Istina o mitu da je NATO prijetnja Rusiji

 Činjenice otkrivaju laži o ruskoj tvrdnji da se brani od ekspanzionističkog NATO-a. Moskva je uvijek bila najveća prijetnja svojim susjedima, slobodi i cijelom čovječanstvu.
Režim Vladimira Putina godišnje troši više od 300 miliona dolara na širenje svoje propagande i dezinformacija na raznim jezicima širom svijeta, što je ključna aktivnost u hibridnom ratu Rusije protiv Zapada.
Zemlje Balkana pokazale su se posebno podložnim ruskoj medijskoj ofanzivi.
Nedavne ankete u Srbiji, naprimjer, ukazuju na jaku većinu koja ima antizapadne stavove veoma slične onima koji su dominantni u samoj Rusiji: oko 70 posto Srba smatra NATO pretnjom evropskoj sigurnosti.
To je uprkos činjenici da je Evropska unija, sa većinom članica koje su i članice NATO, daleko najveći trgovinski partner Srbije [62 procenta ukupne trgovine], investitor [67 procenata svih stranih investicija] i donator .
Srbija je sa oko 300 miliona eura bespovratne pomoći među prva tri primatelja transfera novca iz EU.
Ruske dezinformacije su jedan od glavnih, ali ne i jedini, razloga za jaz između percepcije Srba i objektivne stvarnosti.
Zanimljivo je da se većina, ako ne i svi, ruski mitovi i narativi na kraju svode na jednu pritužbu o „širenju“ NATO-a na istok i njegovoj „prijetnji“ ruskoj nacionalnoj sigurnosti.
Ovaj narativ dominira propagandom Kremlja ne samo kod u Rusiji, nego i u inozemstvu. Moskva svoju agresiju na Ukrajinu prikazuje kao preventivni udar na marionetu NATO-a koja je bila spremna napasti majku Rusiju.
Da bi se te tvrdnje razotkrile, potrebno je pogledati ovaj „temeljni mit“ ruske propagande kroz prizmu dokaza zasnovanih na činjenicama.

Odbrana i odvraćanje, a ne uništavanje

Da li je NATO ikada predstavljao stvarnu pretnju Rusiji?
SAD i njihovi saveznici uspostavili su savez u osvit hladnog rata između totalitarnog komunističkog tabora i slobodnog demokratskog Zapada. Glavni cilj ovog političko-vojnog saveza bila je odbrana i odvraćanje od Sovjetskog Saveza i njegovih komunističkih satelitskih država, koje nisu krile svoju želju za uništenjem 'kapitalističkog' slobodnog svijeta.

Završetkom Hladnog rata i raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, NATO je usvojio širi pristup u kojem su njegovi primarni ciljevi odbrane i odvraćanja dopunjeni ciljevima saradnje i sigurnosti, uključujući sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje.
NATO je, također, pokušao izgraditi partnerstvo sa Rusijom, uspostavio je Vijeće NATO-Rusija, koje je osiguralo mehanizam za konsultacije i saradnju o širokom spektru sigurnosnih pitanja u evroatlantskom regionu.
Stoga su zvanične strategije i politike NATO-a bile fokusirane isključivo na odbranu i odvraćanje i na uspostavljanje praktičnih mehanizama sigurnosti i saradnje.
Može se prigovoriti da se službeni stav organizacije i njeni stvarni ciljevi i djelovanje mogu razlikovati. Da bi se suprotstavio ovom argumentu, bilo bi dovoljno istaknuti da su između 1945. i kasnih 1950-ih SAD i njihovi saveznici imali apsolutnu nuklearnu superiornost nad Sovjetskim Savezom i mogli su ga uništiti da su htjeli.
Ruske tvrdnje o 'obećanjima' koje je Zapad dao njenim liderima početkom 1990-ih u vezi sa ograničenjima 'širenje' NATO-a na istok, također, ne drže vodu. Ne postoji dokument ili sporazum koji bi dao takvu garanciju.
Nadalje, pojam 'širenje' prema istoku u potpunosti pogrešno predstavlja ono što NATO zapravo jeste. To je konstelacija suverenih nacija, a ne carstvo sa ekspanzionističkim nagonom.
Organizacija se zasniva na politici otvorenih vrata prema evropskim nacijama koje se žele pridružiti klubu, koji nije samo vojna alijansa. To je, također, politička organizacija zasnovana na vrijednostima slobode, demokratije i ljudskih prava, kao uslova za članstvo.
Demokratizacija bivših ruskih podanika zaista predstavlja prijetnju, ali ne i za ruski narod. To je prijetnja ruskom kleptokratskom autoritarnom režimu. Slobodne i demokratske nacije 'daju loš primjer' ruskom narodu.
Sve odluke u NATO-u se donose konsenzusom, što je praktično spriječilo ulazak Ukrajine i Gruzije 2008. godine, kada su neke zemlje članice, strahujući od reakcije Rusije, glasale protiv. Mnogi se sada slažu da je to bila greška, koja je Ukrajinu koštala hiljade života i uništenje njene ekonomije i infrastrukture.

Američke trupe 

Druga perspektiva u raskrinkavanju ruskog narativa o prijetnji NATO-a po njenu sigurnost je smanjenje snaga Alijanse u Evropi od 1991. godine. Na primjer, 1989. godine, više od 315.000 američkih vojnika, koji su činili glavnu vojnu snagu NATO-a, bilo je stalno stacionirano u Evropi. Do 2014. godine, kada je Rusija anektirala ukrajinski Krim, njihov broj se pet puta smanjio, na oko 61.000.
U istom periodu, broj američkih vojnih aviona u Evropi pao je sa 800 na 170, dok je svih 5.000 tenkova vraćeno u SAD.

Sve u svemu, američko vojno prisustvo u Evropi do 2014. bilo je samo 15 posto njegove veličine 1989. godine.
Evropske zemlje članice NATO-a su, također,  smanjile svoje vojne snage nakon završetka Hladnog rata: do 2014. prosječan vojni budžet iznosio je oko 1,6 posto BDP-a. U međuvremenu, Rusija je intenzivno modernizirala svoje naoružanje i reformirala svoje vojne snage sa vojnim izdacima između 3,2 i 5,4 posto BDP-a.
Također je važno podsjetiti da je Rusija nuklearna sila sa drugim najvećim arsenalom na svijetu. Naime, nakon što je porazio Sovjetski Savez u Hladnom ratu, Zapad nije zahtijevao od Rusije da se riješi svog nuklearnog arsenala. Umjesto toga, gurnuo je Ukrajinu, Bjelorusiju i Kazahstan ka potpunom nuklearnom razoružanju. Zašto bi Zapad to uradio ako je nameravao napasti ili izvršiti invaziju na Rusiju?
Tvrdnje Rusije da je anektirala Krim kako bi osujetila stvaranje vojnih baza NATO-a na svojoj teritoriji projektilima usmjerenim na Rusiju ne prolaze provjeru.
Da NATO bazira rakete u ukrajinskoj regiji Sumy, na primjer, one bi bile oko 520 kilometara od Moskve: Krim je, sa druge strane, udaljen 1.500 km od ruske prestonice.
Štaviše, članice NATO-a Litvanija, Latvija i Estonija su na stotine kilometara od Moskve.
Ali dok su ove baltičke države članice NATO-a od 2004. godine, u tim zemljama nisu postavljene značajnije NATO snage ili nuklearno oružje. Čak i prije invazije na Ukrajinu, Rusija je uvijek bila ta koja je neprestano prijetila svojim susjedima u posljednjih nekoliko stoljeća.
Ruske rakete Iskander stacionirane u ruskoj eksklavi Kalinjingrad udaljene su samo 300 km od Varšave i 580 km od Berlina. Samo ruska 76. gardijska zračna jurišna divizija, sa sjedištem u Pskovu, unutar 30 km od estonske granice, vjerovatno je moćnija vojska od bilo čega što Estonija može prikupiti.
Rusija, također, posjeduje drugi najveći arsenal nuklearnog oružja na svijetu, uključujući brojne podmornice naoružane projektilima s atomskim bojevim glavama koje mogu pogoditi bilo koju zapadnu zemlju na relativno maloj udaljenosti.
Otuda i rupe u ruskim tvrdnjama o prijetnji njenoj nacionalnoj sigurnosti od „širenje“ NATO-a na istok.

Obrazac invazije i zvjerstava

Dakle, koji je pravi razlog za rusku agresivnu antizapadnu politiku? To je jasno, ako neko odvoji vrijeme da pročita govore, intervjue ili tekstove Putina i drugih javnih ličnosti u Rusiji.
Ruska revanšistička retorika ne obuhvata samo podanike bivšeg Sovjetskog Saveza, već i one iz ruskog carstva. Rusija nastoji uvući u rusku sferu dominacije centralnu i istočnu Evropu i Finsku, istovremeno slabeći ili razbijajući EU i NATO.

U tom kontekstu, ne smiju se zaboraviti stoljeća ruske ekspanzije, počevši od trenutka kada je malo vojvodstvo Moskovsko progutalo zemlje oko sebe da bi postalo ogromno carstvo koje je na svom vrhuncu zauzimalo petinu kopna na planeti.
Također je vrijedno zapamtiti da akcije Kremlja govore više od njegovih riječi.
Ukrajina nije prvi susjed Rusije koji je napadnut. Kremlj je više puta demonstrirao svoje neoimperijalističke namjere od ranih 1990-ih, bilo direktno, kao u slučajevima Pridnjestrovlja 1990-ih, Gruzije 2008. i Krima 2014., ili indirektno kao u Abhaziji i Južnoj Osetiji 1990. ukrajinskom Donbasu 2014.
Rusija u Ukrajini čini zločine slične onima koje je počinila 1990-ih u Čečeniji – masovno, neselektivno bombardovanje stambenih naselja u ukrajinskim gradovima Mariupolju, Harkovu i drugima u kojima se pretežno govori ruski te mučenje, silovanje i masovna ubistva stotine ukrajinskih civila ponovo otkrivaju pravu prirodu savremenog ruskog režima i društva.
Ovo samo po sebi i bez sumnje razotkriva sve lažne optužbe Rusije o navodnoj prijetnji NATO-a njenoj sigurnosti. Sama Rusija ostaje "imperija zla". Neprestano prijeteći upotrebom oružja za masovno uništenje, ona ostaje smrtonosna prijetnja za svoje susjede, slobodu i cijelo čovječanstvo.