Preliminarne lekcije iz ukrajinskih ofanzivnih operacija, 2022-23

Svrha ovog izvještaja je ispitati uzroke neuspjeha ukrajinske ofanzive 2023. godine, kako bi se izbjeglo ponavljanje takvih grešaka u budućnosti i informirati o obnovi ofanzivne borbene moći u NATO vojskama. 
Prvobitni koncept operacija za ukrajinsku ofanzivu bio je zdrav. Bilo je potrebno 12 oklopno-mehanizovanih brigada za proboj duž 30 kilometara fronta, izolaciju Tokmaka u roku od sedam dana, a nakon toga proboj na jug prema Melitopolju. Tempo je trebao spriječiti Rusiju da izvede većinu svojih snaga, tako da bi napadačka snaga trebala savladati samo šest pukova u odbrani.
Ovaj koncept nije implementiran. To je proizašlo iz operativnih grešaka koje su napravile i Ukrajina i njeni međunarodni partneri. Međunarodni partneri Ukrajine propustili su dvije ključne tačke donošenja odluke prije ofanzive. Prvo, dok je Rusija započela tranziciju na ratnu ekonomiju od maja 2022. godine i počela mobilizaciju trupa od jeseni, međunarodni partneri Ukrajine nisu poduzeli značajne korake kako bi riješili svoja industrijska ograničenja. Kao posljedica toga, dok su mnoge nacije poklonile Ukrajini značajan dio svojih nacionalnih zaliha, to nije predstavljalo dovoljnu količinu opreme koja bi osigurala doktrinarni minimum kritičnih faktora potrebnih za realizaciju koncepta operacije.
Druga propuštena tačka odluke je kada je ta oprema trebala stići u Ukrajinu. Međunarodni partneri Ukrajine izgubili su četiri mjeseca u odlučivanju da djeluju, tako da je samo dio obećane opreme stigao u Ukrajinu prije ofanzive, a ukrajinske brigade nisu imale dovoljno vremena da se obuče na opremi koja je stigla. Brigade su, prema tome, bile nedovoljno obučene na početku ofanzive, što čini značajan dio taktičkih grešaka učinjenih tokom izvođenja operacije.
Ukrajina je, također, napravila niz grešaka. Prvo, iskusne trupe su korištene za držanje linije fronta, a potom i za osiguranje tokom ofanzive, dok su glavna snaga uglavnom bili novoregrutirani vojnici. Tako su udarne jedinice patile od nedostatka borbenog iskustva, što je dovelo do taktičkih grešaka tokom izvođenja operacije. Drugo, ukrajinski planeri su pogoršali svoj nedostatak pravilno opremljenih snaga angažujući trupe na više osnova, koje su zatim dodatno snabdjevene municijom i borbenom upremom, čime je smanjeno snabdijevanje jedinica na glavnim pravcima. Kombinacija ove dvije greške ograničavala je sposobnost vojske da djeluje i održava tempo.
Čini se da je najozbiljnija greška koju je Ukrajina napravila u planiranju bila osnova na kojoj je utvrđeno da bi glavni napori mogli uspjeti u ovim okolnostima. Umjesto da koriste tempo i koncentraciju za poraz šest ruskih pukova, očekivalo se da će udarna akcija uzrokovati razbijanje ruskih trupa, kao što se dogodilo oko Harkiva 2022. godine.  Nedovoljno je planirano da se procijeni kako bi kritični uslovi za takav kolaps morala mogli biti postignuti, tako da se ovo pokazalo kao previše optimistična pretpostavka planiranja. U tom slučaju, početni napadi su propali, a tempo je izgubljen, tako da je Rusija mogla voditi bitku sa punih 105.000 vojnika koje je imala u ciljnom sektoru.
Pouka za Ukrajinu i njene međunarodne partnere je da je operativna sigurnost bila neadekvatna, tako da je Rusija tačno znala gdje i kada će se ofanziva odigrati. Ovaj problem je pogoršan činjenicom da je sa samo nekoliko brigada pravilno opremljenih za ofanzivne operacije, Rusija morala pratiti samo mali broj jedinica kako bi utvrdila ukrajinske namjere. S obzirom da je ovaj nedostatak sigurnosti dijelom proizašao iz multinacionalnog procesa organizovanja ofanzive, NATO bi to trebao pažljivo ispitati, oslanjajući se na uporedive procese.
Mnogo je taktičkih lekcija identificiranih u ovom radu. Neki, međutim, postavljaju pitanja o potrebnim prilagodbama preovlađujućoj doktrini. Prvo, postoji potreba za efikasnim kontra-izviđačkim sposobnostima kako bi se smanjilo stalno neprijateljsko posmatranje planiranih pravca napredovanja. Nemogućnost da se ose napredovanja zaštite od neprijateljskog ISR-a rizikuje trajno izlaganje preciznoj vatri, što dovodi do neprihvatljive stope gubitka opreme.
Drugo je potreba za elektronskom zaštitom i odgovarajući zahtjev za elektromagnetnom komandom i kontrolom. Bratoubistvo u elektromagnetnom spektru (EMS) je veliki problem za kontrolu velikih operacija u savremenim uslovima. S obzirom na gustinu sistema zavisnih od EMS-a i aktivno osporeno stanje spektra, nije izvodljivo jednostavno dekonfliktirati frekvencije na nivou divizije.

Također je tokom ofanzive bilo očigledno da, iako su softverski definirani sistemi bili kritični za konkurentnost snaga, oni su bili podložni ciljanom ometanju elektronskog ratovanja. To se posebno odnosilo na precizne udare. Vremenom je neprijatelj razvio čvrste kontrakcije nizu ukrajinskih sposobnosti uključujući Excalibur i GMLRS (navođene raketne sisteme za višestruko lansiranje). Stoga je očigledno da zadržavanje tehnološke prednosti zahtijeva sposobnost brzog ažuriranja sistema na terenu.
Kombinacija stalnog neprijateljskog posmatranja i vatre na daljinu značila je da kada su trupe bile predane ofanzivnim operacijama, njihove kopnene linije komunikacije postale su predvidive i ciljane, urušavajući tempo. Tamo gdje su operacije zahtijevale prelazak jaza, pitanje održivosti postalo je nepremostivo. Pitanje kako se može uspostaviti trajna zaštita prelaza za održavanje snaga preko vlažnog jaza trebalo bi da bude kritična oblast fokusa sposobnosti za NATO snage.
Konačno, gustoća preciznih efekata, čak i na taktičkim ešalonima, rezultirala je popustima koji dovode do, kao što su ofanzivna vozila za proboj, izuzetne ranjivosti. Bez takvih sredstava nema mobilnosti, a time ni manevarskog prostora. Vojske NATO-a bi stoga trebale pažljivo ispitati kako se broj borbene opreme može povećati bez preopterećenja snaga, ili kakve su mogućnosti  povećanja drugih platformi, kao što je poboljšanje organske mobilnosti jedinica. Ovisnost o malim flotama specijalista postaje neodrživa kada neprijatelj može uočiti i angažirati specifične snage unutar svojih formacija i to će činiti tokom cijele operacije
Za Ukrajinu, vremensko razdoblje uključeno u obnavljanje ofanzivne borbene moći znači da nove ofanzivne operacije nisu realne u doglednoj budućnosti. U tom cilju, Ukrajina sada mora promijeniti prioritet nanošenja što veće štete Oružanim snagama Ruske Federacije kako bi kupila potrebno vrijeme. U isto vrijeme, Ukrajina će vjerovatno nastaviti sa pokušajima ograničavanja prihoda za rzuske vojne operacije, putem udara na rusku infrastrukturu koja stvara te prihode. Vrijeme se može kupiti, iako po visokoj cijeni. Pitanje za Ukrajinu i njene međunarodne partnere je šta se radi sa njim.