Zašto Rusija toleriše slanje oružja iz Srbije Ukrajini

Moskva radije ignoriše povremeno nazadovanje svojih „srpskih prijatelja“, jer vidi odnos sa Beogradom kao ključan za održavanje privida ruskog uticaja na Balkanu.

Otkriće Finacial Timesa da je Srbija indirektno osigurala Ukrajini naoružanje vrijedno 800 miliona eura bilo je dvostruko iznenađenje.
Ne samo da je najproruskija zemlja u Evropi, koja se odbija  pridružiti bilo kakvim sankcijama protiv Moskve, naoružala najsmrtonosnijeg neprijatelja Rusije, već je Kremlj jednostavno gurnuo stvar pod tepih.
Čak ni najljući komentatori u Moskvi nisu uspjeli osuditi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je ponovo pokazao rijetku sposobnost da zadrži naklonost Kremlja.
Vučićev uspjeh nije mali podvig. Od početka invazije na Ukrajinu, Moskva je žrtvovala stare saveze i partnerstva zarad vojne pobjede nad Kijevom.
Rusija je napustila svog saveznika Armeniju i prepustila je suočavanju sa Azerbejdžanom, radije nego da povuče dio snaga sa ukrajinskog fronta. Njegovo dugogodišnje partnerstvo s Izraelom prekinuto je u zamjenu za iranske dronove. Južna Koreja je odugovlačila da se pridruži antiruskim sankcijama, ali Moskva je žrtvovala te dobre odnose u trenu, odlučivši se umjesto toga za municiju iz Sjeverne Koreje.
Beograd ima daleko manje ponuditi Moskvi od Južne Koreje ili Izraela, dok se njegov doprinos ukrajinskim ratnim naporima pokazao prilično značajnim. Istina, isporuka oružja Srbije bila je komercijalna i vršena je indirektno preko država, članica, NATO-a, ali u smislu čiste vrijednosti, one predstavljaju veću pomoć od one koju je pružila bilo koja od tri baltičke države ili takve otvorene pristalice Kijeva kao što su Španija ili Hrvatska.
Srbijanske granate direktno potkopavaju napore Rusije da iscrpi ukrajinske zalihe, a da ne spominjemo ubijanje ruskih vojnika. Sam Vučić je potvrdio obim zaliha, nonšalantno izjavljujući da identitet krajnjeg korisnika nije njegova briga – kao da Češka, na primer, možda trenutno kupuje granate za bilo koga osim za Ukrajinu.
Ni tada Rusija nije reagovala. Upitan o tome, portparol Kremlja Dmitrij Peskov promrmljao da se razgovara o tom pitanju sa „našim srpskim prijateljima“. Portparolka Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova to nije ni spomenula u svojim redovnim lamentiranjima protiv stvarnih i izmišljenih neprijatelja Rusije.
Zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova Aleksandar Gruško, također, je prećutao, barem u javnosti, pitanje isporuke oružja Ukrajini tokom svoje posete Beogradu 1. i 2. jula. Ruska ambasada u Beogradu čak se potrudila da opovrgne medijske spekulacije da je bilo kontroverzi tokom Gruškovog sastanka sa srpskim zvaničnicima.

'Dragi i pouzdani partner'
 
Moskva nije bila toliko zapanjena viješću da nije znala kako da reaguje. Isporuke naoružanja Srbije Ukrajini bile su javna tajna barem od početka 2023. godine, kada su objavljena prve informacije. Moskva je tada obećala da će to ispitati, ali i dan-danas nastavlja hvaliti Vučića kao dragog prijatelja i pouzdanog partnera.
Neuobičajena suzdržanost Rusije rezultat je načina na koji Vučić upravlja odnosima Srbije sa Rusijom. Porijeklom iz mračnog sveta postkomunističke politike, srpski lider dobro zna da rusku politiku ne oblikuju apstraktni nacionalni interesi, već konstelacija ličnih planova njenih velikodostojnika.

Dakle, umjesto pokušaja da se dopadne Rusiji u cjelini, daleko je svrsishodnije gajiti prijatelje i ućutkati klevetnike unutar režima.
Čak ni rat u Ukrajini i izolacija Rusije od Evrope koja je uslijedila nisu uspjeli zaustaviti Vučićevo umrežavanje u Moskvi. Optika je sada suviše loša da bi se Vučić sastao ili čak nazvao Putina, ali ličnih interakcija između rukovodstva dvije zemlje i dalje ima mnogo. U odsustvu Vučića, njegov odani pratilac Aleksandar Vulin sada kuca na razna vrata u Moskvi kako bi Beograd održao korisne veze sa pravim ljudima.

Vulinovo umrežavanje u Moskvi

Tokom svojih mandata ministra odbrane, ministra unutrašnjih poslova i šefa glavne obavještajne službe Srbije, BIA, Vulin je razvio tako blizak odnos sa šefovima sigurnosti Rusije da ga je u julu 2023. doveo na listu sankcija SAD-a, što je dovelo do njegovog privremenog otpuštanja u novembru prošle godine.
Narednih pet mjeseci proveo je kao privatnik, ali ga nedostatak službenog statusa nije spriječio da u tom periodu odputuje čak tri puta u Rusiju, kada se susreo sa tadašnjim sekretarom Savjeta bezbjednosti Nikolajem Patrušivom (dva puta), čelnikom spoljnoobavještajne službe SVR Sergejem Nariškinom (dva puta) i šefom Federalne službe bezbjednosti, Aleksandrom Bortnikovom.
Po Vulinovom povratku u Vladu Srbije u maju ove godine, njegova prva posjeta na novoj funkciji potpredsjednika Vlade za saradnju sa zemljama BRIKS-a bila je, kako se moglo predvidjeti, Moskvi. Tamo se sastao sa novim sekretarom Savjeta bezbjednosti Rusije Sergejem Šojguom, ministrom unutrašnjih poslova Vladimirom Kolokolcevim i drugim najvišim sigurnosnim i vanjskopolitičkim zvaničnicima.
Bez obzira na Vulinove formalne dužnosti, njegova misija ostaje ista: uspostaviti lične veze sa vodećim ruskim čelnicima, obasipati ih najgrubljim mogućim laskanjem i ubijediti ih da je Vučić najbolji saveznik kojeg Moskva može imati na Balkanu.
Narativ je da, ponekad Beograd mora da preduzme antiruske korake, ali Zapad na to tjera Srbiju, da bi ih kasnije plasirao u javnost i pokvario vječno rusko-srpsko prijateljstvo. Moskva ne bi trebalo da upadne u ovu zamku.
I Rusija se pridržava. Ne samo zbog laskanja Beograda, već i zato što razumije da je Vulin u pravu. Vučić je zaista najbolja dostupna opcija da se održi privid ruskog uticaja na Balkanu. Toliko je uložio u njegovanje proruskog raspoloženja da se sada ne može lako odviknuti od ove ovisnosti, jer bi to moglo potkopati njegovu domaću bazu podrške.
Bez Vučićevog nacionalističkog režima, njegove propagandne mašinerije i dodataka u susjednim zemljama, čitavo sumnjivo zdanje poznato kao „Rusija na Balkanu“ moglo bi da se razotkrije, otkrivajući koliko je oskudan stvarni uticaj Moskve u regionu.
Kao rezultat toga, Kremlj se radije drži đavola kojeg poznaje. Zamjera čak i sopstvenim podređenima što ne vole Vučića. Sadašnje ćutanje obično otvorene Zaharove proizilazi iz epizode iz 2020. godine kada su ona pa čak i sam Putin, morali da se izvinjavaju Vučiću zbog njenih „neprikladnih“ šala o njegovoj posjeti Vašingtonu.
Ovog puta, nesretni ruski propagandista, Sergej Mardan, morao je da se javno izvini što se na vijestima obrušio na Vučića zbog isporuka srpskog oružja. Mit o vječnom prijateljstvu Rusije i Srbije ostaje od najveće važnosti – i ne smije se dozvoliti da ga ukaljaju ni zapadne ni domaće „provokacije“.