Pobuna uz podršku Rusije u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina ulazi u nepoznate vode. Čak i dok su SAD i Evropska unija (EU) nedavno pokušavale  zadržati poklopac da ne eksplodirana Kosovu, postoje problemi koji se stvaraju na sjeverozapadu.

Milorad Dodik, ultranacionalistički i proruski predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, pokrenuo je duboko destruktivnu kampanju usmjerenu na suverenitet i teritorijalni integritet zemlje. Od svih kriza koje je zemlja pretrpjela od kasnih 1990-ih, ovo je daleko najozbiljnija prijetnja miru i sigurnosti u dejtonskom poslijeratnom poretku.

Skupština Republike Srpske donijela je dvije važne odluke. Prvo, suspendovala je odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na svojoj teritoriji. Dodik je, također, potpisao uredbu kojom se Republici Srpskoj dozvoljava da zanemari bilo koju odluku Ureda visokog predstavnika (OHR), glavnog izaslanika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud i OHR djeluju kao krajnji autoriteti u tumačenju i očuvanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je okončao rat u BiH 1995. godine.

Ovo vrlo liči na de facto secesiju, formalni čin podjele zemlje (i zaista Dodik redovno prijeti referendumom o izlasku iz Bosne i Hercegovine). Štaviše, s obzirom na to da je jednostrani potez Skupštine Republike Srpske omogućio Dodiku da razotkrije pravnu arhitekturu Daytona. Kao rezultat toga, ono što je u suštini puzajući državni udar sada prijeti potpunim urušavanjem mira koji se održavao skoro 30 godina.

Dodikova eskalacija prijetnji uništenjem Bosne dobila je direktnu podršku Rusije. U Ambasadi Rusije u Sarajevu ove poteze su nazvali “logičnim”. Ruska misija pri Vijeću sigurnosti UN-a je podržala pristup Republike Srpske ulaganjem prigovora na troje stranih sudija koji imaju mandat u Ustavnom sudu. Ova podrška dio je većeg geopolitičkog cilja potkopavanja funkcionalnosti bosanske države podržavanjem lokalnih ruskih zastupnika i istovremenog slabljenja zapadne podrške konačnom članstvu Bosne i Hercegovine u NATO-u i EU.

Rusiji je predugo dozvoljavano da jača svoju podršku novom nadmetanju sa Zapadom na Balkanu. Kao takve, Dodikove avanture dokaz su promašaja pristupa Zapada Bosni i Hercegovini, koji je zasnovan na spremnosti da se umire regionalni lideri. Konkretno, aktuelni visoki predstavnik, Christian Schmidt, izazvao je kritike pregovarajući sa hrvatskom i srpskom vladom o pitanju izmjena izbornog zakona, uprkos priznanju da obje zemlje nemaju interesa za nezavisnu bosansku državu.  

Efekat je jasan. Takav pristup je dao zeleno svjetlo ruskim zastupnikima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu da podignu nacionalistički akte i poguraju naprijed formalne procese secesije. Štaviše, dopuštajući srpskim ultranacionalistima da haraju ovim destabilizujućim akcijama, SAD i Kvinta (SAD, Francuska, Nemačka, Italija i UK) prekršile su svoje obaveze da podrže Dayton. U međuvremenu, izjave, uključujući i izjave američkog predstavnika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, umanjile su neposrednu prijetnju, efektivno eliminirajući mogućnost oštrog odgovora na Dodikove akcije osim ako ne traži potpunu secesiju.

 

Iako je OHR uskočio brisanjem novousvojenih zakona i donošenjem izmjena Krivičnog zakona zemlje koje u suštini prebacuju loptu na domaće pravosuđe da se bavi ovakvim kršenjima, to neće donijeti dugoročna rješenja. Umjesto toga, nedavni događaji mogu signalizirati da je Dayton prošao svojim tokom. Dodikovi postupci su toliko ekstremni da ukazuju da je raspad Bosne i Hercegovine njegov krajnji cilj. Kratkoročni pristup kriznog upravljanja koji koristi Zapad jednostavno je neadekvatan. Zapad nije uspio, kako je navedeno u članku Foreign Policy, da „konačno vidi Srbiju i režim Aleksandra Vučića onakvim što jesu: satelitsku državu Kremlja koja sije razdor kroz mrežu regionalnih zastupnika“ čiji je cilj da poremeti integraciju Bosne i Hercegovine sa Zapadom.

Rat 1992-95, najveći sukob nakon Drugog svjetskog rata, barem do ruske invazije na Ukrajinu, trebao bi biti podsjetnik na rizike. Ako Dayton ipak propadne, bosanski patrioti sigurno neće sjediti skrštenih ruku dok im je zemlja raskomadana. Ako Zapad želi da izbjegne novi sukob na Balkanu koji Rusija, izgleda, želi, trebalo bi da izvrši veliki preokret.

Prije svega, SAD bi trebale raditi sa EU na uvođenju sveobuhvatnih sektorskih sankcija Dodiku, njegovim saveznicima i institucijama i kompanijama Republike Srpske koje podržavaju njegovu secesionističku politiku. Iako se može očekivati da će Mađarska, lojalni saveznik Dodika i Vučića, staviti veto na takav prijedlog EU, države članice predvođene Njemačkom, Italijom i Francuskom, plus UK, mogu potom sastaviti bilateralni okvir restriktivnih mjera.

Pristup stranim berzama, kao što je zaduživanje Republike Srpske u Londonu i Beču, trebao bi biti zabranjen. Nadalje, RS izvozi 76 posto svojih proizvoda u EU. Ciljana zabrana određenih uvoza poput obuće, gume i električne energije značajno bi oslabila njenu ekonomsku poziciju. Da bi ponovo uspostavio funkcionalno odvraćanje, Zapad bi trebao pokrenuti transatlantske snage dovoljno jake da podrže mandat EUFOR-a za provođenje mira koji podržava NATO.

Kada kredibilna grupa snaga bude uspostavljena, OHR bi mogao razmotriti hrabrije mjere u suprotstavljanju Dodiku, personifikaciji prijetnje miru i sigurnosti. Konačno, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU trebale bi pokrenuti konačnu reviziju Daytona u saradnji sa širokom koalicijom bosanskohercegovačkih građana, kako bi se zalagali za građanski društveni ugovor usmjereniji prema građanima uz jačanje države Bosne i Hercegovine. Ovo će omogućiti bolji i efikasniji odgovor na sve dalje krize bez potrebe za daljim angažmanom Zapada.

Rizik je da bi svaki novi sukob dodatno umanjio kredibilitet Zapada i pružio prilike zemljama koje stvaraju probleme kao što su Rusija i Kina. Ako se pobuna u Republici Srpskoj nastavi, bosanski patrioti će vjerovatno biti skloni da traže spoljnu moć koja bi podržala njihova nastojanja. Za Zapad rizikovati takav tok događaja bio bi krajnje nerazuman način djelovanja.