Šest pogubljenja. Priče o civilima koje je ubila ruska vojska u zajednici Dmitrivka, u Černgovskoj oblasti

Ovo je priča o zajednici Dmitrivka hromadi, koja se nalazi na jugu Černigovske oblasti [hromada je administrativna jedinica koja označava grad, naselje ili selo i njegovu teritoriju - prim. aut.]. Ruska vojska je prvi put prošla kroz sela Hramade 25. februara 2022. godine.

Nije bilo čak ni okupacije u uobičajenom smislu: kada se neprijatelj zaustavi u naseljima, uspostavi svoju upravui podigne zastave. Rusi su ovdje uglavnom bili u prolazu. I u početku nisu dirali civile. No, nakon što su naaišli naa otpor ukrajinske vojske, Rusi su posljednje dvije sedmice borbi za sjever Ukrajine pretvorili u teror za lokalno stanovništvo, sela su napadana, a ljudi ubijani.

15. marta pucano je na automobil u kojem su bili radnici na farmi. Nedelju dana kasnije ubijen je čovek sa psihičkim smetnjama. Sedmicu kasnije ubijen je lokalni stanovnik, a sutradan je ubijena njegova stara majka. A na dan povlačenja, 1. aprila, ruska vojska je zarobila trojicu, jednog pustila, a u drugu dvojicu civila ispalila šest metaka.

Ko su ljudi ubijeni od strane ruske vojske? Nataliia Naidiuk, autorica Memorijala sjećanja, snimila je priče direktno na mjestu događaja, dvije godine nakon što su se dogodili.  

 

Anatolij Uhlač je ubijen dok se vraćao sa posla

 

Anatolij Uhlač, 58, postao je prvi civil ubijen u Dmitrivskoj hromadi. Dana 15. marta 2022. godine on se sa kolegama vraćao kući iz sela Hrihorivka, gdje je radio. U blizini sela Haivoron, ruska vojska je pucala na automobil u kojem su bili radnici.

“Bila sam kod kuće. Mislila sam da je vrijeme da se moj muž vrati kući, ali njega nije bilo. Onda su me pozvali i rekli da je na auto u kojem je bio pucano. Ali onda mi je rečeno da su svi živi. Sjela sam na bicikl i otišla u bolnicu. Tamo su stajali ljudi... Moj muž je ležao u autu... Sutradan je sahranjen na groblju u Dmitrovki, pa sam na njegov grob otišla tek nakon oslobođenja oblasti”, rekla je Valentina, supruga pokojnika.

Anatolij Uhlač rođen je u selu Dmitrivka. Školovao se u Kijevu za tehničara za održavanje opreme u elektranama. Dugi niz godina radio je u Kijevu na poslovima za koje se školovao. U vrijeme kada je ubijen radio je na farmi svinja u selu blizu Dmitrivke.

"Moj muž je bio dobar čovek. Sanjao je o običnom, jednostavnom životu. Želio je vidjeti unuke, brinuo se za svoju djecu. Veoma nam je teško živjeti bez njega", rekla je Valentina.

 

Petro Kovalivski je ubijen dok je vozio bicikl

 

Petro Kovalivski je imao 62 godine. 22. marta 2022. vozio je bicikl iz sela Holinka i naišao na konvoj ruskih vojnika. Okupatori su čovjeka ubili...

Petro Kovalivski je rođen u selu Holinka. Studirao je u gradu Nižinu. Radio je u fabrici i služio vojsku. Oženio se i dobio djecu. Ali njegov porodični život nije bio uspješan. Petro se razveo. Živio je u selu. Pogoršale su mu se psihičke bolesti i bio je u evidenciji osoba sa poteškoćama.

"Moj ujak je 21. marta 2022. otišao od kuće i više se nije vratio. Počeo sam  objavljivati njegovu fotografiju na Facebooku u slučaju da ga neko vidi. A onda je seoski starješina primio poziv iz Haivorona da neko leži pored puta", priča Viktorija, nećakinja pokojnika.

Narednog dana, u 05:00, seoski starješina Natalija Vernihora i njeni susjedi iz sela otišli su po tijelo. Petro Kovalivski je sahranjen u svom rodnom selu.

"Bio je miran, nikome nije smetao. Voli se voziti biciklom po selu i to mu je bila omiljena zabava. Svirao je harmoniku. Bio je veoma ljubazan i vrijedan čovjek. Bio je bolestan, ali je pomagao majci i sestri oko svega oko kuće, poput donošenja vode i cijepanja drva“, rekla je Viktorija.

 

Volodimir Neskuba je ubijen iz vatrenog oružja kada je pokušavao preći cestu Sutradan je ubijena njegova majka Halina

 

Volodimir je imao 52 godine. On i njegova majka Halina živjeli su u kući pored ceste. Nakon početka rata, cestom je često prolazila ruska vozila.

Volodimir je 29. marta otišao kod komšije da pomogne u kućnim poslovima. A kada se trebao vratiti kući, naišao je ruski konvoj. Čekao je dok okupatori ne prođu, a onda je htio preći cestu. Ali odjednom je odnekud izletio oklopni transporter. Počela je pucnjava. Meci su bili velikog kalibra. Volodimir je bio teško ranjen i umro. Sahranjen je na groblju u Holinki.

Halinu Neskubu, 82-godišnju Volodimirovu majku, ruska vojska je ubila sljedećeg dana, 30. marta 2022. godine. Vjerovatno je došla do prozora ili je prolazila pored prozora kada je ruska vojska prošla. Jedan od njih je pucao na Halinu i ubio je hicem u glavu.

Starješina sela Natalija Vernihora došla je u kuću porodice Neskuba sa bolničarom kada su je Halinini rođaci pozvali da provjere da li je dobro. Žena se nije javljala na telefon. Halina je pronađena mrtva. Ležala je na podu sa rupom od metka u prozoru.

Halina Neskuba rođena je u Irkutskoj oblasti (Rusija). Njen otac je bio vojni oficir. Porodica se mnogo selila. Živjeli su u Gruziji i Ukrajini, u gradu Odesi i u Kijevskoj oblasti.

Kao odrasla osoba, Halina se preselila u Donjecku oblast, gdje je radila u rudniku. Tamo je upoznala svog budućeg muža, koji je, također, bio rudar. Par je imao dva sina.

Kada je Halinin muž otišao u penziju, porodica se preselila u selo Holinka u Černjigovskoj oblasti. Muž joj je porijeklom iz tog kraja. Halina je ovdje neko vrijeme radila na farmi.

"Moja baka nas je mnogo voljela. Bila je veoma ljubazna i nikada ni sa kim nije imala sukobe. Poslednjih godina se bavila domaćinstvom. Gajila je cvijeće", rekao je Aleksij, unuk preminule.

Volodimir Neskuba je bio zavarivač. Neko vrijeme je radio kao rudar. Kasnije se preselio u Holinku kod roditelja, pomagao im u kućnim poslovima, a ponekad je išao i na posao. Nakon očeve smrti, živio je sa majkom.

"Život mog oca nije bio lak. Ali uprkos svemu, on je bio dobar čovek, trudio se da brine o meni i roditeljima. Mnogo je volio muziku. Volio je životinje. Živio sam sa njima na selu skoro od rođenja do 10. godine, sve ovo vrijeme su me odgajali tata i baka i djed", kaže Aleksij, sin pokojnika.

Volodimirovi suseljani ga pamte kao mirnog i druželjubivog čovjeka.

 

Uhvaćeni i strijeljani nekoliko sati pre nego što su ruske trupe napustile selo: priče komšija Mikole Sidorenka i Bohdana Tkačenka

 

Mikola Sidorenko je imao 53 godine. Ubio ga je ruski okupator 1. aprila 2022. godine u selu Haivoron.

 

“Prije odlaska okupatori su svratili u dvorište mog brata, tako da Mikola nije otišao kući i prenoćio je u podrumu svojih komšija. A sutradan su on, Bohdan Tkačenko i još jedan komšija iz nekog razloga bježali. Uočeni su kroz uređaje za noćno osmatranje i zarobljeni u podrumu, a zatim su pušteni i Mikola i Bohdan, to su mi rekli ljudi koji žive u Haivoronu.

 

Mikola Sidorenko rođen je u selu Ponori u Černjigovskoj oblasti. Kasnije se porodica preselila u Haivoron. Ovdje je Mikola završio školu i nastavio pkolovanje za vozača traktora u selu Hrihorivka. Radio je u svojoj specijalnosti, a bio je i vozač u vatrogasnom domu.

2018. godine potpisao je ugovor sa Oružanim snagama i borio se na istoku Ukrajine. Osam mjeseci prije početka ruske invazije, napustio je vojsku zbog zdravstvenih problema: imao je dijabetes i probleme sa sluhom. Mikola se i psihički promijenio: vrlo je oštro reagirao na sve manifestacije nepravde.

“Na liniji mu je bilo teško, a prehladio se i nije mogao da čuje na desno uvo. Proveo je dosta vremena u bolnicama... Bilo je tako teško proći kroz taj rat, da preživi, da se vrati, a sada da ja ubiju... Tri sata nakon toga Rusi su otišli iz sela Šteta što se ovako desilo, a meni jako nedostaje moj brat”, rekla je Valentina.

Mikolin komšija Bohdan Tkačenko imao je 28 godina. Nakon osnovne škole, školovao u Željezničkoj školi u Konotopu. Radio je kao predradnik u Ukrzaliznytsia (Ukrajinske željeznice). U slobodno vrijeme posjećivao je roditelje i volio je loviti i pecati.

"Moj brat je bio običan, miran momak. Sanjao je o sopstvenoj porodici i imao djevojku. Posljednji put sam ga vidio krajem marta, dva do tri dana prije njegove smrti. Napustio sam to područje. Posljednjih dana ruske trupe su ovdje pucale na sve, uništavale, hapsile ljude... Sutradan sam saznala za smrt Bohdana i Mikole... Jako nam nedostaje”, rekla je Ina, sestra preminulog.

 

Rezultati istrage

 

Kirilo Puhačov, šef Odeljenja za borbu protiv zločina počinjenih u kontekstu oružanog sukoba Černjigivskog oblasnog tužilaštva, rekao je:

 

"Imamo sudsku presudu za strijeljanje Mikole Sidorenka i Bohdana Tkačenka. Ona je već stupila na snagu. Ruski vojnik koji je ubio ove ljude osuđen je na doživotnu kaznu u odsustvu".

 

Reč je o Sergeju Agafonovu, vojniku 21. zasebne motorizovane brigade 2. kombinovane armije Centralnog vojnog okruga Ruske Federacije. Na fotografiji ga je identifikovao treći zatvorenik koji je pušten.

Što se tiče ostalih ubistava, tužilac je rekao da je pokrenut krivični postupak, a policajci istražuju okolnosti.

"Razumijemo ko je mogao biti tamo. To su jedinice 2. kombinirane armije Centralnog vojnog okruga Oružanih snaga Ruske Federacije. Ali oni su bili u prolazu, tako da je teško istražiti koje su sve umiješan u zločine i još teže identificirati konkretne vojnike“, objasnio je Kirilo Puhačov.

 

Idemo dalje i sjećamo se

 

Posljednje dvije godine, Hromada se oporavlja od invazije. Za to vrijeme, lokalni farmer je obnovio most u Haivoronu i obnovio druge oštećene zgrade. U Hromi postoji mnogo fondova za oporavak i podršku ljudima. Zauzvrat, lokalne vlasti su usvojile program podrške porodicama poginulih boraca i civila. One pružaju finansijsku podršku ranjenim vojnicima i porodicama nestalih ili zarobljenih od strane Rusa.

U selima u kojima su ubijeni pokojnici postavljaju se mjesta sjećanja kako bi se očuvala i prenijela kasnijim generacijama sjećanja na teško proljeće 2022. godine.