Gdje i u kakvim uslovima se drže zarobljeni Ukrajinci u ruskom pritvoru (i brutalno muče): Najvažniji dijelovi izvještaja Memorijalnog centra

Bivša Kaznena kolonija br. 120 u Elenovki, Donjecka oblast, Ukrajina

Dva ukrajinska vojnika iz 36. posebne marinske brigade zarobljena su u Mariupolju u proljeće 2022. godine. Mlađi narednik iz AA branio je tvornicu Iljič i predao se zajedno sa svojom jedinicom u aprilu. Vojnik po ugovoru iz Unutrašnjih snaga učestvovao je u bici za čeličanu Azovstal i predao se u maju. Obojica su pušteni u razmjeni zarobljenika: AA se vratio u Ukrajinu u septembru 2024. godine, a pripadnik Unutrašnjih snaga u februaru 2023. godine.

Odmah nakon predaje, vojnici su autobusom prevezeni u Kaznenu koloniju br. 120 u Elenovki. Ukupno je na ovoj lokaciji u proljeće 2022. godine bilo zatočeno oko 200 ljudi. Prethodno napuštena kolonija je na brzinu ponovo otvorena, bez odgovarajuće pripreme za prijem zatvorenika: prozori bez stakla bili su prekriveni plastičnim folijama, a toaleti iščupani iz poda. Prema riječima zatvorenika, kolonija nije imala tekuću vodu ni grijanje. Prvih nekoliko dana spavali su na betonskom podu, kasnije su dobili madrace. Ali nije bilo dovoljno mjesta za sve - spavali su u smjenama, ponekad u hodnicima.

AA je izvijestio da su nakon izlaska iz autobusa zatvorenici provedeni kroz "počasni stroj" - stražari su bili postrojeni s obje strane i tukli svakoga ko bi protrčao između njih. Drugi svjedok je izjavio da ako bi zatvorenici pali od udaraca, batinanje bi se nastavilo, a kada bi se stražari umorili, pretučeni su dovučeni su do zida, postavljeni u položaj "zvijezde" i ponovo pretučeni.

Zatvorenici su u Elenovki hranjeni na sljedeći način: ujutro bi im se davao čaj ili kipuća voda i komad hljeba, za ručak bi im se davao čaj, četvrtina hljeba i pola zdjele ječma ili kiselog kupusa, za večeru čaj i komad hljeba. Za jelo su bile predviđene dvije ili tri minute. Nošenje hrane sa sobom ili završavanje onroka u pokretu bilo je zabranjeno. Oni koji su pokušali prekršiti zabranu bili su prisiljeni dugo čučati, pretučeni i prisiljeni pjevati ruske pjesme. Najveći problem je bila

voda za piće - voda koja je mirisala na močvaru dovožena je vatrogasnim vozilima u ograničenim količinama, a nije je bilo dovoljno za sve.

Tokom ispitivanja, zatvorenici su bili prisiljeni da stoje pogrbljeni i drže glave dolje kako ne bi vidjeli ispitivača. Pitali su ih gdje su se borili, koji su im pozivni znakovi, kakva su naređenja dobili i da li su ranjeni. Prema riječima zatvorenika, ruski ispitivači su bili posebno zainteresirani za bataljon Azov. Ako ispitivač nije bio zadovoljan njihovim odgovorima, zatvorenik je bio pretučen. Ako je postojao i najmanji trag koji bi mogao dovesti do optužnice protiv ukrajinskog vojnika, zatvorenik bi bio još teže pretučen, mučen, lomljeni su mu prsti i prisiljavan je na priznanje.

Kasarna u kojoj je BB bio smješten bila je udaljena otprilike 50 metara od kasarne u kojoj su bili smješteni vojnici Azova, a koja je uništena pod nerazjašnjenim okolnostima. Prema riječima BB, tokom noći se u kasarni dogodila eksplozija i požar. Čuo je krike zatvorenika iz goruće kasarne, ali niko im nije priskočio u pomoć. Drugi svjedok je rekao da je kasarna bila izolovana, među industrijskim zgradama, i da su ljudi iz različitih kasarni bili posebno odabrani da budu tamo.

U aprilu 2022. godine, grupa  u kojoj je bio AA je prebačena u Pritvorski centar br. 2 u Rjažsku u Rjazanskoj oblasti, a grupa VV je u oktobru prebačena u Pritvorski centar br. 2 u Starom Oskolu u Belgorodskoj oblasti. Prema riječima zatvorenika, uslovi pod kojima su prebačeni u nove pritvorske jedinice su bili različiti. Grupa AA je autobusom prevezena na aerodrom u Taganrogu, dok je grupa VV prevezena do aviona u zadnjem dijelu kamiona KamAZ, gdje su bačeni "sa vezanim rukama i povezom na očima, poput vreća". U avionu, vezani zatvorenici su ili položeni na metalni pod ili su sjedili - nije bilo sjedišta. Povremeno su tučeni tokom cijelog putovanja.

Pritvorski centar br. 2 u Rjažsku, Rjazanska oblast

Nakon dolaska u pritvorski centar, ljekari su pregledali zatvorenike, a zatim su stražari neke od njih pretukli. Nakon pregleda, grupa u kojoj je bio AA je odvedena niz "hodnik specijalnih snaga", gdje je udaran nogama i palicama.

Odmah nakon dolaska, počela su ispitivanja zatvorenika. Na svakom spratu pritvorskog centra postojale su posebne prostorije za tu svrhu.  

"U tim prostorijama su na stolu držali 'džentlmenski pribor': PVC cijevi koje su se koristile za premlaćivanje, dvije vrste elektrošoker aparata, kutiju igala koje su se koristile za zabijanje ispod noktiju i vreće koje su stavljali preko glave ispitivane osobe i gušili je. Pored njih je bila posuda s vodom i ledom kako bi oživjeli one koji su se onesvijestili. Ponekad bi spuštali glavu ispitivane osobe u istu posudu i tamo je utapali kao oblik mučenja", prisjetio se AA.  

Tokom dva i po mjeseca, ispitivan je 35 puta.

Ispitivanja su trajala od 30 minuta do sat i po. Oni koji nisu mogli izdržati i "priznali" su zločine odvedeni su u kaznenu koloniju u Makejevki, u samoproglašenoj Donjeckoj Narodnoj Republici.

Osim toga, zatvorenici su redovno premlaćivani tokom jutarnje prozivke. Svjedoci tvrde da su pripadnici FSIN-a i specijalnih snaga tukli zatvorenike iz zabave. AA je pretučen četiri puta. U februaru 2023. godine odveden je u Kazneno-popravnu koloniju br. 10 u Mordoviji.

Prema riječima AA, "doček" zatvorenika koji su prebačeni u Kazneno-popravnu koloniju br. 10 bio je vrlo surov: bili su prisiljeni brzo skinuti odjeću koju su imali na sebi i obući zatvorsku odjeću, a sve to vrijeme su premlaćivani plastičnim cijevima. Mnogi su bili prisiljeni leći na pod gdje bi bili dalje premlaćivani. To je trajalo oko 40 minuta.

AA se našao u ćeliji sa 10 ljudi. Ukupno je oko 300 zatvorenika iz Ukrajine bilo zatvoreno u istoj baraci. Zatvorenicima je bilo dozvoljeno da idu u toalet i piju vodu iz slavine samo na komandu. Svaka ćelija je imala tri minute za tuširanje.

Veći dio dana zatvorenici su bili prisiljeni stajati nepomično. Za najmanji prekršaj, bili su premlaćivani i zlostavljani, na njih su puštani psi. Kazna je mogla biti usmjerena ne samo na "prestupnika", nego i na sve zatvorene u ćeliji.

“Jednog jutra smo istrčali u hodnik. Tamo je bio njemački ovčar i na komandu vodiča, ovčar je počeo ujedati zatvorenike. Ugrizao me dva puta, najprije za noge, a zatim za ruke. Ali ispostavilo se da je pas mnogo ljubazniji od ljudi. Jednom me je pas jednostavno ugrizao i pustio, a drugi put je njegov vodič dao naredbe: zgrabi, pocijepaj, ugrizi i pas me je počeo jako ujedati. Pas je odgrizao komad kože blizu lakta mome cimeru u ćeliji, a rana se nakon toga inficirala. Također su koristili elektrošokere svuda po našem tijelu, genitalijama i u anusu. Ponekad su nas tjerali da čučnemo i marširamo u mjestu. Jednom su specijalci ušli u ćeliju i rekli nam da čučnemo 700 puta. Jedan policajac se dosjetio sljedeće ideje: morali smo istrčati iz ćelije, stati u jednu liniju, uhvatiti se jedni drugima za ramena i uraditi stotinu čučnjeva istovremeno što brže možemo. Ako bismo se, naprimjer, zbunili n 55, počinjali bismo ispočetka. Nakon tri minute ovih vježbi, nismo mogli osjetiti noge”, priča AA.

Ovakav režim i odnos prema zatvorenicima je trajao prvih šest mjeseci boravka AA u koloniji. Nakon toga su počela Blaga poboljšanja uslova za zatvorenika. Međutim, do tada, prema njegovim riječima, mnogi su već imali izražene vene na nogama, a neki su čak imali i rane koje su trunule na nogama. Uprkos činjenici da su u koloniji radila tri ljekara, nisu svi pružali pomoć zatvorenicima. Jedan ljekar, prema riječima AA, učinio je šta je mogao, barem nekako reagirao, i pokušao spriječiti premlaćivanja i zlostavljanje tokom ljekarskih pregleda.

 

Zatvorenici su drugom dali nadimak "Dr. Zlo"

 

"Sve zdravstvene tegobe liječio je elektrošokovima", sjeća se AA.

Ukrajinski zatvorenici - i vojni i civilni - počeli su pristizati u Pritvorski centar br. 2 u Taganrogu oko proljeća 2022. godine. Po dolasku, vezani zatvorenici su izbačeni iz kamiona i pretučeni. Zatvorenici su bili prisiljeni da se kreću hodnicima pogrbljeni, sa spuštenim ili zatvorenim očima.

 

Prema Memorijalu, pripadnici specijalnih snaga služili su kao stražari u Pritvorskom centru Taganrog. Njihova pripadnost nije poznata. Ili su koristili "nasilje radi nasilja" ili su bili agresivni prema pojedincima zbog svoje pripadnosti određenim vojnim jedinicama ili zbog svojih tetovaža.

Pripadnici FSB-a, također, su bili stalno prisutni u Pritvorskom centru br. 2 u Taganrogu, mučeći zatvorenike da daju lažna priznanja i iznuđujući lažna svjedočenja, kao i prisiljavajući ih da se odreknu usluga advokata.

Zatvorenici su bili prisiljeni učiti rusku himnu, "Kaćušu" i "Smugljanku". Ako bi neko pogriješio, svi u ćeliji bi bili pretučeni. Također su bili prisiljeni raditi fizičke vježbe. Ako jedan od zatvorenika u jednoj ćeliji nije mogao uraditi ove vježbe, ostali su morali raditi sklekove umjesto njih.

Prema jednom od izvora Memorijala, u maju 2022. godine, poljski državljanin je pritvoren u Pritvorskom centru Taganrog. Tvrdio je da je "otišao u Ukrajinu da vidi šta se dešava, ali je pogrešno skrenuo i završio na ruskom vojnom kontrolnom punktu". Redovno je bio premlaćivan jer nije naučio ruski i zbog pomoći Poljske Ukrajini. Jedan od stražara na kontrolnom punktu ga je toliko pretukao tokom prozivke da su mu noge poplavile i počele otkazivati te je umro sredinom juna 2022. godine.

"Čak bi i termin 'koncentracioni logor' bio previše blag." Mediazona je izvijestila kako je pritvorski centar za maloljetnike i žene u Taganrogu pretvoren u mučilište za ukrajinske zatvorenike.

Pritvorski centar br. 2 u Galiču, Kostromska oblast

"Prijem" ukrajinskih zatvorenika u Galiču provodio se na gotovo isti način kao i u drugim zatvorima: zatvorenici su bili prisiljeni proći kroz između stražara, koji su ih tukli.

Ispitivanja zatvorenika trajala su od osam do 23 sata, sedam dana u sedmici, uz batine i elektrošokove. Početna ispitivanja provodilo je vojno osoblje, a zatim istražitelji i pripadnici sigurnosnih snaga u uniformama sa oznakama "Specnaz".

U Pritvorskom centru br. 2 u Galiču, zatvorenici su mučeni elektrošokovima, premlaćivani drvenim štapovima, čekićima i gumenim palicama, gušeni plastičnim vrećicama, davljeni u posudama sa vodom, a uši su im spaljivane upaljačima. Zatvorenici su bili prisiljeni da noževima ili žicom izrezuju tetovaže sa proukrajinskim natpisima i simbolima. Također su bili izloženi seksualnom nasilju.

 

Pritvorski centar br. 3 u Kizelu, Permski kraj

 

Oko septembra 2024. godine, nekoliko desetina ukrajinskih zatvorenika prebačeno je u pritvorski centar Kizel. Memorijal ovaj pritvorski centar naziva "drugim Taganrogom" zbog brutalnog mučenja.

"Doček u Permu je bio grublji nego u Taganrogu. Stavili su mi vreću na glavu i tukli me svom snagom. Slomili su mi desnu ruku od lakta do zgloba. Po dolasku u ćeliju, pao sam u nesvijest", rekao je jedan od zatvorenika aktivistima za ljudska prava.

Ukrajinska publikacija Slidstvo.Info izvijestila je da je Jevhen Matvejev, gradonačelnik Dnjeprorudnoja u Zaporiškoj oblasti, umro nakon takvog premlaćivanja u Kizelu. Njegovo tijelo je vraćeno porodici u decembru 2024. godine.

Zatvorenici u pritvorskom centru Kizel ispričali su da su bili prisiljeni stajati cijeli dan, bilo im je zabranjeno da razgovaraju jedni sa drugima, stalno su premlaćivani, dozvoljeno im je da piju i idu u toalet samo na komandu i prisiljeni su vježbati. Nadalje, prozori ćelija su ostavljani otvoreni tokom dana, čak i zimi, a zatvorenicima nije data topla odjeća.

Prema Slidstvo.Info, ukrajinska novinarka Viktorija Roščina, koja je pritvorena i nestala u augustu 2023. na teritorijama Ukrajine koje je okupirala Rusija, umrla je 19. septembra 2024. u Pritvorskom centru broj 3 u Kizelu.