01.01.2023.

Skidanje ruskog tereta sa leđa Srbije

U pravljenju planova za agresiju na Ukrajinu, Rusija je vjerovatno kalkulirala, ali je nejasno kakve je kalkulacije napravio Beograd pa nastavlja da nastupa prema Rusiji kao saveznik, piše Orhan Dragaš.
Srbija već 10 mjeseci nije donijela odluku o pridruživanju sankcijama EU protiv Rusije, vjerovatno misleći da bi takva odluka donijela više štete nego koristi. Dok se prave takve kalkulacije (ako ih uopće ima), otvara se čitavo polje u kojem Srbija treba preispitati postojeće aranžmane sa Rusijom i, kao u slučaju sankcija, sebi postaviti pitanje: da li su joj ti poslovi sa Rusijom zaista potrebni? Da li njihovo održavanje u životu koristi Srbiji ili su oni, u stvari, teret kada je Rusija izolovana od Evrope i zapadnog svijeta?
 
Srbija se i bez uvođenja sankcija Rusiji za kratko vrijeme može osloboditi mnogih ovakvih tereta, gledajući isključivo svoj interes, prije svega ekonomski, ali i politički. Ni jedan ni drugi nemaju veze sa Rusijom danas, ako uopće postoje.
 
Deset godina od osnivanja Srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu nije počeo raditi kako treba. Njegova svrha nikada nije bila potpuno jasna. Teško je pronaći bilo koju konkretnu akciju koja je dovela do njegovog osnivanja, a bilo je mnogo prilika. Možda je ova zgrada u samom „dvorištu“ međunarodnog aerodroma u Nišu trebala biti nešto više od čvorišta za reagiranje na elementarne nepogode i nesreće velikih razmjera za Rusiju, ali to se nije desilo, prije svega zbog upornog odbijanja Srbije da prihvati da se prizna diplomatski status i imunitet ruskog osoblja.
 
Sa druge strane, već deceniju niški centar je izvor stalne sumnje da Srbija, u srcu svoje teritorije, na glavnoj raskrsnici međunarodnih puteva i željeznica, tik uz drugi najveći aerodrom u zemlji  održava rusku poluvojnu obavještajnu službu, koja bi se u slučaju potrebe mogla pretvoriti u pravu vojnu bazu.
 
Besmislenost srpsko-ruskog centra potvrđena je više puta, naprimjer, u novembru 2019. godine, kada je džinovska vatrogasna letjelica pozvana da ugasi požar velikih razmjera na Staroj planini direktno iz Rusije, a ne iz Niša.
 
Konačan dokaz beskorisnosti ovog centra i konačni razlog za njegovo zatvaranje je curenje amonijaka na pruzi kod Pirota, u neposrednoj blizini Niša, koje se dogodilo navečer 25. decembra. Takođe, u ovom slučaju nije bilo reakcije iz Srpsko-ruskog centra.
 
S obzirom da od toga nikada nije bilo koristi, već samo narušavanje međunarodnog imidža Srbije, stalno izložene sumnji u saradnju sa ruskim vojnoobavještajnim službama, zatvaranje Srpsko-ruskog centra u Nišu ostaje jedina opcija i posao. To se može uraditi odmah bez ikakvih emocija i troškova.
 
Najveći teret koji Srbija može skinuti sa svojih leđa i bez sankcija Rusiji je smanjenje ruskog vlasništva u NIS-u ispod 50 posto. Postoji stalna “opasnost” da će kompanija biti pogođena nekim novim ciklusom evropskih sankcija i biti joj blokirano poslovanje, jer je i dalje u većinskom vlasništvu ruskih državnih giganata. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u novembru je za The Financial Times govorio o mogućnosti nacionalizacije dijela vlasništva u NIS-u ukoliko bi kompanija bila u opasnosti da bude blokirana evropskim sankcijama.
 
Pominjane su i neke velike evropske naftne kompanije koje bi preuzele rizično rusko vlasništvo, plus azerbejdžanski državni SOCAR. Za Srbiju je najmanje rizično da taj posao obavi odmah, preventivno, ne čekajući da joj pred vratima dođe novi evropski paket sankcija Rusiji i da se proizvodnja zaustavi.
 
Takođe, bez ikakvih sankcija Rusiji, moguće je napredovati u preorijentaciji opreme Vojske Srbije sa pretežno rusko-sovjetskih na zapadne proizvođače.
 
To je polje u kojem Rusija tradicionalno ima najveći uticaj na Srbiju, a zatim i njena politička podrška stavu Srbije po pitanju Kosova. U okolnostima kada je Rusija izvršila invaziju na svog prvog suverenog susjeda i pod strogim sankcijama Zapada, oslanjanje Srbije na rusko oružje postaje veliki teret i rizik – ne samo za njenu političku, već i za njenu bezbjednosnu poziciju.
 
U tom smislu, za Beograd bi bilo posebno efikasno da što prije pregovara o nabavci borbenih aviona od zapadnih proizvođača.  
Avioni MiG-29, kojima se Srbija modernizovala u posljednjoj deceniji kroz aranžmane sa Rusijom i Bjelorusijom, mogu trajati samo do 2025-2026. Vučićeve najave iz aprila da Srbija želi kupiti 12 novih aviona Rafale od Francuske i još 12 polovnih lovaca iz neke druge zemlje (spomenuo je i Britaniju i Tajfun) više nemaju razloga za odlaganje. Ranije najave da bi pregovori sa francuskim Dassaultom o kupovini Rafalea mogli početi početkom 2023. godine trebale bi biti potvrđene i maksimalno ubrzane.
 
Tranzicija Srbije sa ruskog na zapadno oružje mogla bi značiti skidanje suštinskog i neproduktivnog tereta sa leđa Srbije i, naravno, dokaz da štiti svoje političke i bezbjednosne interese.
 
Ostala je još jedna veza između Srbije i Rusije, koja suštinski simulira razvijene ekonomske odnose dvije zemlje, jer ni trgovinski ni investiciono ti odnosi nisu ni blizu vrha bilansa Srbije, a kamoli ruskog. Riječ je o ruskom kreditu i, na osnovu njega, uključivanju ruskih kompanija u izgradnju i modernizaciju željeznica u Srbiji.
 
Nikad potpuno transparentan, sa stalnim upitnikom o isplativosti, ovaj aranžman je počeo još 2013. godine sa 800 miliona dolara, a šest godina kasnije povećan je za 172 miliona dolara. S obzirom na potpunu blokadu ruskog finansijskog sistema i njegovo izbacivanje sa globalnog finansijskog tržišta, Srbija mora ispitati načine da se oslobodi ovog kredita. Čak i kada bi kratkoročno pretrpjela finansijski gubitak, Srbija bi bila oslobođena značajnog tereta poslovanja sa izuzetno rizičnim partnerom, koji sigurno dugi niz godina neće imati pristup međunarodnom finansijskom sistemu. Srbiji takav partner nije potreban.
 
Nijedan od ovih poteza nije vezan za uvođenje sankcija Srbije Rusiji. Sve ove poteze može da izvede sama i dužna je da to čini jer je to u njenom najboljem interesu.