22.07.2022.

Javno mnijenje u Srbiji – ‘putinofili’ zadovoljni

Svega jedna trećina građana Srbije glasala bi u ovom trenutku za ulazak Srbije u Evropsku uniju, a čak 51 posto bi se izjasnio protiv.

U Srbiji je u poslednje vreme urađeno nekoliko istraživanja javnog mnjenja potanju odnosa građana prema EU integracijama i odnosa prema ratnim sukobima u Ukrajini. Rezultati su veoma poražavajući, kada je reč o “evrofilima”, dok “putinofili” mogu da se vesele.

Svega jedna trećina građana Srbije glasala bi u ovom trenutku za ulazak Srbije u Evropsku uniju, a čak 51 odsto bi se izjasnio protiv. I to u situaciji u kojoj predsednik Srbije konstantno, ali vidno neiskreno, govori o tome da je članstvo Srbije u EU strateški cilj i jedini put kojim ona ide. Protivnici EU su silno motivisani ratom u Ukrajini i homogenizovani u podršci Rusiji, ali dobar deo protivnika evropskih integracije je sve prisutniji u Srbiji i zbog sve očiglednijeg stava Brisela da se što duže prolongira proširenje Unije.

Kada te dve stvari saberemo, jasno je da je antievropsko raspoloženje, ili evroskepticizam, postalo dominantno političko opredeljenje u Srbiji. Pored Brisela, glavni krivac je, naravno i očigledno, aktuelna vlast u Srbiji oličena u Vučiću. Na prstima jedne ruke možemo da navedemo predstavnike vlasti koji se otvoreno zalažu za članstvo u EU. Vučić, ponavljamo, ne čini to iskreno, i na svaku njegovu isprovociranu priču o evropskom putu Srbije ka EU, iz njegovog najbližeg okruženja dobijemo nekoliko topovskih udara po Briselu.

‘Gubljenje u klasterima’

Na krivicu Brisela ukazuje i Miroslav Lajčak koji kaže da razume kritike upućene Evropskoj uniji i tvrdi da je Brisel ostao dužan regionu. Prema njegovim rečima, “Brisel se malo  pogubio u klasterima”, a pitanje proširenja EU je sveden na tehnički proces. On doduše ne razume stalne poruke iz regiona da je samo EU odgovorna, a kriviti konstantno Brisel nije karta za put u EU.

Dodatni problem Srbiji je i kosovski teg na sopstvenim leđima. Svi smo znali, a vlast je to godina prećutkivala, priznavanje Kosova jeste glavni uslov za prijem Srbije u EU. Kada su videli da pregovori sa Prištinom gotovo da i ne postoje, međunarodna zajednica je sve otvorenije počela da priča o tome, a Vučić se kao iznenadio, da ne kažemo, zaprepastio.

Kako je Vučić mogao i da zamisli da Srbija može da postane deo moderne evropske porodice bez da prizna Kosovo. To što neke države članice EU nisu priznale nezavisnost Kosovo, nije argument koji Srbiji može da pomogne. Jasna je intencija Brisela i tu stvarno ne bi trebalo da bude dileme.

Da će se stvari u budućnosti samo dodatno komplikovati, jasno govori i izjava predsednika Srbije povodom stave Evropskog parlamenta da Srbija i Kosovo treba međusobno da se priznaju. Predsednik Srbije je poručio jasno i glasno da tu poruku, ideju, predlog ili zahtev, Srbija neće ni da razmatra.

Pitanje neutralnosti

Pitanje samoproklamovane neutralnosti je tek smešno. Srbija je sebe definisala kao neutralnu državu. Onda je malo revidirala stav i svoju neutralnost vezala isključivo kao vojno pitanje. Vučić je te dileme presekao u javnosti kada je rekao da Srbija nije politički neutralna, jer se opredelila za EU, ali jeste vojno i da ne želi da pripada nijednom vojnom savezu. Za takav stav je razumevanje pokazao slovenači predsednik Borut Pahor, koji je više nego dobronamerno rekao da Briselu ne smeta insistiranje Srbije na vojnoj neutralnosti, ali da ako Beograd teži ka EU, onda mora da svoju spoljnu politiku uskladi sa politikom saveza čiji član želi da bude. Jasno je, međutim, poručio da nije vreme za sedenje da dve stolice.

Argument koji Beograd poseže, da Srbija nije član EU i da nema potrebe da svoju spoljnu politiku usaglašava sa onom iz Brisela je kontraproduktivan i naivan. Da li to znači kada bi Srbija danas postala članica EU, sutradan bi odmah uvela sankcije Rusiji bez obzira na “vekovno bratstvo sa ruskim narodom”.

Priča sa Srbijom i EU je, dakle, krajnje problematična. Čitava decenija neiskrenosti i Beograd i Brisela teško da može brzo da bude minimalizovana. Stav javnog mnjenja je takvo i niko ga preko noći ne može promeniti. Čak ni taj svemogući Vučić, koji jedno kaže, a drugi radi. On kada bi sve svoje kapacitete i resurse pokrenuo u kontraofanzivu i čvrsto, odlučno i nepokolebljivo stao uz EU, ne bi uspeo, jer je do sada naneo mnogo štete. Ne može čovek protiv sebe. On u osnovi nije Evropejac, a takvo mu je i najbliže okruženje. I pitanje je da li to i želi. Njegovi dosadašnji potezi govore da je sve svodio na kalkulisanje. Kao da čeka da se odnosi u svetu promene, da Rusija i Kina postanu ono što su danas SAD i EU. Mnogi veruju u to.

Da bi se to promenilo, potreban je ozbiljan reset kompletne države. Do njega će teško doći, naročito u okolnostima u kojima se na EU i SAD gleda kao na ne baš prijateljske pojave. Ono što Vučiću nedostaje, to je odlučnost. Potpuno je legitimno izabrati tu Kinu i Rusiju, ali onda prelomi i snosi sve posledice koje ta odluka nosi sa sobom. Vreme u svetu je takvo da sedenje na više stolica nije dozvoljeno. Ne možemo mi, ovako mali, da teramo svoj inat do u nedogled. Pametnije je prelomiti, nego dalje nastaviti mrcvarenje i sebe i drugih. Ali, za odluku je potrebna kuraž koju Vučić nema, niti će je ikada imati.