Genocid Rusije nad Ukrajinom: pravda za agresora kao put do održivog mira

 

U januaru 2025. godine Kongres Sjedinjenih Američkih Država ponovo je uveo rezoluciju kojom se poziva na priznavanje akcija Rusije protiv Ukrajine genocidom. Oksana Markarova, ambasadorka Ukrajine u SAD, objavila je to na svojoj Facebook stranici. U dokumentu se navodi da ruske akcije tokom rata u Ukrajini ispunjavaju kriterijume navedene u članu II Konvencije UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

 

Rezolucija uključuje sljedeće tačke:

 

 

Rezoluciju treba usvojiti što je prije moguće. Već je osam zemalja koje su usvojile političke rezolucije kojima se ruska agresija na Ukrajinu priznaje genocidom, uključujući baltičke države, Poljsku, Češku te Republiku Irsku i Kanadu.

Kanadsko vodstvo G7 i predstojeći samit su ključne prilike da se ovom pitanju odredi prioritet. Prije nego što je preuzeo vodeću ulogu, bivši premijer Justin Trudeau uvjerio je predsjednika Volodimira Zelenskog u snažnu podršku Kanade i solidarnost s ukrajinskim narodom.

Lideri G7 su ranije izjavili da će nastaviti podržavati Ukrajinu do kraja rata. Kroz principe pravde i solidarnosti, vjerujemo da će Kanada na sljedećem samitu učiniti priznanje genocida jednim od svojih ključnih prioriteta. Ukrajina neće postati žrtva prisilne kapitulacije. Rusija se mora smatrati odgovornom za svoje zločine, a jedinstven stav međunarodne zajednice može natjerati agresora da se suoči s posljedicama svojih postupaka.

Nema drugog rata danas u svijetu koji predstavlja takvu prijetnju svjetskoj budućnosti kao ruska agresija na Ukrajinu, koju podržavaju zemlje Osovine zla.

Rusija nastavlja namjerno uništavati ukrajinski narod, čineći stvarni genocid. To se ne odnosi samo na Putinovu politiku, već i na čitavo rusko društvo koje podržava ili prećutno podržava agresiju.

Rusija nastavlja koristiti „crvene linije“ koje su postavili ukrajinski zapadni partneri u svoju korist. Svaka sekunda ove iluzorne suzdržanosti Ukrajina plaća najvišom cijenom – ljudskim životima. Od početka invazije na Ukrajinu 2014. godine, Moska nastoji uništiti ukrajinsku državu i čitav ukrajinski narod kao specifičnu etno-kulturnu zajednicu. Njihove zločinačke radnje su pokušaj

brisanja vrijednosti ukrajinskog postojanja i potkopavanja ukrajinskog nacionalnog identiteta i historijskog naslijeđa.  

Do danas je Ured glavnog tužioca Ukrajine otvorio 170.090 slučajeva zločina vezanih za rusku agresiju. Službeno je registrovano 13.729 civila kao ubijeno, uključujući 596 djece. Identificirano je gotovo 20.000 interno raseljene ukrajinske djece, evidentirano 4.057 krivičnih postupaka za ratne zločine protiv djece. Također, registriran je 331 slučaj seksualnog nasilja nad ženama i muškarcima. Rusija je uništila i oštetila 158.434 stambena objekta, 3.739 obrazovnih i ustanova za brigu o djeci, 908 medicinskih objekata, 643 objekata kulture, 204 vjerska objekta i 8.233 energetskih i komunikacionih objekata. Ovo je samo dio strategije uništavanja i rastakanja ukrajinskog naroda i kulture za takozvane lidere Moskve. Prilično je naivno očekivati da će, nakon što zauzme cijelu Ukrajinu, kremaljski đavo, osjećajući nostalgiju za "veličinom" Sovjetskog Saveza, stati i odbiti da postane poznat u istoriji kao onaj koji je doveo baltičke države i zemlje bivšeg "socijalističkog kampa" ponovo u krug ruskog uticaja.

Još u septembru 2022. godine ukrajinska bolničarka Julija Pajevska govorila je na saslušanju u američkom Kongresu tražeći da se ruska agresija prizna kao genocid. U to vrijeme, tim ICUV-a, uključujući Olenu Halušku i Aljonu Getmančuk, također je bio u Washingtonu, aktivno podržavajući ovu inicijativu.

Kasnije u novembru, Andrij Sibiga uputio je apel američkom Kongresu, dajući pravne argumente da akcije Rusije predstavljaju čin genocida nad Ukrajinom.

 

Rat uništenja, genocid – sve se to dešava u srcu Evrope u 21. vijeku

 

Ukrajina ponovo doživljava deja vu u svojoj tragičnoj historiji: Lenjinove represije 1921-1923, genocid 1932-1933 (Holodomor) predvođen Staljinom, a danas Putinov rat koji traje od 2014.godine.

Rusija vodi smišljenu i sistematsku politiku masovnih zločina nad Ukrajincima. Postizanje pravde i priznanje ruske agresije može potrajati godinama ili čak decenijama. Međutim, međunarodni pravni sistem je već počeo djelovati: protiv lidera Kremlja i ruske komesarke za djecu podignute su optužbe za ratne zločine u vezi sa ilegalnom deportacijom djece. Visoki vojni komandanti su formalno optuženi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti zbog napada na civilnu energetsku infrastrukturu.

Od 2022. godine aktivno su u toku napori da se uspostavi specijalni tribunal za zločin ruske agresije. Više od 40 zemalja zajedno radi na ovoj inicijativi.

Zločinačke akcije Moskve imaju jedan glavni cilj – uništiti mogućnost postojanja Ukrajinaca kao specifične etničke grupe. Razlog je sasvim očigledan – ukrajinski identitet dovodi u pitanje imperijalne ambicije Moskve, potkopava njene pretenzije na teritoriju i stanovništvo Ukrajine i razbija historijski mit da je ruski identitet neodvojiv od ukrajinskog naslijeđa.

Zakon o podršci slobodi Ukrajine postao je ključni korak u američkoj politici, sa jasnim ciljem da pomogne Ukrajini da obnovi svoj suverenitet i teritorijalni integritet. Ovaj cilj se ostvaruje kroz sankcije, diplomatske napore, podršku Ukrajincima i vojnu pomoć.

Međutim, treba prihvatiti činjenicu da su stvarni napori za postizanje ovog cilja bili katastrofalno nedovoljni. Ruska agresija nije zaustavljena. Cijena rata za Ukrajinu postala je izuzetno visoka. Cijela zemlja je postala ratna zona.

 

Ukrajini je potrebna aktivnija akcija da zaustavi ovu agresiju. Konkretno, stvaranje štita protivvazdušne odbrane iznad zapadne Ukrajine. Neophodno je povećati ograničenja na rusku naftu i gas. Ovo, također, nudi veliku priliku za SAD da povećaju svoj izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) na evropsko tržište.

Sva zamrznuta suverena ruska imovina treba biti konfiskovana i usmjerena na podršku vojnoj odbrani Ukrajine. Ukrajina mora dobiti jasnu perspektivu za članstvo u NATO-u.

 

Zločin koji uništava budućnost ukrajinske nacije

 

Nezakonito prebacivanje ukrajinske djece u Rusiju jedan je od najgorih zločina ovog rata. Ove radnje uključuju brojne povrede njihovih prava i odredbi međunarodnog prava koje se odnose na njihov građanski status, obrazovanje i identitet.

Jasno je da su radnje ruskih vlasti, koje nisu ograničene na deportaciju ukrajinske djece u Rusiju i na okupirane teritorije, preliminarno u skladu sa svim elementima zločina genocida, kako je definirano Konvencijom UN-a iz 1948. i Rimskim statutom.

Programi prisilnog usvajanja ukrajinske djece koja su deportovana su ključne komponente ovog zločina čiji je cilj njihovo pretvaranje u nove građane Rusije. Ovo nije prvi put da Rusija koristi ovu politiku, jer je već bila primijenjena u SSSR-u i Ruskom carstvu. Putin je od 2014. godine započeo svoju brutalnu politiku prema djeci sa Krima i privremeno okupirane teritorije Ukrajine – tokom osam godina hibridnog rata prije invazije punih razmjera odrasla je gotovo cijela generacija ukrajinske djece koja sebe smatraju Rusima, a neki su već, nažalost, umrli za novu "domovinu".

Više od 20.000 djece prisilno je deportovano u Rusiju i Bjelorusiju. Svakodnevno trpe i fizičko i psihičko nasilje.

Ukrajinski poslanik i predsjednik Odbora za migracije PSSE, izbjeglice Oleksij Gončarenko objavio je da je 25. januara 2024. godine Parlamentarna skupština Vijeća Evrope (PSSE) usvojila rezoluciju o položaju djece u Ukrajini, pozivajući zemlje članice Vijeće Evrope da priznaju deportaciju ukrajinske djece od strane Rusije kao genocid.

Međunarodni krivični sud (ICC) je 17. marta 2023. godine izdao naloge za hapšenje Vladimira Putina i Marije Lvove-Belove zbog ratnih zločina nezakonitog premještanja ukrajinske djece. Bio je to snažan korak i pravi trijumf međunarodne pravde. Međutim, prošlo je skoro dvije godine, a situacija se nije promijenila. Čak i bez uvažavanja činjenice da je izvršenje ovih naloga praktično nemoguće, nije došlo do proširenja broja na nove osumnjičene, niti je došlo do prekvalifikacije optužbi kako bi se iz puke sumnje preobrazile u formalne optužbe za počinjene radnje.

Mogući razvoj ovog slučaja na MKS-u i druga srodna pitanja detaljno su prikazani u studiji „Godišnjica naloga za hapšenje Putina i Lvove-Belove za deportaciju ukrajinske dece: šta je to donijelo i šta se dalje dešava?“ pripremio Međunarodni centar za ukrajinsku pobjedu (ICUV) u saradnji sa partnerima.

Ipak, sada kada je Ukrajina postala zvanični učesnik Rimskog statuta, postoji nada da bi istraga mogla napredovati i verujemo da će sudnji dan za Putina doći vrlo brzo.