27.07.2022.

Kina nije Rusija, Tajvan nije Ukrajina

Razlike između njih su dovoljno velike da možemo povući nekoliko korisnih paralela iz ukrajinskog rata za Tajvan.
Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je lavinu diskusija o implikacijama na Tajvan. Jedna od lekcija iz ukrajinskog rata o kojima se najčešće raspravlja bila je da bi Kina morala ozbiljnije razmisliti prije nego što počne rat za ponovno ujedinjenje protiv Tajvana, s obzirom na neuspjehe koje su pretrpjele ruske invazione snage. Međutim, rizik da Peking pokrene rat između moreuza nikada nije bio visok za početak, tako da „lekcija“ nema mnogo koristi.
Istorija se može ponoviti, ali ne uvijek. Da bismo ilustrovali razlike, moramo povući dvije paralele: Kina - Rusija i Tajvan - Ukrajina.

Kina nije Rusija

Upoređujući Kinu i Rusiju, dvije zemlje imaju veoma različite strateške prioritete. Prvo, postoji velika razlika u njihovim ekonomskim i vojnim sposobnostima i potencijalima. 
Ekonomski, Kina ima drugi najveći BDP u svijetu. Od 2021. godine kineski BDP je iznosio 76 posto američkog. Nasuprot tome, ruski BDP je bio manji od 10 posto američkog. Štaviše, kineski ekonomski rast je održiviji od ruskog. Razlozi su jednostavni. Kineski višedecenijski ekonomski rast zasniva se na sveobuhvatnom razvoju u različitim sektorima: poljoprivredi, radno intenzivnoj proizvodnji, visokotehnološkoj industriji, itd. Osim toga, najvećim dijelom zbog činjenice da je Kina “svjetska fabrika” i srodne velike potražnje za uvozom sirovina, Kina je mnogo bolje povezana sa svjetskom ekonomijom od Rusije. Nasuprot tome, ekonomski razvoj Rusije se u velikoj mjeri zasniva na energetskom sektoru.
U vojnom smislu, Rusija ima najveći nuklearni arsenal na svijetu, u smislu broja nuklearnih bojevih glava i zastrašujuću konvencionalnu snagu, posebno svoje kopnene snage. Ukrajina je prvenstveno poprište sukoba kopnene vojske, gdje bi Rusija bila sposobnija da pokaže svoju snagu nego u pomorskom ratu. Za usporedbu, kineska vojska, iako doživljava brzu modernizaciju, još uvijek desetljećima zaostaje za američkom. Kina je počela da modernizuje svoju mornaricu i vazduhoplovstvo tek krajem 1990-ih, nakon krize u Tajvanskom moreuzu 1996. godine i poput Rusije, kineske kopnene snage su tradicionalno bile jače od njenih pomorskih i vazdušnih snaga.
Uz to, Tajvan je složenija meta za invaziju. Istina je da je Tajvanski moreuz uzak, sa širinom manjom od 100 milja na svom najužem dijelu, a Kina je duž svoje obale rasporedila veliki broj projektila koji su usmjereni na Tajvan. Ali čak i bez direktne vojne intervencije Sjedinjenih Država, u koju ne možemo biti sigurni, Kini i dalje ne bi bilo lako da preuzme Tajvan, s obzirom na veliki broj naprednih sistema naoružanja koje Tajvan uvozi iz SAD-a.
U kontekstu potencijalnog rata u Tajvanskom moreuzu, spomenuta povezanost sa svjetskom ekonomijom je mač sa dvije oštrice za Kinu. Sa jedne strane, to je decenijama bio jedan od najvažnijih faktora koji promovira ekonomski rast Kine. Sa druge strane, duboka ekonomska međuzavisnost donosi ranjivost kineskom ekonomskom rastu u vremenima krize. Kina je sada najveća trgovačka zemlja na svijetu, na osnovu uvoza i izvoza zajedno. To je uglavnom zato što Kina trguje sa SAD i njihovim ključnim saveznicima. SAD i njihovi saveznici čine osam od 10 najvećih trgovinskih partnera Kine. U scenariju u kojem Kina koristlai silu da postigne ponovno ujedinjenje sa Tajvanom, SAD i američki saveznici bi Kini uveli oštre sankcije. Bilo bi preskupo za kinesku ekonomiju ako se to dogodi. Kina bi doživjela ozbiljan ekonomski pad, što bi imalo duboke društvene i političke implikacije u zemlji.
U tom smislu, Rusija ima manje razloga za strah od pada ekonomskih odnosa sa SAD i Evropskom unijom. EU je posebno u velikoj mjeri ovisna o isporuci ruskog prirodnog gasa, iako su nedavne evropske sankcije Rusiji naglo smanjile tu ovisnost.
Kina i Rusija se razlikuju i po svojim strateškim prioritetima. Ruska invazija na Ukrajinu pokušaj je predsjednika Vladimira Putina da osigura "blisko okruženje" zemlje, kada se suočava sa širenjem NATO na istok. Rusija je osjećala hitnost suočavanja sa mogućnošću da Ukrajina i drugi uđu u NATO. U tom slučaju, rusko strateško okruženje bi se brzo pogoršalo. Moskva je smatrala da nema vremena za čekanje.
Nasuprot tome, strateški prioritet Kine i dalje je održavanje mirnog okruženja pogodnog za kineski ekonomski rast. Obrazloženje za to je jednostavno. “Kineski san” predsjednika Xi Jinpinga je u suštini podmlađivanje kineske nacije, što implicitno znači da Kina ponovo postaje centar istočne Azije. Kao rezultat toga, uspon Kine ne dovodi do žurbe za teritorijalnim širenjem, već pretpostavlja dugoročnu istorijsku misiju da postane punopravna supersila. Logika je sljedeća: ako Kina može čekati stotinama godina da povrati svoje pravo mjesto (pozivajući se na narativ „vjeka poniženja“), zašto ne može čekati deceniju ili više?

Tajvan nije Ukrajina

Druga paralela je poređenje Tajvana i Ukrajine. Demografski, Ukrajina ima 48 miliona ljudi, a stanovništvo Tajvana je otprilike polovina tog broja (skoro 24 miliona). Što se tiče etničke pripadnosti, stanovništvo Ukrajine čini oko 77 posto Ukrajinaca i 20 posto Rusa u Ukrajini. Na Tajvanu, više od 90 posto stanovništva su Han Kinezi, a manje od 10 posto su starosjedioci. Na osnovu isključivo etničkog sastava, moglo bi se pretpostaviti da bi Kini bilo lakše da se ujedini sa Tajvanom nego Rusiji da stekne ukrajinsku teritoriju. Ali to nije tako jednostavno.
Od kasnih 1980-ih, kineska vlada željno promovira kulturne, društvene i rodbinske veze sa Tajvancima. Prvobitna svrha ovog poteza bila je razumijevanje (ili nesporazum) da će sa više kulturnih i društvenih komunikacija Tajvanci sve više nalikovati kopnenom Kinezu i osjećati sve više svoju pripadnost “domovini”. Politika identiteta, međutim, pokazuje obrnute efekte. Sa više komunikacija i kontakata, Tajvanci su umjesto toga sve više uviđali svoje razlike od kopna.
Ova tendencija je pojačana namjernim promicanjem tajvanskog identiteta od strane tajvanske vlade još od kasnih 1990-ih, tokom mandata Lee Teng-huija. Uz sve veći broj Tajvanaca koji se izjašnjavaju samo kao Tajvanci, čak ni kao Tajvanci i Kinezi, kineski napori da promovišu kineski identitet na Tajvanu su uglavnom propali. Ovo je jedna od najvećih glavobolja za Kinu u njenoj potrazi za ponovnim ujedinjenjem.
Ekonomski, tajvanski BDP je više od tri puta veći od ukrajinskog, a Tajvan je tehnološki daleko važniji od Ukrajine u regionu i svijetu kao IT centar, posebno kao veliki proizvođač čipova. Zapravo, SAD su nedavno pozvale Tajvan da više doprinese rješavanju globalne nestašice poluprovodnika.
Geopolitički, kao što je Robert Ros napisao na pragu 21. veka, istočna Azija je bipolarna, sa SAD kao dominantnom pomorskom silom i Kinom kao dominantnom kontinentalnom silom, sa Tajvanom koji se nalazi tačno između dvije sfere. U tom pogledu, ko god kontroliraTajvan, stekao bi prednost nad drugim. Vjerovatno je za Sjedinjene Države Tajvan važniji od Ukrajine i ekonomski i strateški. Japan još više nerado vidi ujedinjenje Tajvana sa kontinentalnom Kinom, jer smatra Tajvanski moreuz dijelom svog spasa, posebno kada je u pitanju sigurnost transporta energije.

Jedan od najvažnijih faktora i za rat u Ukrajini i za rat u Tajvanskom moreuzu je vjerovatnoća direktne vojne intervencije SAD-a. Za Ukrajinu, američka vlada je jasno stavila do znanja da se neće direktno uključiti u borbu. Postoji sasvim drugačija slika o pitanju Tajvana. Od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Sjedinjenih Država i Narodne Republike Kine 1979. godine, u skladu sa Zakonom o odnosima sa Tajvanom, američka vlada je namjerno zadržala nejasan stav u pogledu direktne vojne intervencije. Ova nejasnoća bila je efikasna u odvraćanju i Kine od upotrebe sile za ujedinjenje i Tajvana od proglašenja formalne nezavisnosti. 

Zaključak

Da rezimiramo, Tajvan je važniji za američke interese od Ukrajine i vjerovatnije je da će izazvati direktan vojni odgovor. U najmanju ruku, ekonomske sankcije bi bile velika mogućnost u slučaju rata u Tajvanskom moreuzu. U međuvremenu, Kina ima više za izgubiti ekonomski od Rusije od otuđenja SAD-a i njihovih saveznika.
Pod ovim okolnostima, upotreba sile za vraćanje Tajvana u "domovinu" nije opcija za Kinu sada, a neće biti ni u doglednoj budućnosti, sve dok postoji veliki jaz između kineske i američke vojske. U Pekingu se razumije da će Kina nastaviti da jača i ekonomski i vojno, a vrijeme je na strani Kine. I citirajući „Umjetnost ratovanja“, uz kontinuirani uspon Kine, Kina na kraju može „pobjediti bez borbe“.
Kao što je već spomenuto, neki su tvrdili da je jedna od lekcija koje bi Kina naučila iz rata u Ukrajini da mora ozbiljno razmisliti prije nego što počne rat za ponovno ujedinjenje protiv Tajvana. Ta lekcija je, međutim, je za daleku budućnost. Kina ne žuri za ponovnim ujedinjenjem, bilo mirnim putem ili silom. Najbolja nada Kine je nastavak kontinuiranog uspona. Kada bi direktna vojna intervencija bila preskupa za SAD, Tajvan bi prihvatio uslove Kine i "pobjeda bez borbe" bi bila postignuta.