Gruzija – strateški izuzetak u povlačenju Rusije iz Južnog Kavkaza

 

Nekada slavljena kao svjetionik demokratije i vodeći svjetski reformator, Gruzija je stajala na čelu postsovjetske transformacije. Bila je prva zemlja u regiji koja je provela duboke institucionalne reforme, oslobodila se autoritarnog naslijeđa i posvetila se euroatlantskoj budućnosti. Dvije decenije njena vanjskopolitička orijentacija bila je nedvosmisleno usidrena u težnjama za članstvom u Evropskoj uniji i NATO-u.

Danas,dok ruski uticaj opada, Gruzija je postala upečatljiv geopolitički izuzetak. Kremlj je preopterećen ratom u Ukrajini, smanjio je diolomatske aktivnosti na Bliskom istoku i strateški oslabljen na Južnom Kavkazu. Armenija i Azerbejdžan teže miru i distanciraju se od Moskve. U međuvremenu, Gruzija ide u suprotnom smjeru, politički se usklađujući sa Rusijom i proširujući veze sa Kinom i Iranom.

Ovaj preokret je značajan. Gruzija se nalazi na Crnom moru, na raskrsnici Evrope i Azije i duž Srednjeg koridora koji povezuje Kinu s Evropom. Transformacija Gruzije od lidera reformi do autoritarnog autsajdera dovodi u pitanje uticaj Zapada u spornoj regiji i nudi Moskvi jedno od posljednjih preostalih uporišta usred šireg pada. Geopolitički troškovi ovog pomaka protežu se izvan granica Gruzije, potkopavajući kredibilitet EU i NATO-a u regiji Crnog mora i slabeći stratešku poziciju Zapada u Euroaziji.

 

 

Demokratski preokret Gruzije započeo je usponom stranke Gruzijski san 2012. godine, stranke koju podržava milijarder Bidzina Ivanišvili. Povučeni oligarh, koji je stekao bogatstvo u ruskim mrežama povezanim sa Kremljem, kratko je obavljao funkciju premijera od oktobra 2012. do ostavke u novembru 2013. godine. Uprkos povlačenju sa premijerske pozicije, Ivanišvili je ostao de facto vladar Gruzije. Ovaj politički pomak uslijedio je nakon ruske invazije 2008. godine, koja je Gruziju ostavila geopolitički izloženom i bez jasnog puta ka NATO-u ili EU. Zapadna neaktivnost stvorila je prostor za polagano osvajanje države od strane ruskih posrednika.

Iako je zvanično bio posvećen evroatlantskim integracijama, Gruzijski san je postepeno demontirao demokratske institucije, preuzimajući pravosuđe, politizujući provođenje zakona i gušeći medije i civilno društvo. Rezultat je bio gotovo potpuno preuzimanje države.

Ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine označila je jasnu prekretnicu. Za Gruzijski san, strateška dvosmislenost više nije bila održiva. Podrška Ukrajini bi signalizirala potpuno slaganje sa Zapadom i otvoreno prkošenje Moskvi. Umjesto toga, vlada se odlučila za ćutanje, suzdržavajući se od sankcija i distancirajući se od međunarodne koalicije. Ovo nije bila samo diplomatska zaštita; to je bila proračunata politička odluka da se očuva domaća kontrola i izbjegne antagonizacija Rusije.

Gruzija je postala središte za indirektno izbjegavanje sankcija. Roba dvojne namjene počela se ponovo izvoziti u Rusiju preko gruzijskih posrednika, što je uznemirilo Brisel i Washington. U međuvremenu, Gruzijski san je pozdravio većinu ruskih migranata, ali je blokirao glasove protiv Kremlja. Ovo selektivno gostoprimstvo signaliziralo je tiho slaganje s Moskvom, u oštroj suprotnosti sa prošlim prkosom Gruzije.

Rat u Ukrajini oživio je zamah za proširenje EU. EU je prvi put eksplicitno razmatrala Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju kao kandidate za članstvo. U Kijevu i Kišinjevu, ovo je viđeno kao strateška prilika. U Tbilisiju, to je viđeno kao prijetnja.

Ispunjavanje uslova EU o reformi pravosuđa, borbi protiv korupcije i slobodi medija zahtijevalo bi totalni preokret nakon decenije autoritarne konsolidacije. Gruzijski san je umjesto toga eskalirao represiju, oživljavajući zakon o "stranim agentima", ciljajući nevladine organizacije, zatvarajući opozicione ličnosti i nasilno gušeći proteste. Ipak, EU je Gruziji dodijelila status kandidata krajem 2023. godine, ne kao podršku vladajućoj stranci, već kao signal gruzijskom narodu da je njihova evropska budućnost još uvijek nadohvat ruke. Bio je to posljednji pokušaj očuvanja strateškog odnosa.

 

 

Situacija se dodatno pogoršala nakon lokalnih izbora u oktobru 2024. godine, koji su većinom kritikovani kao prevarantski. Međunarodni posmatrači izrazili su ozbiljnu zabrinutost, a zapadni zvaničnici su uskratili priznanje rezultata. Brisel je odgovorio obustavom pregovora o pristupanju i upozorio na ciljane sankcije.

Protesti su od tada postali svakodnevnica gruzijskog života, često predvođeni omladinskim pokretima i bivšim liderima civilnog društva. Opozicione ličnosti ostaju u zatvoru, novinari su izloženi prijetnjama ili su prognani, a povjerenje javnosti u državne institucije je urušeno. Gruzijski san je udvostručio čišćenje umjerenjaka, predlažući restriktivne ustavne promjene i dalje pooštravajući kontrolu nad izbornim procesima i medijima.

Tvrdnja o neutralnosti Gruzijskog sna usklađena je sa ruskom vanjskom politikom.

Odnos Gruzije s EU i NATO-om se brzo pogoršava. Samiti NATO-a 2023. i 2024. godine u potpunosti su izostavili Gruziju iz završnih komunikea, što označava značajno odstupanje od ranijeg strateškog pristupa. Saradnja između EU i Gruzije je u zastoju.

U julu je 19 ministara vanjskih poslova EU objavilo zajedničku izjavu u kojoj su putanju Gruzije nazvali "antievropskom" i "autoritarnom", upozoravajući da će nastavak nazadovanja nositi posljedice. Kao posljednje upozorenje, EU je izdala ultimatum od osam tačaka zahtijevajući ukidanje zakona usmjerenih na civilno društvo i prava manjina, kao i značajne reforme protiv korupcije. Evropska komisija je jasno stavila do znanja da bi bezvizni režim za Gruziju, odobren 2017. godine i dugo smatran opipljivom koristi od integracije u EU, mogao biti suspendovan ako se do kraja augusta ne postigne napredak.

Iako bezvizni pristup za obične građane za sada ostaje na snazi, već je ukinut za nosioce diplomatskih i službenih pasoša. Nekoliko glavnih gradova EU, uključujući Rigu, Vilnius i Talin, uvelo je jednostrane zabrane ulaska zvaničnicima Gruzijskog sna. Evropski parlament je u svojoj rezoluciji iz jula proglasio put Gruzije ka EU "efektivno suspendovanim" i osudio izbore iz oktobra 2024. kao "namještene". Preporučio je lične sankcije protiv visokog rukovodstva Gruzijskog sna, povezanih poslovnih mreža i visokih zvaničnika u pravosuđu i sigurnosnim službama.

 

 

Druga Trumpova administracija zadržala je ključne elemente kritičnog stava uspostavljenog pod bivšim predsjednikom Joeom Bidenom. Sankcije protiv Ivanišvilija i sudija povezanih sa Gruzijskim snom ostaju na snazi. Zakon MEGOBARI, koji nalaže nadzor i potencijalne sankcije za demokratsku eroziju, omogućavajući nove sankcije onima koji su uključeni u demokratsku eroziju i strano povezivanje s autoritarnim državama, usvojen je u Predstavničkom domu u maju, ali je i dalje zaustavljen u Senatu.

Gruzijski san je oštro kritikovao zakon, optužujući Washington za miješanje. Uprkos naporima da se pridobije naklonost ličnosti povezanih sa Trumpom, poput ponavljanja retorike protiv "duboke države" i angažmana sa konzervativnim komentatorima, nije došlo do suštinske promjene u izvršnoj politici SAD.

Nedostatak jasne strategije u izvršnoj vlasti potkopao je uticaj Washingtona, čak i dok dvostranačka zabrinutost u Kongresu nastavlja rasti. Rezultat je fragmentiran odgovor SAD-a, simbolično podržavajući demokratske snage, ali nedostaje provođenje. Konačna procjena bivše ambasadorice Kelly Degnan bila je nedvosmislena: Gruzija, koja se nekada smatrala regionalnom pričom o uspjehu, sada rizikuje da postane „strateški nebitna“ za američku politiku.

 

 

Gruzija je produbila veze sa Kinom. 2024. godine postala je prva zemlja u regiji koja je potpisala sporazum o međusobnom bezviznom režimu sa Pekingom. Iste godine, gruzijska Nacionalna banka je započela saradnju sa Kineskim prekograničnim međubankarskim platnim sistemom, što je izazvalo zabrinutost zbog potencijalnog izbjegavanja finansijskih sankcija.

Bilateralna trgovina dostigla je 1,9 milijardi dolara u 2024. godini, a novi sporazumi proširili su saradnju na infrastrukturu, digitalnu povezanost i direktne letove. Iako je predstavljena

kao diverzifikacija, obim odnosa sugerira rastuće geopolitičko usklađivanje. Peking vidi Gruziju ne samo kao trgovinskog partnera, već i kao stratešku ispostavu duž Srednjeg koridora.

 

 

Gruzija je, također, revitalizirala veze s Iranom. Premijer Irakli Kobakhidze je dva puta posjetio Teheran 2024. godine, jednom na sahrani predsjednika Ebrahima Raisija, a zatim ponovo na inauguraciji njegovog nasljednika, kojoj su prisustvovale ličnosti poput vođe Hamasa Ismaila Hanije.

Zvaničnici gruzijske vlade, također, su učestvovali u komemoraciji za oficire Korpusa islamske revolucionarne garde poginule u izraelskim napadima. Gruzijsko Ministarstvo vanjskih poslova izdalo je tihe izjave o regionalnim napetostima, odbijajući da se složi sa stavovima Zapada.

 

 

 

Prema ovom scenariju, Gruzija prelazi na autoritarnu vladavinu i usklađuje se sa Rusijom. Gruzijski san ostaje na vlasti nakon lokalnih izbora u oktobru 2025. godine, a sljedeće parlamentarno glasanje nije zakazano prije 2028. godine. Pregovori o pristupanju EU ostaju zamrznuti. Gruzija održava samo minimalne funkcionalne veze sa Zapadom, fokusirane na trgovinu i sigurnost granica, dok produbljuje angažman sa Kinom i regionalnim silama. Rusija ostaje tihi, ali strateški partner, koji ima koristi od gruzijskog usklađivanja bez otvorenog učešća.

EU ukida bezvizni režim Gruziji nakon roka 31. augusta. Predviđajući nemire, Gruzijski san intenzivira svoj obračun s opozicijom, medijima i civilnim društvom. Novi zakon o finansijskom kriminalu daje vlastima široka ovlaštenja za zamrzavanje imovine, ograničavanje kretanja i vršenje pritiska na kritičare. Gruzijski san, također, koristi Pravoslavnu crkvu kako bi zahtjeve EU prikazao kao prijetnje tradicionalnim vrijednostima, odvraćajući pažnju od pitanja viza.

U SAD-u, Zakon MEGOBARI mogao bi biti ponovo razmotren početkom jeseni, ali odgođeno donošenje zakona bi ublažilo njegov uticaj. U Gruziji, čak i uz široki bojkot izbora, neslaganje ostaje podijeljeno i dvije opozicione stranke i dalje planiraju učestvovati.

 

Donekle vjerovatno: Javna reakcija i strateško rekalibriranje

Dva različita ishoda javnih protesta su moguća ovisno o međunarodnoj reakciji, posebno od EU i SAD-a.

Jedna mogućnost je da EU suspenduje bezvizni režim. Ljudi protestuju, ali Gruzijski san se obračunava silom. Demonstranti se suočavaju sa hapšenjima, medijskim ograničenjima i vanrednim ovlastima. Gruzija počinje ličiti na režim bjeloruskog tipa, politički zatvoren, ali ekonomski pragmatičan, s vezama s Kinom, Turskom i zaljevskom regijom.

U ovom scenariju, odnosi sa Zapadom postaju strateški prazni, a Gruzija je potisnuta na periferiju evropskog projekta.

Druga mogućnost je da se suspenzija viza spoji sa primjenom Zakona MEGOBARI. Suočen s ličnim sankcijama, Gruzijski san nastupa opreznije. Domaća opozicija se pregrupira. Gruzija se stabilizira kao upravljani hibridni režim, i dalje autoritaran, ali s ograničenim prostorom za civilno društvo i buduće ponovno angažovanje Zapada. Iako je demokratska tranzicija putem izbora i dalje malo vjerojatna u bliskoj budućnosti, ovaj scenario održava određeni stepen angažmana Zapada, ostavlja vrata otvorena za buduću korekciju kursa i smanjuje rizik od nepovratnog autoritarnog učvršćivanja.

 

 

U scenariju manje vjerovatnom, ali visokog uticaja, ukrajinski proboj u ratu s Rusijom pojačava pritisak na Kremlj da sačuva svoj preostali uticaj u regionu. Psihološki efekat ruskog poraza (vojnog ili diplomatskog) imao bi domino efekat, ohrabrujući i opoziciju i šire civilno društvo. S porastom javnih protesta i pucanjem unutrašnje kontrole Gruzijskog sna, Gruzija bi mogla postati primamljiva meta za Moskvu da ponovo potvrdi strateški značaj.

Umjesto pokretanja velike vojne operacije, Rusija iskorištava ovaj zamah kroz ograničene provokacije, inscenirane granične incidente, operacije pod lažnom zastavom ili lokalizirane sukobe koji se provode u prećutnoj koordinaciji sa sigurnosnim elementima povezanim sa Gruzijskim snom. Cilj bi bio stvoriti taman toliko nestabilnosti da se opravdaju vanredne ovlasti, poremeti domaća mobilizacija i ojača uloga Rusije kao regionalnog sigurnosnog aktera bez izazivanja sukoba velikih razmjera.

Takav potez bi poslao prisilni signal Armeniji, Azerbejdžanu i Turskoj, odvraćajući dalje preusmjeravanje dalje od Moskve. Za Zapad bi to predstavljalo poznatu dilemu - djelovati brzo kako bi se podržale prodemokratske snage Gruzije i odvratila eskalacija ili dati prioritet obuzdavanju i riskirati gubitak strateškog značaja na Južnom Kavkazu.

Međutim, ovaj scenario, također, predstavlja prolazni prozor prilike. Ukrajinski proboj mogao bi ponovo probuditi povjerenje i jedinstvo Zapada, omogućavajući EU i SAD-u da odvrate daljnje rusko prodiranje kroz kombinaciju ciljanih sankcija, javne diplomatije i ponuda za ponovno angažiranje povezanih sa demokratskim reformama. Ako se tempiraju uz obnovljeni građanski zamah unutar Gruzije, takve akcije bi mogle ograničiti autoritarni pokret Gruzijskog sna i ponovo otvoriti prostor za demokratsku otpornost prije nego što Moskva u potpunosti rekalibrira svoju strategiju u poslijeratnom okruženju.