Odbijajući da služi  u Ukrajini, dezertirao je iz ruske vojske.

 

„Bila je to obična jama — veličine dva puta dva metra i dubine tri metra, sa drvenim podom. Ujutro smo kopali jame za zemunice, gdje su ostali živjeli, noću smo spavali na drvenom podu pod vedrim nebom. Bilo je osam pripadnika jurišnog odreda koji su mi rekli da idem 100 posto u napad. Tako sam živio dvije sedmice“, prisjeća se 21-godišnji Maksim, koji je dezertirao iz ruske vojske (pseudonim koji se koristi iz sigurnosnih razloga).

Ruski vojnik može završiti u „jami“ u bilo koje doba godine kao kaznu za odbijanje izvršavanja naređenja komandanata, prema nezavisnoj ruskoj medijskoj grupi „Vaznie istorijii“ („Važne priče“). Ova „jama“ može biti jednostavna rupa iskopana u zemlji ili mračna podrumska prostorija.

Maksim nije sasvim siguran zašto je smješten u jamu. Međutim, prošle godine je mnogo učinio da pokuša napustiti okupirane dijelove Ukrajine i raskinuti ugovor sa ruskom vojskom.

 

Zašto uopće potpisuju vojni ugovor?

 

Nakon što je izbačen sa univerziteta, odrastao bez oca kojeg je izgubio kada je imao četiri godine,  u regiji blizu Uralskih planina, Maksim je pozvan na obaveznu vojnu službu u decembru 2021. godine. Čim je stigao u vojsku, brzo je shvatio moć propagande uprkos tome što nikada nije bio zainteresiran za vojnu karijeru.  

„Čak sam i ja počeo misliti da je sjajno služiti domovini“, priznaje Maksim.

Objasnio je da su početkom februara 2022. godine svi vojnici po ugovoru iz njegove vojne jedinice poslani u Bjelorusiju na takozvanu obuku.  

„Zatim, u trećoj sedmici februara 2022. godine, svakodnevno smo se okupljali da gledamo propagandne video snimke u kojima se tvrdilo da je Ukrajina fašistička država, prikazujući državu kao samoproglašene potomke Trećeg rajha“, prisjeća se, opisujući dane koji su prethodili potpunoj ruskoj invaziji na Ukrajinu.

Kao vojnik na obaveznoj vojnoj službi, nije imao stalan pristup nezavisnim medijima i slobodnim informacijama na internetu. Kao rezultat toga, kada je počeo rat, nije shvatao šta se dešava u Ukrajini.

U maju 2022. godine, Maksimu je ponuđeno da potpiše vojni ugovor, i on je pristao. Za njega je to bilo praktično - garantovana mu je "dobra plata" (oko 800 eura mjesečno po tadašnjem kursu - op. ur.). Obećano mu je da neće učestvovati u vojnim akcijama, već da će voziti "neki teret" unutar Rusije. Maksim je, također, uvjeravan da može raskinuti ugovor bilo kada nakon tri mjeseca i biti ponovo raspoređen u okviru obavezne vojne službe. Objašnjava da je to bila opcija da uštedi novac i ima određenu stabilnost.

Dobio je sve - osim stabilnosti.

 

 

U junu 2022. godine, Maksimu je naređeno da započne službu u Lugansku, regionalnom centru u Ukrajini koji je bio pod ruskom okupacijom od 2014. godine. Jednom sedmično putovao je otprilike 200 kilometara do ruskih gradova kako bi kupio zalihe hrane. Dok su ga njegovi komandanti uvjeravali da je Lugansk sigurna baza, stvarnost je bila drugačija - često je noću čuo eksplozije i osjećao stalnu napetost grada u ratu.

Sjeća se da su uveče ulice bile potpuno mračne - bez ijednog uličnog svjetla, automobila ili ljudi ni na vidiku. Primijetio je nekoliko izgorjelih kuća bez prozora uništenih ratom.

„Visoki oficiri su među nama propagirali da je Ukrajina pod fašističkim režimom koji ubija djecu“, kaže Maksim.

Međutim, njegovo druženje sa mladim mještanima Luganska otkrivale su drugačiju sliku.

„Nisu pričali o takvim stvarima“, navodi Maksim.  

Umjesto toga, pričali su mu o stalnim nestancima struje i vode od 2014. godine i kako su njihovi rođaci prisilno poslani u borbu.  

„Pitali su zašto smo došli, govoreći da je bolje bez nas. Rekao sam im da nije bio moj izbor da budem tamo i da su se prema meni ponašali normalno“, tvrdi Maksim.

Krajem septembra 2022. godine, Maksim je zatražio povratak na obaveznu vojnu službu, kako mu je i obećano. Međutim, komandant je odbio njegov zahtjev, a za nekoliko dana, Vladimir Putin je proglasio „djelimičnu“ mobilizaciju u Rusiji. Legalni raskid vojnog ugovora od tada je postao gotovo nemoguć.

Kao vojnik u okupiranom Lugansku, Maksim je počeo čitati vijesti sa svog telefona (bilo je ilegalno da ga imaju vojnici sa potpisanim ugovorim sa vojskom pa ga je morao skrivati) iz nezavisnih medija i različitih Telegram kanala. Često su izvještavali o surovoj realnosti života u ruskoj vojsci i okrutnosti prema ukrajinskim ratnim zarobljenicima. I Maksim je shvatio da „više ne želi biti dio toga“.

Postojale su neke opcije da se upravo to uradi.

 

 

Neprofitna organizacija „Idite Lesom“ („Izgubite se“) pomaže Rusima da izbjegnu učešće u ratu velikih razmjera u Ukrajini od septembra 2022. godine. Prošle godine finansirana je sa 4.000 donacija i malih grantova, prvenstveno iz evropskih fondacija. Osnovana od strane Grigorija Sverdlina, 46-godišnjeg stanovnika Sankt Petersburga i bivšeg šefa dobrotvorne organizacije za beskućnike, ova nevladina organizacija je pomogla više od 53.000 pojedinaca da izbjegnu vojnu službu i omogućila dezerterstvo više od 1.460 vojnika.

Od početka mobilizacije u Rusiji (formalno, ona se nastavlja jer nijedna zvanična Putinova naredba nije proglasila njen kraj), postojala su tri legalna načina za raskid vojnog ugovora sa Ministarstvom odbrane Rusije.

Prvi je teško ranjavanje i proglašenje nesposobnim za daljnju službu. Drugi je činjenje krivičnog djela, kao što je namjerno nepoštivanje naređenja. Vojnici i oficiri mogu raskinuti svoje ugovore kada napune 65 godina. Zaista, uvijek postoji opcija dezertiranja, što je u Rusiji kažnjivo dugim zatvorskim kaznama.

Maksim je isprobao neke od ovih načina.

U martu 2024. godine, prebačen je u drugu brigadu u Sibiru, nadajući se da će dočekati kraj mobilizacije. U to vrijeme, saznavši za "Idite Lesom" na Telegram kanalu, odlučio je kontaktirati nevladinu organizaciju i pitati o opcijama koje bi mogao koristiti kao pripadnik vojske po ugovoru. Organizacija mu je preporučila da ode inozemstvo.  

"Ali sam se previše bojao da pređem granicu kao vojnik, nisam se usudio ništa učiniti", kaže Maksim.

Dva mjeseca kasnije, Maksim je obaviješten da se mora pridružiti novom jurišnom puku koji je direktno učestvovao u borbama u Ukrajini. Potpisao je izjavu u kojoj odbija poslušati naređenje, pobjegao iz vojne jedinice i priznao istražnim organima, slijedeći savjet svog advokata. Mislio je da će mu to pomoći da raskine ugovor.

Zatvorska kazna za ovo krivično djelo je do tri godine u kaznenoj koloniji, gdje su uslovi nešto lakši. Također je moguće biti pušten na uslovnu slobodu.  

„Odlučio sam da ću radije ići u zatvor nego se boriti u Ukrajini“, priznaje Maksim.

Istražni organi su odbili pokrenuti postupak protiv njega.  

„Mislim da je to bilo nepovoljno za njih“, pretpostavlja Maksim.  

Ali onda se FSB zainteresovao za njega. Sumnjali su da je pokušao prebjeći u Ukrajinske oružane snage. Silom su ga pokušali prisiliti da to prizna pred kamerom, prijeteći da će ga upucati u koljena. Maksim je odbio, a FSB ga nije dalje gonio, navodeći da je to samo upozorenje.

Nekoliko dana kasnije, obaviješten je da će biti prebačen u tenkovski puk, koji se bori u blizini grada u Luganskoj oblasti koju je ruska vojska okupirala u proljeće 2022. godine. New Eastern Europe je provjerio priču izvora na osnovu karte borbi u Ukrajini i zna tačnu lokaciju njegove jedinice. Međutim, ne može otkriti ove informacije iz sigurnosnih razloga. Maksim tvrdi da je još jednom napisao odbijanje premještaja, ali je silom uguran u vojno vozilo i odvezen na položaj puka.

Tada je stavljen u jamu i mislio je da će biti prisiljen ići u juriš.

 

 

Tačna rasprostranjenost ove prakse ostaje nejasna, ali izvještaji o njoj pojavljuju se u nezavisnim ruskim medijima i Telegram kanalima. Vojnici koji su iskusili ovaj oblik kažnjavanja rekli su novinarima da su bili prisiljeni spavati na golom tlu, drvenim daskama ili betonskim podovima i da su morali koristiti plastične boce kao improvizirane toalete.

Prema Maksimovim riječima, vojna policija ga je, također, pretukla i oduzela mu telefon. Komanda ga je pokušala zastrašiti prijetnjama "nuliranjem" - terminom koji se koristi za pogubljenje. Ovu praksu su prijavili i drugi ruski vojnici.  

"Ali ja sam otvoreno rekao jurišnicima da je bolje pustiti ih da me ubiju nego ići u napade", priznaje Maksim.

Dok je bio tamo, Maksim je više puta pitao svakog komandanta da li im je potreban vozač, nadajući se da će izbjeći slanje na prvu liniju kao jurišnik. Na kraju je raspoređen kao vozač u inženjersko-minerskoj četi. Njegov posao je bio da prevozi protivtenkovske mine do linije fronta.

Maksim insistira da nije učestvovao u vojnim bitkama i da je služio samo kao vozač. Sverdlin objašnjava da "Idite Lesom" provjerava pozadinu i priču osobe, provjerava njene dokumente i traži od nje da dostavi fotografije ili video zapise koji mogu potvrditi njegove riječi. Isti postupak je "Idite Lesom" primijenio u Maksimovom slučaju.

Ovo je moguće samo zahvaljujući radu devet ljudi koji imaju posao sa punim radnim vremenom u "Idite Lesom" i stotinama drugih koji su volonteri (uključujući dizajnere, psihologe, advokate itd.). Osim što pomaže ruskom vojnom osoblju u mnogim aspektima, nevladina organizacija, također, ispituje svaku moguću umiješanost u ratne zločine. Naprimjer, organizacija sarađuje s istražnim timovima UN-a, a više od 10 pojedinaca kojima je "Idite Lesom" pomogao da pobjegnu iz Rusije već je svjedočilo o ratnim zločinima koje je navodno počinila ruska vojska.

Maksim kaže da je čim je postao vozač, odmah odlučio pobjeći pri prvoj prilici. Prošlog septembra, sreća je bila na njegovoj strani.

 

 

Uspio je dezertirati iz ruske vojske tokom kratkog zadatka da preuzme novi bager u južnom ruskom gradu.

Jednostavno je pitao nadređenog oficira, koji je cijelu noć pio - uobičajena praksa u ruskoj vojsci uz korištenje droga za suočavanje sa stresom - da li može kratko prošetati gradom. Uz oficirovu dozvolu za šetnju, Maksim je iskoristio priliku da rezerviše vožnju putem aplikacije "BlaBlaCar" i nestao. Komandant ga je pokušao kontaktirati telefonom, ali Maksim se skrivao u Rusiji sljedeća tri mjeseca, živeći od novca koji je uštedio tokom vojne službe.

"Bilo je teško ostati skriven, gotovo nemoguće izaći iz kuće. Zato sam kontaktirao "Idite Lesom" i savjetovali su mi da ponovo napustim zemlju. Moji rođaci su podržali ovu odluku", kaže Maksim. Sverdlin napominje da "Idite Lesom" primjećuje stalan mjesečni porast zahtjeva ruskog vojnog osoblja koji traži pomoć za prebjeg, sa nekoliko stotina upita svakog mjeseca.

Maksim je uspio nesmetano preći granicu i sada živi izvan Rusije. Ovo je prva strana zemlja u kojoj je ikada bio. New Eastern Europe zna gdje se nalazi, kako je stigao do tog mjesta i njegovu rutu, ali ih neće otkriti iz sigurnosnih razloga.

U posljednjoj godini pronašao je posao vozača i mjesto za život.  

„Sve je isto kao i prije, osim što ne dostavljam predmete koji mogu ubiti druge ljude“, kaže Maksim.

U slobodno vrijeme Maksim uči engleski. Svoju trenutnu zemlju boravka vidi kao privremenu. Rekao je da je kao tinejdžer sanjao o životu u Kanadi i studiranju dizajna interijera, što ga zanima. Također pronalazi zadovoljstvo u crtanju.

„Nisam ponosan što sam dezertirao iz ruske vojske i napustio svoju zemlju, ali ne žalim. Vjerujem da je to bila ispravna odluka“, kaže Maksim.

Uprkos svemu što se dogodilo, Maksim nije išao kod psihologa i ne planira.  

„Nedostaju mi moji voljeni, ali ću se vratiti u Rusiju samo ako se sve dramatično promijeni, uključujući i ljude. Biti sam u stranoj zemlji bez porodice ili prijatelja nije lako. Ali mislio sam da će ovo biti mnogo bolje za mene. Da, teškoće postoje, ali kada ih prebrodite, postajete jači“, zaključuje Maksim.

 

Ovaj tekst je pripremljen u okviru izdanja Akademije solidarnosti za 2024/2025. godinu, međunarodnog projekta Evropskog centra solidarnosti, Friedrich-Ebert-Stiftung Varšava i organizacije New Eastern Europe. Cilj projekta je inspirisati i podržati razvoj mladih lidera širom Evrope.