„Naučit ćete – i postat ćete Rusi“: kako ukrajinski tinejdžeri pružaju otpor ruskom preodgoju

Mihailo Lebedev imao je samo 16 godina kada su Rusi zauzeli njegov grad, podvrgavši ga nemilosrdnoj kampanji bombardiranja koja je trajala tri mjeseca, uništavajući stambena područja, bolnice, škole i univerzitete, uz ubijanje desetina hiljada stanovnika. Kao siroče, Mihailu je bilo zabranjeno napustiti svoga staratelja, jer je bio maloljetan.  

„Mariupolj, to je bio kao drugi svijet“, prisjeća se Mihailo. „Vidjeli ste ljude kako hodaju zadovoljnih lica i bili ste sretni što hodate ulicom. A sada u gradu gotovo da nema ljudi i vidite da je sve uništeno“.

Pohađao je osmi razred u školi broj 38 u Mariupolju. Tokom ruske okupacije bio je nakratko prisiljen učiti u drugoj školi, jer je njegova bila jedna od 52 škole koje su oštećene ili uništene u gradu. Njegova škola je kasnije obnovljena, a djeca su se vratila. Međutim, okolnosti su bile bitno drugačije.

Tinejdžer je rekao da se u školi broj 38 prestao učiti ukrajinski jezik i da je ruska propaganda bila prisutna. Udžbenici su zamijenjeni, a nastavnici su bili prisiljeni pričati o tome kako je Ruska Federacija došla da "oslobodi" Ukrajince.  

"Ukrajina je loša, Rusija je došla da vas "oslobodi", sada će sve biti dobro, sve će biti dobro, sve će biti divno", rekao je MIhailo.  

U međuvremenu, Rusi su uspostavljali artiljerijske položaje na školskom terenu kako bi pucali na ukrajinske vojnike (što je nesumnjivo stvorilo još jedan nivo psihološkog pritiska i za nastavnike i za učenike).  

"Ruska vojska je ušla na školsko zemljište. Imali smo ogromno polje tamo - dovezli su tenkove i oklopne transportere i počeli granatirati Azovstal", rekao je Mihailo.

Mihailova sestra, Anastasija Lebedeva, zamolila je Antona Bilaja, direktora koledža u Mariupolju, da pomogne njenom bratu da ode. On je kontaktirao Ukrajinsku mrežu za prava djece, nevladinu organizaciju, i ukrajinsko Ministarstvo za reintegraciju okupiranih teritorija, i zajedno su pomogli dječaku da napusti okupiranu teritoriju. Stigao je u Hmeljnicki na Badnje veče 2023. godine.

Mihailo je samo jedan od mnogih ukrajinskih tinejdžera koji su se oduprli ruskom sistemu indoktrinacije i zastrašivanja na okupiranim teritorijama i, uprkos značajnim prijetnjama, uspjeli su se vratiti u slobodnu Ukrajinu. Troje od onih koji su uspjeli pojeći podijelilo je svoja svjedočanstva sa "The Reckoning Project". Pružili su dodatne informacije o prirodi ruske indoktrinacije u školama, kako na privremeno okupiranim teritorijama, tako i u samoj Rusiji.

 

Rusija sistematski i namjerno pokušava izbrisati samu ideju ukrajinskog nacionalnog identiteta i kulture. To je priutno na okupiranim teritorijama Krima i Donbasa od 2014. godine, a i na širem području nakon potpune invazije 2022. godine. Okupacijske vlasti su očito činile djela u područjima pod svojom kontrolom koja su zabranjena međunarodnim pravom - uključujući i konvenciju o genocidu - poput prisilnog preseljenja. Djeca su podvrgnuta ovim ruskim metodama koje su naizgled usmjerene na uništenje njihove nacionalne grupe, a nigdje to nije očiglednije nego u ruskim kampanjama preodgoja.

Na privremeno okupiranim teritorijama Ukrajine, Rusija namjerno briše ukrajinski jezik, kulturu i identitet, istovremeno promovirajući kult rata, veličajući bivši SSSR (u školi br. 65, koju su Rusi uništili, a zatim obnovili, okupatori su podigli veliki Lenjinov spomenik) i postavljajući nastavnike koji često maltretiraju ukrajinske učenike (ruska propaganda naziva Ukrajince "nacistima" od 2014. godine). Školske uprave brzo pokušavaju iskorijeniti sve tragove ukrajinskog identiteta, dok nameću ruski kao jezik na kojem se odvija nastava. Izjave nastavnika dostavljene Projektu ukazuju na to da su prosvjetni radnici na privremeno okupiranim teritorijama bili izloženi ekstremnim oblicima zastrašivanja, kako bi ih se prisililo da se pridržavaju obrazovnih zahtjeva okupacijskih vlasti. U međuvremenu, ruska državna propaganda kontinuirano dehumanizira Ukrajince poričući da je njihov nacionalni identitet uopće odvojen od ruskog - sve dok pokušava izbrisati upravo one aspekte koji ga čine drugačijim. Ključni aspekt ruske prisilne taktike je nasilje: prijetnja nasiljem i spremnost na upotrebu nasilja. Ruska mučilišta u Hersonu, na jugu Ukrajine, 2022. godine bile su dio "proračunatog plana teroriziranja, potčinjavanja i eliminacije ukrajinskog otpora i uništavanja ukrajinskog identiteta", prema međunarodnom konzorciju.

Masovna otmica ukrajinske djece od strane Rusije je dobro poznata, a i ruski lider Vladimir Putin i ruska povjerenica za prava djeteta, Marija Lvova-Belova, su traženi od strane Međunarodnog krivičnog suda zbog nezakonite deportacije i transfera desetina hiljada ukrajinske djece u Rusiju. U augustu se saznalo da je Rusija kreirala katalog otete ukrajinske djece za ruske porodice na usvajanje (i "rusifikaciju"), od kojih su mnoga ostala bez roditelja kada je Rusija ubila njihove roditelje. Nažalost, neka djeca koja odrastaju na privremeno okupiranim teritorijama i koje je Rusija preodgajala, prisiljena su i manipulirana da se bore za one koji su im uništili živote, uz rasprostranjene izvještaje o otetoj djeci koja su pripremana za borbene uloge. Jedan ispitanik Reckoning Projecta, rođen u gradu Harcizku, Donjecka oblast, završio je školu 2020. godine kada je to područje već bilo pod ruskom okupacijom. Morali su učiti ruski jezik i predmet pod nazivom "Historija domovine", a ukrajinski jezik je uklonjen iz nastavnog plana i programa nakon šestog ili sedmog razreda. Raspoređen je na prve linije fronta početkom 2024. godine, uprkos uvjeravanjima da neće biti poslan u borbene misije.

Ovo su samo nedavni primjeri pokušaja Rusije da istisne svaki osjećaj pripadanja Ukrajini iz omladine zemlje kako bi unaprijedila svoje dugoročne imperijalne ambicije. Rusija nije u potpunosti razvila svoje metode ugnjetavanja iz kampanja ubistava, zatvaranja, deportacija i izgladnjivanja koje je provodio SSSR. Uostalom, pokušaji Moskve da iskorijeni i pokori nacije na svojoj periferiji traju već stoljećima: carska Rusija je zabranila sve publikacije na litvanskom jeziku i latiničnom pismu još u 19. stoljeću kao dio svoje kampanje iskorjenjivanja nacionalnog identiteta i politike rusifikacije kako bi se osigurala kulturna asimilacija. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, prisilno izgladnjivanje Ukrajinaca rezultiralo je smrću miliona, što je doprinijelo tome da Raphael Lemkin skuje koncept genocida.

Ruski strateški dokument koji je potpisao Putin, a objavljen 25. novembra, eksplicitno je iznio namjere zemlje da prisili one koji se nalaze na privremeno okupiranim teritorijama da postanu Rusi, usvajanjem "dodatnih mjera za jačanje ukupnog ruskog građanskog identiteta" na tim područjima. Cilj je osigurati da se "ne manje od 95 posto" stanovništva zemlje identificira kao Rusi do 2036. godine (Rusija tvrdi da su istočne ukrajinske zemlje koje je napala njene "historijske teritorije").

 

 

Dok se suočavao s ovim pritiscima u školi, Mihaila je, također, iscrpljivao napet život u kući u kojoj je živjeo, uznemiravan od strane njegovog proruskog staratelja.  

„Kada su došle ruske vlasti, počeo mi je govoriti da je Ruska Federacija jako dobra, da će Ukrajina i Amerika uskoro nestati“, rekao je Mihailo.  

Teško mu je bilo povjerovati. Kada su Rusi uništili Mariupolj, izgubio je i jedinu preostalu porodicu u blizini: njegove dvije starije sestre uspjele su pobjeći u zapadnu Ukrajinu. Zatim je 2023. godine njegova škola počela zahtijevati da promijeni svoje ukrajinske dokumente za ruske, što ga je ponovo dovelo u sukob sa njegovim proruskim starateljem.

„Želio je promijeniti moje dokumente u ruske, ali to nije mogla učiniti bez mene. Ali znao je da imam sestre koje su otišle u Ukrajinu i znao je moj stav. Kada je počeo pričati o promjeni pasoša, kategorički sam rekao: 'Ne, neću ga mijenjati. Želim imati ukrajinski pasoš.“, kaže Mihailo.  

Staratelj mu je prijetio policijom, a školska uprava mu je prijetila da će mu uskratiti svjedodžbu o završetku devetog razreda. Također je doživio pokušaj da se podstakne vršnjački pritisak među učenicima uključivanjem mladića i djevojaka u omladinske pokrete poput Junarmija, Pokreta prvih i drugih. Mihailo se prisjetio da su kolege iz razreda vršile pritisak na druge školarce da se pridruže "Mladoj gardi" ruske vladajuće stranke "Ujedinjena Rusija", kao i već spomenutom "Pokretu prvih".

Izložen psihičkom zlostavljanju kod kuće, maltretiranju od strane nastavnika u školi, časovima sa ruskom propagandom i vršnjačkom pritisku, Mihailo je proživljavao vrlo teško vrijeme i počeo je izbjegavati nastavu. Njegovo psihičko zdravlje se pogoršalo i sjeća se da je postao jako "umoran".  

"Nisam želio ostati u ovoj kući", rekao je.  

Očajan, upisao se u lokalni strukovni koledž, gdje je mogao živjeti u studentskim domovima.

Djeca poput Mihaila se ne slome tako lako, u njihovim godinama, patriotskim odgojem, iskustvima i sjećanjima od prije okupacije i pristupom internetu, sve to radi u njihovu korist (iako je medijima izvana sve teže pristupiti jer su pružaoci usluga zamijenjeni ruskim ekvivalentima). Ponekad ruski sistemi indoktrinacije podstiču ono što pokušavaju spriječiti, jačajući patriotizam tinejdžera i ljubav prema njihovom maternjem jeziku.

Član 50. Četvrte Ženevske konvencije (1949.), čiji je SSSR bio potpisnik, propisuje da okupacione sile trebaju osigurati da djeca koja su siročad ili odvojena od roditelja budu obrazovana „ako je moguće, od strane osoba njihove nacionalnosti, jezika i vjere“. Rusija, koja se smatra državom nasljednicom SSSR-a, i dalje je vezana obavezama utvrđenim ovim ugovorom – obavezama koje očigledno ne ispunjava. Rusija je, također, potpisnica Konvencije o pravima djeteta. Članovi 28. i 29. navode da države stranke moraju priznati pravo djeteta na obrazovanje „i osigurati da obrazovanje potiče poštovanje kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti zemlje porijekla djeteta“. Rusija ni to ne poštuje.

 

 

Valerija Halič i njena majka Natalija bile su razdvojene godinu i po dana, prvobitno kao rezultat ruske okupacije sela u istočnoj Ukrajini, a zatim kada je njen proruski otac prisilio djevojčicu i njenog starijeg brata da odu u Belgorod, na jugu Rusije, gdje su upisali lokalne fakultete. Dva dana prije potpune ruske invazije, Natalija je odvela svoju djecu u kuću svoje svekrve u selu Jami, u Luganskoj oblasti, vjerujući da će tamo biti sigurniji nego u svom rodnom gradu Severodonjecku, u koji se vratila. Jami je brzo okupiran, a Natalija se morala penjati na visoke zgrade dok je bila pod vatrom u gradu kako bi komunicirala sa svojom djecom. Zadobila je dvije kontuzije i jednu ranu u pokušajima da dođe do njih, te su na kraju izgubili kontakt.

Djeca su dvije sedmice pohađala lokalnu školu, gdje su, prema Valerijinim riječima, ukrajinski udžbenici zamijenjeni ruskim i bili su prisiljeni učiti himnu ruske "Luganske Narodne Republike" (LNR), dok su ruska historija i ruski jezik dodani kao obavezni predmeti. Ukrajinska historija je uklonjena iz školskog programa, a ukrajinski jezik ograničen na 10. i 11. razred. U školi su istaknute zastave takozvane LNR, Ruske Federacije i zastava pobjede Crvene armije. Kasnije su djeca prebačena na online učenje na daljinu.

U augustu 2023. godine, otac djece, Oleksij Halič, stigao je iz Poljske, nabavio ruske pasoše za sina i kćerku i odveo ih u Belgorod u Rusiji. Natalija Halič rekla je da se njen bivši muž ranije borio za LNR, koju Ukrajina smatra terorističkom organizacijom. Valerija nije htjela ići. Plakala je i molila da je pošalju na teritorije pod kontrolom Ukrajine. Međutim, njen otac je bio neumoljiv. Odveo je djecu u Belgorod u Rusiji i prisilio ih da upišu fakultete. Valerija je studirala modni dizajn na Mašinsko-tehnološkom fakultetu u Belgorodu i tamo boravila od septembra do oktobra 2023. godine. Prema riječima Valerijine majke, ukrajinska djeca su stalno bila maltretirana i ponižavana u ruskim obrazovnim institucijama, a stepen propagande se pojačao.

„Bit ćete učeni, odgajani – i postat ćete Rusi. Ovo je sada vaša domovina. Ukrajina nije država, to su podljudi, Ukrajinci su svinje“, rekli su nastavnici Valeriji.

Svakog ponedjeljka, studenti su bili prisiljeni pjevati rusku himnu i podizati rusku zastavu. Također su bili prisiljeni pohađati sedmične časove pod nazivom „razgovori o važnom“, tokom kojih je studentima nametana ruska kultura.  

„Ruski nastavnici su rat nazivali specijalnom vojnom operacijom, govorili su da su ukrajinski udžbenici napisani neistinito. Govorili su da je Ukrajina započela rat i da Rusija ne provodi nikakve vojne operacije na teritoriji Ukrajine. Govorili su nam da Rusija samo

„spašava“ (ovo je njihova omiljena ideja), ona jednostavno štiti svoje teritorije, ne diraju civile, napadaju samo vojne objekte“, izjavila je Valerija.

Djevojci se nije svidjela obrazovna institucija. Na fakultetu su svi udžbenici bili na ruskom, a dok je studirala modu, obavezni su bili časovi ruskog jezika, ruske književnosti, ruske historije, OBŽ-a (zaštite života) i "Velikog otadžbinskog rata" (ruski naziv za Drugi svjetski rat). Tokom časova OBŽ-a, učila je rastavljati i sastavljati automatski mitraljez. Valerija Halič je imala problema na fakultetu zbog svojih proukrajinskih uvjerenja. Otvoreno im je rekla: "Ne treba mi ova himna, neću je pjevati i nisam obavezna stajati pod ovom zastavom".

Valerija je rekla da su studenti poslani na "praksu" u fabrike, šijući odjeću za rusku vojsku i praveći kamuflažne mreže. Dobijali su školske nagrade za ono što je u suštini bio besplatan rad za rusku vojsku. Ukrajina je, također, potpisnica Četvrte ženevske konvencije, što znači da se njeni civili, koji se "u datom trenutku i na bilo koji način, u slučaju sukoba ili okupacije, nađu u rukama strane u sukobu ili okupacijske sile čiji nisu državljani", smatraju zaštićenim osobama. Član 51 propisuje da zaštićene osobe ne mogu biti prisiljene služiti u „oružanim ili pomoćnim snagama“, dok „nije dozvoljen nikakav pritisak ili propaganda koja ima za cilj osiguranje dobrovoljnog regrutiranja“. Zaštićene osobe, također, ne mogu biti prisiljene raditi osim ako nisu starije od 18 godina – što Valerija nije bila.

Kada je Natalija otkrila da su joj djeca u Rusiji, naravno da je pokušala da ih vrati, što se pokazalo teškim zbog drakonskih uslova u njihovim spavaonicama, gdje im je bilo zabranjeno komunicirati na ukrajinskom jeziku. U prvom pokušaju, Natalija je pronašla nekoga da odvede njenu kćerku do granice, ali joj nije bilo dozvoljeno da prođe bez pratnje odrasle osobe. U to vrijeme je imala 17 godina. Nakon još jednog neuspjelog pokušaja da je vrati preko Bjelorusije, što je Natalia gotovo potpuno slomilo, konačno je stigla do Varšave i vratila se u Kijev 16. oktobra 2023. godine.

Iako je konačno završila  11. razred srednje škole na daljinu iz Kijeva, odlučila je da ne upiše visoko obrazovanje i da napravi pauzu nakon produženog perioda stresa. Prije potpune ruske invazije planirala je studirati u inostranstvu, ali su joj iskustva pomogla da shvati koliko joj je važno studirati u Ukrajini.  

„Također sam odlučila da govorim ukrajinski. U početku je bilo vrlo teško preći sa ruskog, jer sam cijeli život komunicirala na ruskom. Ali sada mislim da je jezik vrlo važan, i naš genetski kod i naša nacionalnost“, rekla je Valerija.

 

 

Jedan mladić, Kirilo Kuzmenko (prezime i ime su promijenjeni iz sigurnosnih razloga), slično je podnio razdvajanje svoje porodice od strane Rusije i pokušaje indoktrinacije, istovremeno brišući njegovo nacionalno naslijeđe. Sa 12 godina na početku invazije, Kirilo je živio sa svojim bakom i djedom u selu u Luganskoj oblasti, jer je njegova majka Larisa (također pseudonim) služila vojsku u obližnjem gradu, iako ih je često posjećivala. Baš kao i Natalija i Valerija, majka i sin su razdvojeni nakon potpune invazije, a Larisa nije mogla ući na okupirane teritorije.

„Znate, to su bile suze i očaj. Svi tamo su znali da sam pripadnica vojske. A kada su teritorije okupirane, bilo je jasno da se djetetu može dogoditi svašta. I nije bilo načina da ga pokupe, jer je put bio zatvoren, jer je cijela porodica vojnik“, kaže Larisa.  

U septembru 2022. godine, Kirilu je dozvoljeno da pohađa licej na okupiranoj teritoriji sa ukrajinskim dokumentima. Međutim, sljedeće godine školska uprava je počela zahtijevati rodni list izdat od strane LNR-a, prijeteći mu sirotištem, jer nije živio sa službenim starateljima.  

„Direktor mu je rekao: „Ako se budeš loše ponašao u razredu, ići ćeš u sirotište“, rekla je Larisa.  

Čim je škola saznala da je Larisa u vojsci, nastavnici su počeli kažnjavati Kirila smanjivanjem njegovih ocjena – čak i kada su njegovi odgovori bili identični odgovorima njegovih kolega iz razreda.

Kao što je bio slučaj sa Valerijom i Mihailom, nastava se održavala na ruskom, ukrajinski jezik i udžbenici su brzo iskorijenjeni, a djeca su tjerana da pjevaju himnu LNR-a koju je osnovala Rusija, a mnoga djeca su aktivno uključena u pokret Junarmija.

 

„Djeca od 12 do 13 godina nose vojne uniforme: imaju uniforme, beretke, sve“, rekla je Larisa.  

Kirilu je, također,  ponuđeno da se pridruži ovom pokretu, ali je njen sin odmah rekao „ne“. „On je patriota Ukrajine. Često sam telefonom tražila: 'Sine, nemoj ništa govoriti [antiruski] dok te ne dovedem'“ On toliko voli Ukrajinu. Ranije sam mu donijela plavo-žuto srce sa izvezenim uzorkom, pa ga je prenio preko svih granica, jer mu je to srce dala majka“. Okupacijske vlasti su htjele odvojiti Kirila od bake i djeda, a njegova baka je više puta pozivana u njihove „socijalne službe“.

Rusija ima dugu istoriju odvajanja ukrajinske djece od njihovih porodica. Nedavni izvještaj Laboratorija za humanitarna istraživanja Škole javnog zdravlja Yalea napominje da ruski program „prisilne deportacije, transfera, prisilnog usvajanja i starateljstva ukrajinske djece“ pruža „značajnu osnovu“ za kršenje Ženevskih konvencija iz 1949. godine, Rimskog statuta (ratni zločini i zločini protiv čovječnosti) i Konvencije UN-a o pravima djeteta (CRC).

Larisin prvi pokušaj da ga vrati bio je u jesen 2023. godine, ali nije uspio, te se morao skrivati. Na kraju je stigao do Poljske, nakon što je prošao kroz Rusiju i Bjelorusiju, i vratio se u Ukrajinu u decembru 2023.  

„U početku je imao mnogo straha u očima nakon onoga što je tamo doživio. U početku je živio u iščekivanju da bi mogli doći i vratiti ga u okupaciju“, rekla je Larisa.  

Nikada nije sumnjao u svoju odanost Ukrajini.  

„Kada je došao ovdje, vratio se kući. Moj sin je rekao: 'Ne želim biti Rus.'“  

Poput Valerije, svjesno se potrudio da pređe na ukrajinski nakon što je dio svog obrazovanja proveo prisiljen koristiti ruski. Međutim, nema vojnih ambicija - sumnja njegova majka, zbog traumatičnog iskustva rata. Kirilo sada živi u zapadnoj Ukrajini i tek je krenuo u deveti razred.

 

Djeca koja završe na privremeno okupiranim teritorijama često dobijaju malo informacija od roditelja koji očajnički pokušavaju da ih kontaktiraju, ili čak samu činjenicu da njihovi voljeni pokušavaju da ih kontaktiraju – što ih još više baca u očaj.

„Okupacijske vlasti čine sve što mogu da ograniče svaki kontakt sa teritorijom koju kontrolira Ukrajina. A kada se djeca vrate, veoma su iznenađena što su ih tražili i čekali, jer nisu imali te informacije“, rekla je za The Reckoning Project Natalija Mezina, psihologinja u nevladinoj organizaciji Ukrajinska mreža za prava djeteta.

Njena nevladina organizacija aktivno je uključena u osiguravanje sigurnog povratka djece sa okupiranih teritorija.

Kada se uspiju vratiti, mnoge preplave emocije.  

„Za djecu sa patriotskim stavovima, susret sa ukrajinskom zastavom je veoma osjetljiv trenutak. Prije svega, sanjaju o nastavku obrazovanja i obnovi Ukrajine“, rekla je Natalija.

Neka djeca su također prisiljena da se kriju mnogo duže nego što je to učinio Kiril.  

„Za djecu sa proukrajinskim uvjerenjima, okupacija je neprijateljsko, nasilno okruženje. Znam mnogo slučajeva kada su se tinejdžeri skrivali pod okupacijom dvije ili tri godine i nisu išli u školu... pokušavali su otići po svaku cijenu kako se ne bi pridružili redovima ruske okupacijske vojske“, kaže Natalija.  

Život pod okupacijom je izuzetno traumatično iskustvo za ljude sa proukrajinskim uvjerenjima, pri čemu se takva djeca osjećaju stalno ugroženima. Po povratku slijedi dug proces reintegracije, „kako bi se nadoknadile ne samo obrazovne potrebe, već i izgubljene prilike za razvoj“, rekla je Natalija Mezina.