Ekonomska saradnja Zapadnog Balkana sa Kinom: između „pozitivnog“ uslovljavanja i ekonomske prisile
Dok Kina koristi ekonomski pritisak da natjera zemlje širom svijeta da se uzdrže od prekoračenja nekih od svojih „crvenih linija“, region Zapadnog Balkana služi kao primjer prilično suprotnog trenda. Iskustvo Srbije pokazuje da će one zemlje koje su se spremne blisko uskladiti sa (geo)političkim interesima Kine vjerovatno biti nagrađene ekonomskim koristima.
Dana 7. maja 2024. godine, na obilježavanje 25 godina od NATO bombardovanja u Srbiji, kada je pogođena kineska ambasada, kineski predsednik Xi Jinping doputovao je u dvodnevnu posjetu Beogradu. Uprkos činjenici da je nemili događaj dvije zemlje približio „gvozdenom prijateljstvu”, fokus posjete je bila budućnost, a ne prošlost. Potpisano je oko 30 bilateralnih sporazuma koji otvaraju put ka „zajedničkoj budućnosti“, pri čemu je Srbija prva zemlja u Evropi koja je prihvatila nove kineske koncepte redefiniranja postojećeg svjetskog poretka – Globalne razvojne, sigurnosne i civilizacijske inicijative.
Kao nagradu za izvanredne bilateralne veze i podršku Kine u multilateralnim forumima, Srbija je u protekloj deceniji doživjela porast kineskih investicija, dočekala je značajan broj kineskih turista i dobila kredite za finansiranje infrastrukture, sve više preplićući svoju ekonomiju sa Kinom i povremeno čineći zavidnim druge zemlje Zapadnog Balkana.
Međutim, saradnja sa Kinom i potencijalne ekonomske koristi ne dolaze bez „obveza“. Često su uslovi koje Srbija ispunjava da bi privukla i zadovoljila svoje kineske partnere u koliziji sa obavezama koje zemlje Zapadnog Balkana trebaju ispuniti u okviru svojih težnji za pridruživanje EU. Štaviše, saradnja uključuje visok stepen ekonomske zavisnosti od Kine koja, kako praksa pokazuje, u nekom trenutku postaje obaveza koja nadmašuje koristi ekonomskog angažmana.
Učenje iz iskustava drugih
Brojni primjeri širom svijeta pokazuju spremnost Kine da koristi ekonomske alate kako bi izvršila pritisak na druge zemlje da djeluju (više) u skladu sa kineskim pozicijama i očekivanjima. 2010. godine, kada je Norveška dodijelila Nobelovu nagradu za mir Liu Xiaobou, Kina je uvela stroge kontrole svake pošiljke norveškog lososa, što je dovelo do ozbiljnog pada količine uvoza. Dok je Švedska 2019. godine dodijelila nagradu za ljudska prava Guiju Minhaiju, kineskom izdavaču i disidentu, Kina je uvela zabranu izvoza grafita u Švedsku, stvarajući ozbiljne probleme proizvođačima baterija. Nakon što je H&M izjavio da više neće koristiti pamuk iz Xinjianga u svojim proizvodima, on je izbrisan sa kineskih maloprodajnih web stranica i 'spontano'” bojkotiran od strane kineskih potrošača. Godine 2020, pošto je Australija označila Huawei kao sigurnosni problem i pozvala na nezavisnu istragu o porijeklu pandemije COVID-19, Kina je zabranila uvoz australskog uglja. Na listi takvih slučajeva se dalje nalaze Japan, Filipini, Južna Koreja, Mongolija, Tajvan i najbliža Zapadnom Balkanu – Litvanija, nakon što je ta zemlja dozvolila otvaranje ureda Tajvana, umjesto Tajpeja.
Embargo na litvansku robu zaprijetio je cijelom jedinstvenom evropskom tržištu, jer je Kina zabranila uvoz svih proizvoda koji sadrže litvanske komponente, dovodeći u opasnost, naprimjer, izvoz njemačkih automobila, između ostalog. Kao odgovor na taj incident, kao i na novu realnost da je Kina sve spremnija iskoristiti svoju ekonomsku moć da progura svoje (geo)političke ciljeve, EU je uvela smanjenje rizika kao novi koncept koji podupire njene ekonomske odnose sa Kinom. Ti slučajevi bi trebalo da služe i kao iskustvo učenja za zemlje Zapadnog Balkana u njihovom delikatnom balansiranju: kako nastaviti ekonomsku saradnju sa Kinom i istovremeno se uskladiti sa stavovima EU (i NATO za neke od njih).
Sve zemlje Zapadnog Balkana koje učestvuju u platformi saradnje Kina-CEE zabilježile su povećanje obima trgovine sa Kinom, udvostručavajući ili čak trostruko (u slučaju Srbije) uvoz kineske robe. Kina je među vodećim uvoznim partnerima, a sastav kineskog uvoza je otprilike isti u cijelom regionu – elektronika, mašine, proizvodi od željeza i drugih metala, hemikalije, roba široke potrošnje, kao što su tekstil i obuća. To je najvećim dijelom posljedica niske kupovne moći građana, kao i niske konkurentnosti domaćih kompanija, koje spas vide u uvozu relativno jeftinih proizvodnih inputa i opreme.
Međutim, kada je reč o izvozu, jedino je Srbija uspjela ostvarizi značajan desetostruki rast, dok izvoz iz ostalih zemalja, iako raste, pokazuje veoma neujednačen trend tokom godina. U 2022. godini, izvoz Srbije u Kinu iznosio više od 90 posto ekstraktivnih proizvoda, pokazujući prilično zabrinjavajući trend koji se proteže širom regiona: Kina je usmjeravala trgovinske odnose ka zadovoljavanju svoje žeđi za sirovinama, dok je istovremeno prećutno ograničavala pristup tržištu za proizvode sa višom dodanom vrijednošću. Naprimjer, crnogorski izvoz u Kinu, koji je skočio 2022. godine, pretežno (gotovo 90 posto) sastoji se od ruda aluminijuma. U Albaniji se više od 80 posto izvoza sastoji od hroma i bakra, koje uglavnom kopaju kineske kompanije. U Sjevernoj Makedoniji, 2022. godine prvi put ferolegure nisu činile najveći dio izvoza. Umjesto toga, dominirali su minerali, poput mramora, travertina i alabastra koji čine 44,4 posto, a prvi put su jednu trećina izvoza činili električni i motorni dijelovi i komponente. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja sa raznovrsnijim izvozom u Kinu, gdje pored ekstraktivnih materija, koji su činili otprilike jednu trećinu u 2022. godini, izvoz uključuje i proizvode sa većom dodanom vrijednošću, poput odjevnih predmeta.
Sposobnost Kine da kontrolira pristup tržištu, odnosno, da ga omogući onim zemljama koje su spremne na bližu bilateralnu saradnju, vidi se i kroz broj potpisanih bilateralnih sporazuma radi lakšeg izvoza u Kinu, uglavnom poljoprivrednih proizvoda, koji ostaju prazne riječi na papiru. Uporne necarinske barijere, pored ograničene proizvodnje većine zemalja Zapadnog Balkana, konkurentnost i kapacitet da jednostrano promijene situaciju dovode do niskog nivoa izvoza. Sa druge strane, Srbija nastavlja da unapređuje svoj pristup kineskom tržištu kroz sporazum o slobodnoj trgovini koji je ootpisan 2023. godine, iako će vjerovatno otvoriti vrata za veći kineski uvoz, kao i izvoz ekstrakata, odnosno, bakra.
Kada je reč o investicijama, Kina je na 4. mestu po ukupnim investicionim zalihama na Zapadnom Balkanu, sa 4,369 milijardi eura na kraju 2022. Međutim, četiri milijarde eura, odnosno kvazi-ukupnost investicija, nalazi se u Srbiji, dok u ostalim zemljama Kina nije ni rangirana među prvih 10 investitora. U tom smislu, iako je Srbija ubjedljivo najveća i najatraktivnija privreda u regionu, Kina je usvojila strateški pristup i opredjelila se ne samo za komercijalne investicije, već i za akvizicije koje bi mogle donijeti druge prednosti.
Naprimjer, 2016. godine državna kompanija Hebei Steel (HBIS), najveća kineska čeličana, kupila je Smederevo, kompaniju koju je Vlada Srbije godinama pokušavala privatizirati i učiniti profitabilnom. Posao sa HBIS-om kao jedinim ponuđačem, koji je iznosio 46 miliona eura, usledio je nakon ranije potpisanog Memoranduma o razumijevanju i aktivnog lobiranja Vlade Srbije da se pronađe investitor za ono što je za predsednika Aleksandra Vučića postao prioritetan projekat. Ponuda je bila privlačna i za Kineze, jer im je omogućila da steknu vlasništvo nad svojom prvom tvornicom izvan Kine, usred rastućih tenzija između Pekinga i Brisela oko izvoza jeftinog kineskog čelika u Evropu. Od tada, čeličana u kineskom vlasništvu postala je jedan od tri najveća izvoznika u Srbiji, prodajući značajan dio proizvedenog čelika na tržištu EU. Sa druge strane, Zijin Mining, sljedeća velika kineska investicija u Srbiji u rudnik bakra i zlata, izvozi pretežno u Kinu, osiguravajući dio hitnih potreba Kine za bakrom, kritičnom sirovinom koja je postala prioritet i za EU.
Graditi puteve zavisnosti?
Sa izuzetkom Albanije, sve zemlje Zapadnog Balkana su se angažirale u izgradnji velikih infrastrukturnih projekata sa kineskim kapitalom, pri čemu je Srbija ponovo „lider“ sa oko 90 posto ukupnog iznosa kredita koje je Kina dala u regionu. Lokalni kreatori politike su preferirali opciju – u većini slučajeva kredite od Export-Import (EXIM) banke u odnosu na korištenje EU fondova ili zajmova, jer je to omogućilo da implementacija projekta počne brzo i da se brzo prođe kroz fazu pripreme projekta. Međutim, nedostatak ozbiljnog pristupa i dužne pažnje u pripremnoj fazi često je povlačio za sobom ozbiljne probleme i prekoračenja u implementaciji, kao što se vidi, naprimjer, u projektima izgradnje autoputeva u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.
Kako su vlade korisnika nastojale pronaći izlaz, shvatile su da je veoma teško – gotovo nemoguće izaći iz ugovora o zajmu, zaključenih na osnovu modela sporazuma kineske EXIM banke koji Kini daje prerogativ da samovoljno suspenduje ili raskine sporazume i uspostavi arbitražu u Pekingu, prema kineskim zakonima. Dakle, pored visokog opterećenja javnih finansija, posebno za zemlje poput Crne Gore, kineski zajmovi vezuju zemlje primaoce za Kinu u veoma asimetričnom odnosu koji bi Kina mogla iskoristiti u svoju korist.
U slučaju Zapadnog Balkana, Kina je stvorila, ali ne oružjem, asimetričnu ekonomsku zavisnost. Umjesto toga, dosadašnje iskustvo pokazuje drugačiji kineski pristup – „pozitivno“ uslovljavanje za one zemlje koje odluče produbiti i dati prioritet saradnji sa Kinom. Naime, Srbija nastavlja jačati svoju poziciju regionalnog lidera, kao zemlje koja pozdravlja i omogućava blisku saradnju sa Kinom, uključujući osjetljive oblasti kao što su sigurnost i odbrana. To zalaganje Kina cijeni i nagrađuje investicijama, pristupom tržištu i kapitalom za infrastrukturne projekte, što zauzvrat dodatno produbljuje ekonomsku zavisnost Srbije od Kine.
ZAKLJUČAK
Opsežna analiza koja se odnosi na ekonomske odnosi Kine sa zemljama Zapadnog Balkana, ali i ukazuje na “meku moć” koju Kina polako, ali sigurno ostvaruje svojim ekonomskim uticajem u zemljama Zapadnog Balkana. Osnovno što vlasti u zemljama Zapadnog Balkana trebaju shvatiti kada je u pitanju ekonomska saradnja sa Kinom jeste da ona sa sobom nosi i određene obaveze koje se ne tiču samo ekonomije, nego i politike, međunarodnih odnosa itd.
Činjenica da se je većina ugovora koje su zemlje Zapadnog Balkana sklopile sa kineskim kreditorima i investitorima tajna, da javnost nije upoznata sa njihovim sadržajem (iako se krediti vraćaju budžetskim, odnosno, sredstvima građana) ukazuje da u ugovorima postoje sporni detalji. U ovoj analizi je naveden jedan – da se u slučaju arbitraže ona provodi u Kini, prema kineskim zakonima, a ne na međunarodnim sudovima i u skladu sa međunarodnim pravom.
Osim toga, kineski investitori u zemljama Zapadnog Balkana su često na meti kritika javnosti zbog nepoštivanja zakona države u kojoj posluju (poreska dugovanja, kršenja ekoloških propisa), ali i ljudskih prava radnika koji rade za kompanije u kineskom vlasništvu. Sve ovo treba biti snažna opomena vlastima, ali i građanima zemalja Zapadnog Balkana, da kineska kreditna i investicijska sredstva koja se u početku čine povoljnijim od sredstava međunarodnih finansijskih institucija koštaju puno više od vraćanja rata i na njih obračunatih kamata, naročito kada je u pitanju sigurnost, zdravlje građana i očuvanje prirode.
CONCLUSION
An extensive analysis related to China's economic relations with the countries of the Western Balkans, but also points to the "soft power" that China is slowly but surely achieving through its economic influence in the countries of the Western Balkans. The basic thing that the authorities in the countries of the Western Balkans should understand when it comes to economic cooperation with China is that it carries with it certain obligations that do not only concern the economy, but also politics, international relations, etc.
The fact that most of the contracts signed by the countries of the Western Balkans with Chinese creditors and investors are secret, that the public is not aware of their content (although the loans are repaid with the budget, i.e., citizens' funds), indicates that there are disputed details in the contracts. In this analysis, one is stated - that in the case of arbitration, it is conducted in China, according to Chinese laws, and not in international courts and in accordance with international law.
In addition, Chinese investors in the countries of the Western Balkans are often the target of public criticism for not respecting the laws of the country in which they operate (tax debts, violations of environmental regulations), but also the human rights of workers who work for Chinese-owned companies. All this should be a strong warning to the authorities, but also to the citizens of the Western Balkan countries, that Chinese credit and investment funds, which initially seem more favorable than the funds of international financial institutions, cost much more than the return of the war and the interest charged on them, especially when it comes to security , citizens' health and nature conservation.