Koje su sigurnosne garancije potrebne Ukrajini

 

Historija posljednjih decenija pokazuje da je oporavak nakon ratova velikih razmjera složen, kontradiktoran proces koji rijetko vodi održivom uspjehu. Mnoge zemlje koje su iskusile velike oružane sukobe karakterizira nestabilnost institucija, ekonomska ranjivost, unutrašnje političke krize i vanjske prijetnje.

Primjeri uspješnih poslijeratnih transformacija - klasična "ekonomska čuda" Njemačke, Japana i Južne Koreje - rezultat su jedinstvene kombinacije vanjske podrške, jasnih dugoročnih strategija i povoljnih međunarodnih uvjeta. Primjeri suprotnog - Afganistan, Irak i Libija - pokazuju kako nedostatak efikasnih institucija i pouzdanih sigurnosnih garancija pretvara poslijeratni oporavak u kontinuirani niz kriza.

U asimetričnim ratovima, opstanak slabijih se smatra pobjedom - i često to zaista i jeste. Činjenica da će Ukrajina ostati nezavisna država nakon rata sa Rusijom daje nadu za budućnost. Međutim, da bi se ta nada ostvarila, neće biti dovoljno nadati se čudu.

Poslijeratni period bit će vrijeme oporavka i pronalaženja odgovora na složene izazove. Među ključnima su pitanja sigurnosti Ukrajine u novoj geopolitičkoj stvarnosti i novom međunarodnom poretku. To će biti pitanje ne samo sprečavanja nove agresije, već i sposobnosti države da razvija i održava demokratske institucije. Ukrajini su potrebne sigurnosne garancije koje bi stvorile najpovoljnije okruženje za takve zadatke. Kombinacija tri komponente - vojne sposobnosti, ekonomske stabilnosti i međunarodnih sporazuma - je od kritične važnosti. Članstvo u EU, vojna saradnja i međunarodna saradnja na više nivoa su osnova sigurnosnih garancija za Ukrajinu u širem smislu, kao i osnova za bilo kakve pregovore o okončanju rata. Potencijal članstva Ukrajine u EU teško je precijeniti. Da, Evropa sada nije u najboljem stanju; i EU u mnogim aspektima nije ono što je bila prije 20 godina. Ali u novim geopolitičkim okolnostima koje je stvorio rat, evropske integracije Ukrajine dobijaju poseban značaj kao element sigurnosnih garancija - iz dva razloga. Prvo, svaki sigurnosni model za Ukrajinu zahtijevat će novac: neko mora platiti za sigurnost. Možete računati na podršku, ali je bolje krenuti od najgoreg mogućeg scenarija.  

Da bi se mogla braniti, Ukrajini je potrebna stabilna i dinamična ekonomija. Nakon rata, stari ekonomski model, dizajniran za različite geografske, demografske i međunarodno-političke uslove, neće biti dovoljan. Novoj ekonomiji će biti potrebna evropska tržišta i investicije, njen uspjeh će direktno zavisiti od približavanja EU na svim nivoima i omogućit će Ukrajini da sama plaća svoju sigurnost.

Drugo, EU ima dobar okvir za kolektivnu sigurnost. Općeprihvaćeno je da je zajednička sigurnosna i vanjska politika najslabija tačka EU, i to je istina. Ipak, ova politika predviđa širok spektar zajedničkih akcija u upravljanju krizama, održavanju mira, podršci međunarodnoj sigurnosti i otvara mnoge mogućnosti za saradnju. Osim toga, Član 42(7) Ugovora o Evropskoj uniji, tzv. „Član o uzajamnoj zaštiti“, je formalizirana obaveza država članica EU da zajednički pomognu žrtvi agresije svim raspoloživim sredstvima u skladu sa Članom 51 Povelje UN-a.

Kao što je često slučaj sa takvim obavezama, one ostavljaju mnogo prostora za različita tumačenja i malo je vjerovatno da će funkcionirati automatski. Ali, ipak, takva formulacija nije inferiorna u odnosu na dobro poznati Član 5. Washingtonskog ugovora NATO-a. Pored slova Lisabonskog ugovora, tu je i duh bliske veze između sigurnosnih formata EU i NATO-a i činjenica da će, pridruživanjem EU, Ukrajina postati članica euroatlantske sigurnosne zajednice - čak i bez članstva u NATO-u.

Ekonomske mogućnosti su osnova za izgradnju održive demokratije i jakih institucija. Za Ukrajinu su one od vitalnog značaja, jer će sigurnost zemlje nakon rata mnogo koštati.

Ne samo da članstvo u NATO-u ostaje nerealno, već su i svi sporazumi koji bi uključivali učešće stranih trupa na strani Ukrajine u slučaju nove agresije izuzetno malo vjerovatni. Pod ovim uslovima, Ukrajina će morati stalno razmišljati o jačanju vlastitog potencijala odvraćanja, uključiti se u takozvano "unutrašnje balansiranje". Veliki dio BDP-a zemlje bit će preraspoređen u korist sigurnosnog sektora. U nedostatku saveznika, bit će nam važno da imamo pristup zalihama oružja - raznolikim, u velikim količinama, po mogućnosti sa povlaštenim uvjetima plaćanja.

Stalni pristup modernim sistemima naoružanja i municije, zajednički proizvodni programi, razmjena obavještajnih podataka, učešće u vojnim vježbama i standardizacija oružanih snaga prema NATO standardima postat će osnova odbrambenih sposobnosti. Takvi formati partnerstva moraju biti zaštićeni od političkih fluktuacija. Drugim riječima, Ukrajina mora ostati naoružana - to će biti bolje za cijelu evropsku sigurnosnu arhitekturu. Ova teza bi zvučala paradoksalno prije 30 godina, ali ruski revizionizam se mnogo promijenio.

U konačnici, čak i bez savezničkih obaveza, Ukrajina bi trebala imati slobodu da razvija one formate međunarodne saradnje koji jačaju njenu sigurnost. Pored dijaloga sa NATO-om i evropskih integracija, važnu ulogu će igrati i sporazumi s uticajnim i jakim zemljama - SAD-om, Njemačkom, Velikom Britanijom, Francuskom, Poljskom. Već potpisani sporazumi o sigurnosnoj saradnji vjerovatno neće biti dovoljni nakon završetka rata, posebno ako Ukrajina ostane bez NATO-a. Format fleksibilne oružane saradnje sa svima zahtijevat će produbljivanje i pojašnjenje ove vrste saradnje.

S perspektivama u procesu pridruživanja EU, pozitivnom dinamikom ekonomskog razvoja, pristupom naoružanju i širokom saradnjom sa partnerima po sigurnosnim pitanjima, Ukrajina će moći postati sigurnija. To neće biti sigurnosne garancije u klasičnom, užem smislu - kao direktne, nedvosmislene i formalne obaveze drugih da nas zaštite. Nažalost, takve garancije vjerovatno nećemo dobiti. Ali ovo će biti način da se smanji vjerovatnoća nove agresije i izgradi stabilna i uspješna država.