27.09.2022.

Rat u Ukrajini očima ruskog vojnika: nered, osrednja komanda i nespremnost na ubijanje (I)

Priča ruskog padobranca o stanju vojske i dešavanjima na frontu nakon dva mjeseca provedena u Ukrajini
 
Prošlo je mjesec i po dana otkako sam se vratio iz rata. Znam da se ne smije izgovarati riječ rat, zabranjeno je... Dakle, ovo je rat: naša ruska vojska puca na ukrajinsku vojsku, a ona uzvraća, tu eksplodiraju granate i rakete… Istovremeno gine vojska sa obe strane, ali i civili koji imaju "sreću" da žive tamo gde su odlučili započeti rat, nazivajući to "specijalnom operacijom" - ovako počinju memoari ruskog vojnika Pavla Filatijeva, o njegovom ratovanju u Ukrajini.
 
Pavel Filatijev, 33-godišnji padobranac porijeklom iz oblasti Volgograd, služio je u Čečeniji 2010-ih, a u augustu prošle godine, zbog problema sa poslom i besparice, odlučio je potpisati novi ugovor o službi u ruskoj vojsci. Učestvovao je u ratu na teritoriji Ukrajine u sastavu 56. vazdušno-jurišnog puka. Njegova jedinica u prvim danima invazije poslana je na juriš na Herson. Zbog povreda zadobijenih na bojnom polju, Filatijev je evakuisan na liječenje, nikada se nije vratio na front. Sada se Filatijev protivi ratu: govori istinu o onome što je vidio vlastitim očima. Svoja sjećanja opisao je u knjizi "ZOV". "Važne priče" objavljuju skraćene odlomke iz knjige Pavla Filatijeva - o neredu u ruskoj vojsci, odnosu vojnika prema ratu i besmislenoj smrti.
 
O neredu u ruskoj vojsci prije početka rata
 
Bezuspješno lutajući i radeći razne poslove, u augustu prošle godine odlučujem da se vratim u vojsku, do 33. godine još nemam svoj dom... Dobijem naređenje da stignem u jedinicu na Krim. Nakon 10 dana mi daju uniformu, ali samo ljetnu, nema beretki odgovarajuće veličine, zbog čega idem sebi kupiti beretke... U jutarnjoj formaciji… Počinjem se užasavati: dvije pocijepane zastave Ruske Federacije vijore se na paradonu i Vazdušno-desantnih snaga, iz kolone tužno svira himna, a pola vojnika je ne pjeva...
Sredinom oktobra počinju izdavati demisezonske i zimske uniforme, ali samo one nošene i bez veličina. Odbijam uzeti pohabane uniforme koje ne stoje, zbog čega počinje zaoštravanje odnosa sa komandom, ne vole buntovnike ovdje. Nakon svađe sa komandirom čete, odem i kupim sebi kaput. Komandir počinje da se sveti...
Stižemo na teren za trening skokova sa padobranom, noću je bilo hladno, minus, vozili smo se otvorenim KamAZ-ovima, svi su stigli utrnuli od hladnoće... Mnogi vojnici su bili bez tople odjeće: neko nije dobio, neko je odbio primiti pohabanu uniformu ili uniformu koja nije njegove veličine. Sutradan se probudim, imam temperaturu, obostranu upalu pluća... U roku od sedam dana, tridesetak vojnika iz moje jedinice primljeno je na infektivno odjeljenje sa dijagnozama akutne respiratorne virusne infekcije, bronhitisa, tonzilitisa. Svi su bili prisutni na skokovima...
Napravio sam sav ovaj nered, pišem žalbu Ministarstvu odbrane (Ruske Federacije): „Moja komanda vojne jedinice 81505 ne poštuje moja prava kao vojnika... Osiguravanje uniforme je dijelom palo na mene... Nesigurnost hrane... Za tri i po mjeseca službe još uvijek nemam upis u vojnu knjižicu koju služim u ovoj vojnoj jedinici! Nemam navedeno oružje!... Tri i po mjeseca nije bilo nastave, osim dodatne obuke prije skoka. Među izvođačima je atmosfera apatije, a 90 posto raspravlja: „Ugovor bi se brže završio“... S obzirom na to da sam u tako važnom strateškom pravcu, vidim potpunu anarhiju, tu je sam,o blag nagovještaj borbene gotovosti... Komanda jedinice je, nakon pritužbe Ministarstvu odbrane, brzo smislila suđenje, na kojem su me razotkrili kao redovnog prekršitelja discipline i kao najgoreg vojnika u jedinici...
Nakon odgovora iz Ministarstva odbrane na moju pritužbu, u kojem su mi poželjeli dobro zdravlje pri slijetanju i preporučili da pazim na svoju disciplinu, želja da služim u ovoj ludnici je potpuno nestala... A ovo su Vazdušno-desantne snage - elita, rezerva vrhovnog komandanta! Zastrašujuće je zamisliti kako stvari sada stoje u drugim jedinicama.  
 
O slanju na "nastavu"
 
Sredinom februara, moja četa, kao i mnoge druge jedinice, bila je na poligonu u Starom Krimu. Gledajući vijesti, shvatio sam da se nešto sigurno sprema, svi koji su dali otkaz ili su bili bolesni tjerani su na poligon. S jedne strane nisam htio imati više ništa sa takvom vojskom, gde si niko, a tvoja prava propisana zakonom su ispisana samo na papiru, gde ti je plaća manja od plaće utovarivača u Magnitu . Shvatio sam i da vojska nije borbeno spremna... S druge strane, mislio sam da bi sada, kada se nešto sprema, bilo sramotno odbiti službu, kao kukavica...
 
Naša četa je živjela u jednom šatoru, oko 40 ljudi. U šatoru kreveti na sprat, šporet. Čak je i u Čečeniji život bio bolje organizovan. Hrana u kantini je još gora nego u garnizonu... Nismo se imali gdje oprati… Oni koji su stigli kasnije od ostalih, kao ja, nisu imali ni vreću za spavanje, ni maskirno odijelo, ni oklop, ni šljem...
 
Neko u februaru nije imao čime grijati peći, nije se imalo gdje oprati, zbog čega se zimi odlazilo na more. Kao rezultat toga, bolnice su već u februaru bile pune pacijenata, a stigla je čak i naredba da se ljudima zabrani odlazak u bolnicu. Čim sam ugledao svog komandanta, pitam ga: „Gdje je moja vreća za spavanje i komplet Ratnik?“ Na šta je on odgovorio da ga nema, i gdje spavati, a gdje nabaviti municiju - to je moj problem...
 
Sljedećih dana smo otišli na streljanu, tamo sam konačno prvi put uzeo mitraljez, četiri mjeseca nisam imao nikakvo stalno oružje!... Ispostavilo se da mi je na puškomitraljezu puknao kaiš i da je samo zahrđao, već prve noći paljbe došlo je do začepljenja [katula – koja dovodi do zastoja u pucanju. - pribl. ur.) nakon jednog pucanja….  
Negdje 20. februara stiglo je naređenje da se svi hitno okupe i lagano isele, slijedio je usiljeni marš ne zna se gdje. Tada se većina nadala da to znači kraj vježbi... Kao rezultat toga, stigli smo na polja blizu grada Armjanska na Krimu... U mnogim UAZ-ovima peći nisu ni radile... I tada su svi bili prljavi i iscrpljeni. Neki su bez ikakvih uslova živjeli na poligonu skoro mjesec dana, živci su svima bili na ivici, atmosfera je postajala sve ozbiljnija i neshvatljivija...
 
Niko zaista nije razumio šta se dešava, svi su se pitali. 23. februara stigao je komandant divizije i, čestitajući nam praznik, najavio je da će od sutra plaća po danu biti 69 dolara (oko 7.000 rubalja). Ovo je više od 200.000 mjesečno, plus uobičajena plaća. Bio je to jasan znak da će se nešto ozbiljno dogoditi… Kada smo shvatili da nije riječ o krimskoj operaciji "Uljudni ljudi" i ne o vježbama, već je počeo rat, prelazak granice Ukrajine pod salvom projektila, uz pratnju borbenih helikoptera i aviona, čak i tada počeli su da pričaju da takav posao nije vrijedan novca kojim nas plaćaju...  
 
Kako je počeo rat
 
24. februara  sam se probudio oko dva ujutru u zadnjem delu KamAZ-a, kolona se postrojila negdje u divljini, svi su ugasili motore, farovi su bili ugašeni... Čujem tutnjavu, lomljavu, vidim da nebo svijetli od rafala: desno i lijevo od naše kolone radila je raketna artiljerija. Nije bilo jasno šta se dešava, ko odakle i na koga puca... Začuo se tihi žamor: "Počelo je." Osetio sam alarmantnu spoznaju da scenarija „Naš Krim“ neće biti, pojavio se jasan predosjećaj vrlo složene situacije.
Nisam mogao razumjeti: pucamo li na Ukrajince koji su napredovali? Možda NATO? Ili napadamo? Na koga se vrši ovo pakleno granatiranje?... Vojska je tako organizovana da nema ko da pita... niko mi neće ništa objašnjavati. Mogu samo baciti oružje i pobjeći negdje nazad i postati kukavica ili pratiti druge... Sad shvatam da sam iskorišten: negdje lukavstvom (mediji i patriotizam), negdje silom (zakon i kazna), šećerom (plaća), negdje pohvalama (nagrade i činovi).  
Kolona je primjetno oživjela i počela se polako  kretati naprijed...Čuo sam pucnjavu i eksplozije u pravcu u kojem smo išli... Moj "Ural" je polako prelazio razbijenu granicu Krim - Ukrajina... Vidio sam zgužvane, zadimljene ili upucane automobile kako prolaze granicu... Pojavili su se znakovi, napisi na ukrajinskom, zastave Ukrajine...
Odjednom naglo zastajemo na nekom pustom putu, komanda "U boj!" Svi naglo, ali nespretno, izlazimo iz auta i razilazimo se, zauzimajući položaje za borbu: neki kleče, neki leže, a neki glupo stoje, jer se prljaju. Dobro je što je komanda lažna, inače bi nas dobro pripremljeni neprijatelj takvom vještinom dobro potukao...
Svo to vrijeme vozio sam se sa patronom u puškomitraljezu i bio spreman pucati na svakog ko izgleda opasno. Kuda i zašto idemo, nije bilo jasno. Bilo je jasno da je počeo pravi rat...Kasnije saznajem da imamo naređenje da idemo u Herson, da zauzmemo most preko Dnjepra. Postalo je jasno da smo napali Ukrajinu...
Saznao sam da već imamo ranjene i mrtve...Tada je nisko nadletio borbeni avion, čiji – naš ili ne – niko nije razumio, komanda nije imala veze. Komandir je rekao da nema veze, shvatite šta se dešava, ali glavno je da ne pišate, sad idemo dalje. Rekao je to sa hinjenom hrabrošću, ali u njegovim očima sam vidio da je i on bio uplašen.
 
25. februara spremam se za iseljenje... Odjednom se pojavio glavni sanitetski oficir (šef sanitetske službe) puka, hodao je i tražio gdje da prebaci ranjenike. Vidio je da su u zadnjem dijelu našeg "Urala" bile samo dvije osobe, a tijelo je bilo "tačno" nabijeno kutijama sa minama, na koje se ranjenik mogao staviti na nosila. Stavio je ranjenika na kutije, glavni ljekar mu je dao injekciju, zamotao ga u foliju i rekao da pazimo: ako krene krvarenje, da zategnemo podvezu.
 
Čini se da se radilo o momku koji je  slomio nogu okretanjem pištolja na BMD. Ležao je i stenjao vrlo tiho, stalno govoreći da mu je hladno. Onda su mi rekli da je tip umro. Umjesto da ga evakuiramo u bolnicu sa divnim i brižnim sestrama, kao u američkim filmovima, vozili smo ga sve dalje iza neprijateljskih linija na kutijama sa minama u "uralu" koji nije imao kočnice.  
 
O odnosu ruske vojske prema civilima
 
U ukrajinskim naseljima sretali smorijetke prolaznike koji su nas ispraćali rzovoljnim pogledom. Iz ovih kuća je postojao osjećaj tjeskobe i opasnosti, uz osjećaj poštovanja prema njihovom patriotizmu. Shvatio sam da ako mi se iznenada iz jedne od kuća učini da osjetim opasnost, pucao bih bez razmišljanja. Nepažnja ili kašnjenje je smrt mene ili moje drugove, sumnje su opasne. Ali u isto vrijeme nisam htio nikoga ubiti... Civili sa vrećama prolazili su pored kolone autoputem: očigledno, oni koji su bježali iz rata. Uglavnom, svi su pješačili i vozili se od Hersona gdje smo se mi sada spremali da krenemo. Stotine auta sa DVR-ovima su već prošli pored nas, a neki su nas otvoreno snimali kroz staklo na telefon, kakva ludnica.
 
Na pozicijama sa desne strane puta nešto počinje da gori, nakon 10 minuta počinje vatra i lijevo od nas. Neko je zapalio lijevo i desno od naših položaja suhu trsku. Očigledno, neko je to namjerno uradio, a definitivno nije naše. Postoji određeni bijes prema civilima. Razumijem da smo mi ovdje nezvani gosti, ali radi njihove vlastite sigurnosti bolje da nas se klone. Dakle, ljuti i iznenađuje ponašanje civila.
Šta dođavola mi uopće radimo ovde? Ovo nije naša specijalnost. Mi nismo policija i ne interventna policija, svi su namješteni za sukobe sa Oružanim snagama Ukrajine, a civilima niko ne želi da objašnjava, "zašto smo jebote došli ovdje", ni sami ne znamo. Prekasno je za svađu, ti si u prvom planu i ili ti ili oni.  
 
[28. februar] Prepoznajem glasinu da je neko pucao na civilni auto koji se nije zaustavio iz BMD topa. U autu je bila majka i nekoliko djece, samo jedno dijete je preživjelo. Smrt nevinih civila je bila i bit će u svakom ratu, ali postaje odvratno u duši. Dok naše vlade smišljaju među sobom kako da žive, a vojska s obje strane je njihovo oruđe, civili umiru, njihov poznati svijet se ruši. Kada ovo shvatite, ne znate šta da radite. Ako sve napustiš i odeš, postaješ kukavica i izdajica. Ako nastavite da učestvujete u tome, postaćete saučesnik u smrti i patnji ljudi.