Kako okončati ruski rat u Ukrajini

Ruski rat u Ukrajini je napad na vrijednosti i demokratiju koliko i bitka za teritoriju. Šta god da bi novoizabrani predsednik Donald Tramp želio misliti, rat se neće završiti teritorijalnim ustupcima, jer je malo vjerovatno da će Vladimir Putin biti zadovoljan samo komadićima Ukrajine. A vjerovanje da se rat odnosi samo na vezivanje Ukrajine isključivo za teritoriju predstavlja usko, pomalo etatističko gledište koje nije u skladu sa savremenim karakterom zemlje.

Ukrajina se dramatično promijenila od svoje nezavisnosti od Sovjetskog Saveza 1991. godine, više od 70 godina nakon što je prvi put proglasila svoju nezavisnost izgubljenu invazijom boljševika krajem 1917. godine. Slijedeća faza u procesu postepenog utvrđivanja vlastitih interesa je bila Narandžasta revolucija, koja je 2004. godine donijela Vladu nezavisnu od interesa Rusije. Dostojanstvo se nastavilo utvrđivati 10 godina kasnije, što je dovelo do svrgavanja promoskovskog predsjednika Viktora Janukoviča i vraćanja ustava iz 2004. godine. 2019. godine, predsjednika Petra Porošenka, koji je zamijenio Janukoviča, na biralištima je pobijedio Volodimir Zelenski, a ostalo je historija.

Ali ono što nije istorija je vezanost Ukrajine za demokratiju.  

„Ukrajinci imaju glas“, kaže dobitnica Nobelove nagrade za mir Oleksandra Matvijčuk, „i neće prihvatiti da se mir sklapa bez njih“.  

Na ovaj način, Ukrajina se ne razlikuje od Južne Afrike, ili bilo koje druge zemlje u kojoj je mir zapeo – lokalno stanovništvo zahtijeva posredovanje, a najbolje što međunarodni akteri mogu učiniti je da ravnomjerno vrše pritisak na strane za stolom.

Ipak, dosljedna karakteristika posljednje Trumpove i trenutne Bidenove administracije u SAD-u je njihovo zanemarivanje interesa svojih saveznika. SAD su dokazale, smanjivanjem i bježanjem iz Afganistana, da su jednostavno prevelike i neoprezne da bi preuzele interese drugih.

Od vremena razgovora s talibanima u Kataru (pod Trumpom, koji je isključio vladu Afganistana) do prepuštanja Kabula talibanima (pod Bidenom), postoji stalna nit. Lokalni stanovnici nemaju agenciju, ili barem lokalni saveznici nemaju agenciju u odnosu na geopolitičke interese.

Ali rezanje i trčanje na ovaj način nije bilo bez posljedica.

Ako se iz Afganistana može naučiti lekcija, to je u posljedicama i međusobnoj povezanosti vanjskopolitičkih akcija. Nije slučajno da je Putin (ponovo) napao Ukrajinu u februaru 2022. godine, samo šest mjeseci nakon što je Washington napustio Kabul na haotičan i dvoličan način koji je teško mogao odvratiti posmatrača Moskve.

 

No, vratimo se u sadašnjost i izgledu da se okonča ono što je postalo sumorni rat iscrpljivanja koji neumoljivo melje ukrajinske civile i teritoriju koliko i ruske vojnike i opremu.

Postoji rizik, prema riječima Matvijčukove, da će „bez sigurnosnih garancija Rusija iskoristiti mir samo da se pripremi za sljedeću rundu rata“. Svaki mirovni sporazum mora priznati prošle neuspjehe, kao što je Budimpeštanski memorandum potpisan 1994. godine, koji je navodno spriječio Rusiju, SAD i UK da prijete ili koriste vojnu silu ili ekonomsku prisilu protiv Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana, 'osim u samoodbrani ili na drugi način u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija”.

Kao rezultat toga, Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina odustali su od svog nuklearnog oružja. Događaji koji su uslijedili pokazali su da su sigurnosne garancije i kritične i problematične, budući da je članstvo u NATO-u – najkorisnija garancija protiv dalje ruske agresije – podložno političkim hirovima Mađarske, Slovačke i drugih vlada koje će vjerovatno, u sadašnjem obliku, staviti veto na zahtjev Kijeva.

Štaviše, kako podsjeća Matvijčuk, Ukrajina neće jednostavno 'odustati' od svog naroda na okupiranim teritorijama na istoku i Krimu.  

„Pod okupacijom znači živjeti u „sivoj zoni““, kaže ona, „bez prava, bez sredstava za odbranu, a znači stalni strah od mučenja, silovanja, ubistva, nestanka, prisilne migracije u logore. Okupacija čini ljudsku patnju nevidljivom, ali ne znači da se ona ne dešava”.

Niti je moguće da Ukrajina jednostavno zaboravi ruske zločine nad civilima.  

„Samo ove sedmice Rusija je lansirala interkontinentalnu balističku raketu – ili ICBM“, napominje ona, „protiv mirnog civilnog grada. Oni su, također, napali naš energetski sistem, ostavljajući mnoge u neizvjesnosti kako će preživjeti zimu. Ali još uvijek čekamo da čujemo odgovor, kritiku međunarodne zajednice'.

Za Ukrajinu, ovaj rat je još jedna faza u dugoj borbi njenog naroda za državnost protiv ruskog imperijalizma, privrženosti vrijednostima i djelovanju kojima se vjerovatno neće voljno trgovati.

Za nobelovku, mir nije trgovina teritorijom, već „ljudima“, jer je „nemoralno ne govoriti o ljudima“. Za Ukrajinu, ovaj rat je još jedna faza u dugoj borbi njenog naroda za državnost protiv ruskog imperijalizma, privrženosti vrijednostima i djelovanju kojima se vjerovatno neće voljno trgovati, ili barem ne zadugo.

Kao što je bivši predsjednik Viktor Juščenko, koji je predvodio narandžastu revoluciju u uklanjanju ruskog stiska nad Ukrajinom prije 20 godina, rekao u intervjuu jednom od autora, 'Sastavni dio ukrajinskog identiteta je borba za našu slobodu i demokratiju, naš vlastiti jezik i kulturu. Zato se Ukrajinci nikada neće pokoriti moskovskom brutalnom imperijalizmu i tiraniji'.

Oni koji pokušavaju sklopiti dogovor sa Putinom ne mogu očekivati da će Kijev pristati na verziju talibanske smjene. Kijev, ipak, nije Kabul, a Ukrajinci nisu Avganistanci.