Svakako, Rusija i dalje zadržava više geopolitičkih poluga za promjenu ponašanja Azerbejdžana. Moskva se može odlučiti za ekonomske mjere poput zatvaranja tržnica Sadovod i Food City (obje kontroliraju etnički Azerbejdžanci) u Moskvi i blokiranja transfera novca azerbejdžanskim migrantima. Ekstremnija mjera mogla bi biti potpuno premještanje djelovanja INSTC-a iz Azerbejdžana na drugu lokaciju, poput Centralne Azije ili dalje na zapad u Gruziju, koja je služila kao veza s Armenijom.

Tenzije između Rusije i Azerbejdžana nisu samo političko neslaganje, već predstavljaju prekid postsovjetskog geopolitičkog poretka na Južnom Kavkazu. Za Azerbejdžan, tenzije s Moskvom su cijena koju plaća za vođenje autonomnije vanjske politike, dok je za Rusiju to pokazatelj njene donekle ograničene projekcije moći. Obje strane će ostati u velikoj mjeri transakcijske u svojim odnosima. Iako će geografija često zbližavati te dvije zemlje, također je očigledno da je pozicija Moskve u regiji pod kontrolom.