Pravno priznanje ruskih akcija kao genocida će zatvoriti pitanje "očuvanja obraza" režima u Kremlju

Šta su zločini genocida?

Zašto je priznanje parlamenata država koje podržavaju ukrajinske vlasti da Rusija provodi politiku genocida Rusije prema Ukrajini važno u imidžu, ali ne rješava pitanje privođenja pravoj odgovornosti rukovodstva Kremlja, ruskih propagandista i vojnika?
Šta Ukrajina treba uraditi da Putin ne bude samo "nepokolebljiv" već i pravi međunarodni zločinac?

Potrebno je razumjeti slijedeće. 

Nakon 24. februara 2022. godine, ne samo u Ukrajini, već I u civiliziranom svijetu, postoje brojne izjave političara i pravnika da djelovanje ruske vojske tokom  oružane agresije na Ukrajinu sadrži znakove genocida. Danas je jedan broj parlamenata naših savezničkih demokratija solidaran sa Vrhovnom Radom Ukrajine.
Konkretno, parlamenti Poljske, Latvije, Estonije, Kanade, Litvanije i Češke nazvLI su genocidom postupke ruskih vlasti u posljednjem rusko-ukrajinskom ratu.
Istovremeno, političke odluke, nažalost, nemaju pravnu snagu i stoga ne mogu direktno uticati na procesuiranje ruskog rukovodstva. Stoga će Ukrajina morati da otići puno dalje i uradi ono što do sada nije. Ali o svemu redom.

Kako su Ukrajinci promijenili međunarodno pravo. Genocid i zločini protiv 
čovječnosti

Koncept genocida je u međunarodno pravo uveo Rafal Lemkin nakon događaja iz Drugog svjetskog rata. Paralelno sa njim je radio i Hersh Lauterpacht, koji je u međunarodno pravo uveo koncept zločina protiv čovječnosti.
Ne smije se zanemariti činjenica da su objica diplomirala na Lavovskom univerzitetu. Tako je Lavovska pravna škola pomogla da se u međunarodno pravno polje uvedu tako važne definicije, koje su stvari nazivale pravim imenima.

Nažalost, kada je Generalna skupština UN usvojila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida 9. decembra 1948. godine, došlo je do teške političke debate koja je spriječila Lemkina da unese sva obilježja genocida u pravo.
Sasvim je uobičajeno da se inicijatori uvođenja određenih pojmova, reformi često suočavaju sa političkim odbacivanjem pune dubine ideje, usljed čega nove pravne institucije ne pokrivaju sve oblasti odnosa sa javnošću.
Inače, jedna od država koja je vrlo uporno "rezala" Lemkinove ideje, koje su uvrštene u konačni tekst Konvencije, bio je SSSR. Vrlo bitna  činjenica u ovom kontekstu.

Razumijevanje koncepta

Stoga, u skladu sa čl. 3. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kažnjiva su sljedeća djela:
- genocid;
- zavjera radi izvršenja genocida;
- direktni i javni pozivi na genocid;
- pokušaj genocida;
- saučesništvo u genocidu.
Danas postoji jedina stalna međunarodna pravosudna institucija koja ima nadležnost da procesuira počinitelje genocida. Riječ je o Međunarodnom krivičnom sudu, koji djeluje na osnovu takozvanog Rimskog statuta.
Prema ovom statutu, Međunarodni krivični sud ima nadležnost za zločine genocida, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i zločine agresije.
Pod pojmom genocida, član 6. Rimskog statuta definira bilo koje od sljedećih djela počinjenih sa namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, bilo koja nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva.
Evo, zapravo, spiska načina da se izvrši genocid:
a) ubistvo pripadnika takve grupe;
b) nanošenje teške tjelesne povrede ili psihičkog poremećaja pripadnicima takve grupe;
c) namjerno stvaranje za bilo koju grupu životnih uslova za njeno potpuno ili djelimično fizičko uništenje;
(d) mjere za sprečavanje rađanja u takvoj grupi;
e) prisilno premještanje djece iz jedne društvene grupe u drugu.
Inače, zločini genocida mogu biti počinjeni i u kombinaciji sa oružanom agresijom i bez nje.
Ovo je važno, jer, kao što vidimo, Ruska Federacija kao država čini na teritoriji Ukrajine čitav spisak zločina navedenih u ovom članu Rimskog statuta. Osim toga, prekršena je i Konvencija o definiciji agresije (odobrena Rezolucijom Generalne skupštine UN-a 3314 od 14. decembra 1974.).

Pravno, u Ukrajini nema rata, ali šta je sa ratnim zločinima?

Kada govorimo o zločinima genocida počinjenim na teritoriji Ukrajine, ne smijemo zaboraviti da je stvarna pravna osnova za dokaz na sudu veoma važna. I u procesu prikupljanja, baza dokaza će očito odjeknuti sa zločinima protiv čovječnosti, ali i ratnim zločinima. Štaviše, danas Oružane snage Ruske Federacije čine apsolutno sve zločine protiv civilnog stanovništva i zločine koji nisu u skladu sa pravilima ratovanja u skladu sa svim međunarodnim konvencijama.
Ali ovdje je važno napomenuti, i neko će se iznenaditi ovom činjenicom, ali de jure trenutnu oružanu agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu pravno je pogrešno nazivati ratom.
I više! Od Drugog svjetskog rata nije bilo de jure ratova, a sukobi koji su nastali i bili su nezakoniti potpadaju pod definiciju Konvencije za sprečavanje agresije. Rat je po međunarodnom pravu veoma složena pravna procedura kojoj prethodi ultimatum, a nakon njegovog neispunjavanja, izdavanje diplomatske note o objavi rata jedne države drugoj.
Istovremeno, uprkos činjenici da ovu agresiju Ruske Federacije zakonski ne možemo nazvati ratom, zločini koje je počinila ruska vojska ne postaju sve manji. Naprotiv, oni su čak i veći.

Genocid i zločini protiv čovječnosti: tanka linija

Po mome mišljenju, događaji u Buči, naprimjer, kao i u većini ukrajinskih gradova, su zločini genocida.
Međutim, granica između zločina genocida i zločina protiv čovječnosti je izuzetno tanka. Upravo ta tanka pravna granica ponekad navodi zapadne partnere Ukrajine da budu "oprezni" u definiranju događaja u Ukrajini kao genocida.
Osnovna razlika između zločina protiv čovječnosti (pravni koncept koji je uveo Hersh Lauterpacht) i koncepta genocida (koji je uveo Rafal Lemkin) je u tome što su zločini protiv čovječnosti masovna ubistva civila bez osvrta na etničke, vjerske ili bilo koje druge kvalitativne karakteristike. grupe.
Danas, u međunarodnom pravu, ova dva pojma – genocid i zločin protiv čovječnosti – koegzistiraju.
Međutim, kada se razmatra bilo na Međunarodnom krivičnom sudu ili na međunarodnom sudu, koji se može osnovati ad hoc (konkretno u tu svrhu), bit će potrebno pravno dokazati na osnovu čvrstih dokaza da su zločine počinile ruske vlasti i ruske oružane snage na teritoriji Ukrajine.

Kako ne "spasiti obraz" Putinu: prikupljamo dokaze od Holodomora do danas

Govoreći o pravnoj kvalifikaciji zločina genocida, treba početi od političkih izjava najvišeg ruskog političkog vrha – odnosno, samog Vladimira Putina, koji je više puta davao izjave poput one da ukrajinska država nema pravo na postojanje, jer je umjetno stvorena. Ukrajinska kultura ne postoji, a ukrajinski narod je također izmišljen, kao i njena historija i kao rezultat toga mora biti potpuno apsorbiran od strane tzv.„velikog“(nejasno je u kojoj veličini, osim u zločinima počinjenim kroz stoljeća ) "ruskog naroda".
Također, prilikom prikupljanja dokaza o počinjenju zločina genocida i zločina protiv čovječnosti bit će potrebno uključiti sav propagandni materijal koji proizvodi ruska propagandna mašinerija. Ovo se odnosi i na rusku televiziju i na tekstove ruskih političara i propagandista Kremlja.
Međutim, skrenuo bih pažnju na još jedan veoma važan aspekt o kojem danas ne govori puno advokata. Po mom dubokom uvjerenju, u dokazivanju zločina genocida koje je počinila Ruska Federacija najmanje od 2014. godine, a zapravo cjelokupne istorije moskovske države, treba spomenuti i historiju velikog zločina dvadesetog stoljeća poznatog kao ukrajinski Holodomor.
I ovdje moramo spomenuti poznatu ne samo u Ukrajini već i u svijetu ekspertkinju, koja se dugo bavi ovom temom i predavač je na Kijevsko-Mohiljanskoj akademiji - Myroslava Antonovič. Napisala je niz naučnih radova o genocidu i holodomoru u Ukrajini, koji bi mogli biti osnova ove baze dokaza.
Objasniću zašto je, po mom mišljenju, pitanje Holodomora sada posebno aktuelno.
Danas vidimo veliku međunarodnu podršku Ukrajini i ukrajinskom narodu (i finansijsku i vojnu) u borbi za njihovu slobodu i suverenitet.

Međutim, vidimo i široku paletu izjava zapadnih političara i javnih ličnosti u različitim razmjerima koje pozivaju ili na "spasavanje Putinovog obraza" ili na neponižavanje Rusije, koja zapravo krije želju da se vrati ili formuli ili uobičajenom strahu pred Ruskom Federacijom, uključujući I činjenicu da se radi o državi sa ogromnim nuklearnim potencijalom.
Nakon pobjede Ukrajine u ovom ratu, zakonski zacrtane akcije moskovskih vlasti dvadesetog stoljeća, posebno Holodomor, kao zločin genocida, mogle su pokazati ne samo politički nego i pravno da je politika genocida kontinuirana, a ne slučaj sadašnjeg režima Kremlja. Ova politika postoji već dugo vremena.
Uglavnom, ako pogledamo duboko u odnose Ukrajine sa moskovskom državom, počevši od Andreja Bogoljubskog pa do Ivana Groznog, koji je prvi nasilno istjerao novgorodsko plemstvo u Moskovsku državu, politika genocida nad Ukrajincima bila je trajna i sistematska.
Zato političko rukovodstvo Ukrajine u utvrđivanju i dokazivanju zločina genocida koje su počinili ruski režim i ruske oružane snage od 2014. godine, ne smije zaboraviti barem događaje Holodomora.
Zaista, mnogi parlamenti demokratskog svijeta priznali su Holodomor kao čin genocida. Ali parlament svake države je političko tijelo i donosi političke odluke.
Čini mi se da je izuzetno važno osigurati sigurnost ukrajinske nacije i smanjiti rizike ukidanja sankcija ruskoj ekonomiji i eliti, kao i osigurati da slogan "Nikad više" prestane biti samo slogan i efikasno sredstvo protiv najvećeg “tumora čovječanstva XXI stoljeća”, potrebno je dati pravni instrument u vidu međunarodnog suda ad hoc.
Ovaj tribunal će moći da razmatra akcije moskovskih vlasti i sovjetskog aparata protiv ukrajinskog stanovništva na osnovu dokaza koji će biti pravno definirani i konsolidovani i neće dozvoliti da zapadni političari ili zapadne javne ličnosti izbegavaju da priznaju istrajnost Moskve u zločinima.
Može postojati teza o nedopustivosti retroaktivnog dejstva zakona, jer je pravni koncept genocida sadržan u Konvenciji tek 1948. godine, 15 godina nakon Holodomora.
Ipak, želim istaknuti da je Holokaust – sistematsko i namjerno uništavanje jevrejske nacije, koje je Adolf Hitler nazvao „konačnim rješenjem jevrejskog pitanja“ – počinjen i prije uvođenja koncepta genocida u međunarodno pravo.
A kako zločini genocida nemaju zastaru, po mom dubokom uvjerenju, zadatak ukrajinskog rukovodstva, političke i pravne elite, javnog okruženja je da konsoliduje napore da se zločini Holodomora fiksiraju kao genocid u obliku odluke pravosudna institucija.
Putin i ko - na odgovornost. Kao u teoriji
Ko će biti privučen

Što se tiče fizičkog gonjenja Holodomora, naravno, teško da ćemo među živima naći one koji su direktno počinili takve zločine. Kada govorimo o privođenju pravdi za zločine genocida počinjene u posljednjem ratu, razumijemo da je riječ o rukovodstvu države, političarima, državnim službenicima i drugim funkcionerima koji su donosili relevantne odluke, zakone, uredbe, naredbe. Osim toga, na ovoj listi su i propagandisti koji su pisali relevantne članke i govorili u medijima.
Reč je i o vojnicima ruske vojske koji su direktno počinili ove zločine nad građanima Ukrajine.

Kazna

Najčešće, ako se dokaže krivica za izvršenje genocida, umiješani u ovaj zločin dobijaju doživotnu kaznu zatvora. Treba shvatiti da Međunarodni krivični sud nema ovlašćenja da izriče smrtnu kaznu, a najteža kazna je kazna doživotnog zatvora.

Zašto Međunarodni krivični sud

Međunarodni krivični sud ne poznaje imunitet prvih lica država, što ga suštinski razlikuje od nacionalnih jurisdikcija. Na primjer, ni ukrajinski ni bilo koji drugi nacionalni sud ne može osuditi Vladimira Putina lično za njegove zločine.
Međutim, presuda Međunarodnog krivičnog suda učinit će Vladimira Putina i saučesnike njegovog režima ne samo "nepokolebljivim" u svijetu, već i kriminalcima, jer će takva odluka izdati međunarodna potjernica i svaki prelazak granice u demokratski svijet takva osoba.
Takva osoba će biti uhapšena odmah po dolasku na granični prelaz dotične demokratske države. Inače, u ovom slučaju želim navesti zanimljiv primjer, kada je nedavno jedan od poznatih vojnika sovjetske vojske zaboravio na zločine koje je počinio 1990. godine u Viljniusu i otputovao u Litvaniju.
Prema odluci litvanskog suda, pošto takva osoba nije bila pod imunitetom prvih osoba države, odmah je privedena i predat kazneno-popravnoj službi litvanske države.

Na taj način moramo osigurati da svi oni koji su umiješani u zločine genocida budu kažnjeni. U ovom slučaju, također, treba naglasiti da je izuzetno važno udružiti napore ne samo na nivou Međunarodnog krivičnog suda, već i na nivou domaćih sudova.