Upoznavanje sa "ruskom bolesti", vjekovnu korupciju prisutnu i u invaziji na Ukrajinu

 

Invazija na Ukrajinu gurnula je rusku ekonomiju u slučaj "holandske bolesti", ekonomskog paradoksa u kojem prihod zemlje od određenog sektora - u ovom slučaju, nafte - postaje neproporcionalno visok, što šteti drugim industrijama. Globalni skok cijena nafte, dijelom izazvan ratom, doveo je do značajnog povećanja vrijednosti rublje u odnosu na druge valute (fenomen poznat kao apresijacija valute) u 2022. godini.

Ovo jačanje rublje, iako je naizgled pozitivno, zapravo je usporilo druge ekonomske sektore čineći ruski izvoz skupljim i manje konkurentnim na globalnim tržištima.

Opće je poznato da Rusija podržava svoju ukupnu ekonomiju kroz značajne injekcije gotovine iz državnih rezervi. Ključne investicije sada su usmjerene na vojnu proizvodnju i druge ratne troškove.

U izuzetnoj transformaciji koja je nezamisliva u demokratskim zemljama, Rusija sada izdvaja skoro polovinu svog državnog budžeta za finansiranje potreba vezanih za invaziju.

Priliv sredstava u vojne svrhe može stvoriti još jedan paradoks koji je jedinstveno karakterističan za Rusiju. Ovaj fenomen, koji bismo mogli nazvati "ruskom bolešću", proizlazi iz pogrešnog povjerenja vladajuće elite u njihovu sposobnost da dobiju bilo koji rat zbog prednosti u resursima.

Paradoksalno, ovo pretjerano samopouzdanje često vodi do neuspjeha, čak i u manjim lokalnim sukobima, zbog korupcije i neefikasnosti podstaknute ovim pogrešnim uvjerenjem.

 

 

Ovaj paradoks proizlazi iz ogromnog uvjerenja ruskih vladajućih režima u nepobjedivost njihove zemlje i ideje da će jednostavno ulaganje resursa osigurati pobjedu. Narativ o historijskoj vojnoj dominaciji Rusije, iako historijski netačan, jača ovo samopouzdanje.

Vjerovanje ruske elite u njihovu vojnu superiornost zasniva se na nekoliko značajnih iskustava: veliki odbrambeni ratovi poput onih vođenih protiv Napoleona i tokom Drugog svjetskog rata i sukobi protiv manjih vojnih sila. Međutim, ovo selektivno pamćenje zanemaruje brojne slučajeve vojnog neuspjeha.

U manjim ofanzivnim lokalnim ratovima, ruska elita često na ove sukobe gleda prvenstveno kao na prilike za ličnu korist. Ovakav način razmišljanja vodi do neefikasnosti, prevelikog

samopouzdanja i endemske korupcije, što rezultira lošim vojnim performansama i često potpunim gubicima u tim manjim sukobima.

Velike egzistencijalne pobjede u ruskoj historiji, uključujući Napoleonove ratove i Drugi svjetski rat, postignute su potpunom mobilizacijom nacionalnih resursa i značajnim naporima saveznika – činjenica koju Rusija teži umanjiti. Ovi ratovi su smatrani egzistencijalnim za opstanak nacije i bili su odbrambene prirode.

Nasuprot tome, drugi ratovi su bili ili neegzistencijalni ili egzistencijalni samo za vođe režima. Elita je na ove sukobe gledala kao na priliku za napredak u karijeri i profit, često zanemarujući krajnji ishod. Shodno tome, ovi sukobi su uglavnom izgubljeni uprkos početnoj resursnoj superiornosti Rusije. Značajni primjeri uključuju:

 

Krimski rat (1853-56)

Rusko-japanski rat (1904-05)

Prvi svjetski rat (1914-1918)

Sovjetsko-afganistanski rat (1979-1989)

 

Svaka od ovih kampanja počinjala je sa visokim povjerenjem, ali je završila značajnim komplikacijama za vladajući režim.

 

Endemska korupcija: trulež unutar ruske vojske

 

Odjeci ovih prošlih sukoba prisutni su u tekućoj invaziji na Ukrajinu, otkrivajući zapanjujuće sličnosti. Nakon sovjetsko-afganistanskog rata i raspada Sovjetskog Saveza, Rusija se uključila u lokalne sukobe u Čečeniji, Gruziji i Siriji, gdje su vojni kapaciteti protivnika bili zanemarivi u odnosu na ruske.

Očekujući brzu "trodnevnu" kampanju u Ukrajini, Rusija je, prvi put nakon decenijama, naišla na odlučnog protivnika koji pruža otpor bez presedana.

U svim ovim slučajevima, endemska korupcija bila je dominantan faktor u gubicima Rusije. Ekskluzivna struktura ruske vojske koja izvještava šefa države, uz malo ili nimalo vanjskog nadzora, omogućava raširenu korupciju. Vojska i mornarica rade sa nedodirljivim statusom, uživajući u gotovo nekontroliranom trošenju budžeta. U vrijeme mira, unutrašnji vojni poslovi rijetko se suočavaju sa vanjskim nadzorom. Tek kada dođe do sukoba, razmjeri korupcije postaju očigledni, jer se često čini da vojska propada iznutra.

Bivši ruski ministar odbrane Andrej Kozirjev je tvrdio da se pronevjeri oko petine budžeta izdvojenog za vojna poboljšanja i nadogradnje. Prošli skandali koji naglašavaju razmjere korupcije uključuju:

 

 

Oba slučaja su uključivala značajno otuđivanje sredstava, što je dramatično uticalo na vojne sposobnosti Rusije.

Ruske pomorske snage posebno su pogođene korupcijom, sa razornim posljedicama po njihove operativne sposobnosti.

Najveći ruski brod, Admiral Kuznjecov – jedini ruski nosač aviona i vodeći brod ruske mornarice – bio je žarište čitavog lanca slučajeva pronevjere. Sredstva namijenjena za njegovu popravku su više puta ukradena, što je dovelo do ponovljenih požara i kvarova motora. Plovilo je još uvijek u dokovima i ne može se završiti.

U martu 2022. godine, ruski mornarički oficir i dva nezavisna izvođača uhapšeni su zbog korupcije nakon što su u jednom slučaju otuđili gotovo 700 miliona rubalja (9,6 miliona dolara) namijenjenih za nadogradnju raketa, a drugom milijardu rubalja (13,7 miliona dolara) za slične svrhe.

Jedan od brodova pogođenih ovim nedostajućim nadogradnjama bio je vodeći brod ruske Crnomorske flote, Moskva, koji je nakon toga pogođen i potopljen od strane dvije ukrajinske rakete Neptun samo nekoliko sedmica kasnije.

 

 

Puna invazija na Ukrajinu 2022. godine otkrila je značajne logističke nedostatke ruske vojske. To je uključivalo uniforme ispod standarda, obroke s isteklim rokom trajanja i zastarjelu vojnu opremu. Komandanti operacija na različitim nivoima bili su umiješani u veliku i sitnu korupciju, uključujući prodaju goriva i zaliha za ličnu korist.

Iako korupcija u ruskoj vojsci nije nova, ova pitanja su dobila više na značaju od početka invazije.

Posebno veliki problem predstavljalo je snabdijevanje ruskih vojnika opremom lošeg kvaliteta. Izvještaji sugeriraju da su trupe dobile loše i neupotrebljive pancire, verovatno zbog korupcije u procesu nabavke. Neki vojnici su čak morali sami kupiti osnovne zalihe, uključujući čizme, medicinske komplete i hranu. Ovi logistički nedostaci se uglavnom pripisuju korupciji i pronevjeri vojnih sredstava.

 

Duboko ukorijenjena korupcija u ruskoj vojsci

 

Korupcija unutar ruske vojske nije nova pojava. Čak i u prvim godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza, korupcija je bila duboko ukorijenjena u vojnom sistemu. Praksa plaćanja kako bi se izbjegla obavezna regrutacija opstala je decenijama, služeći kao značajan izvor prihoda za različite nivoe ruske vojske. Trenutno, izvještaji pokazuju da je potrebna naknada od oko 5.000 dolara kako bi se izbjeglo raspoređivanje na ukrajinskom frontu. Ova praksa dovodi do toga da se najsiromašniji i najmanje zdravi pojedinci stavljaju na prve linije fronta.

 

Pokušaji nezavisnih medija da razotkriju ova pitanja aktivno su suzbijani. Zastrašujući primjer je slučaj Dmitrija Kolodova, novinara koji istražuje mafijaške veze sa vojskom. Kholodov je dobio aktovku koja navodno sadrži dokumente koji otkrivaju korupciju. Tragično, kada je otvorio aktovku, eksplodirala je i otkrila da je u njoj umjesto dokumenata bila bomba.

Najvišim novima vlasti, ruski predsjednik Vladimir Putin je priznao ozbiljnost korupcije i njen uticaj na finansiranje rata. Kao odgovor, imenovao je novog šefa Revizorske komore, rekavši: „Rusija ima prihode, ali nema novca. Ni rezervni ni ušteđeni novac. Stoga je potrebno pooštriti inspekcijski nadzor”. Putin je dalje izjavio: „Naći ćete korumpirane ljude i dobiti novac od njih”.

Ova direktiva sugerira potencijalni scenario u kojem bi se poslovni ljudi i poduzetnici mogli suočiti s optužbama za korupciju i biti pod pritiskom da plate kako bi izbjegli takva imenovanja. Ova situacija naglašava rasprostranjenu prirodu korupcije čak i u vrhu vlasti.

Ruska odbrambena industrija dugo se bori sa korupcijom, koja utiče na sve, od nabavke oružja do vojne spremnosti. Godine 2012. bivši ministar odbrane Anatolij Serdjukov, koji se nastojao pozabaviti korupcijom i sam je smijenjen zbog umiješanosti u skandal o pronevjerama povezan sa zvaničnicima Ministarstva odbrane.

Ovaj incident razotkrio je zloupotrebu sredstava namijenjenih poboljšanju uslova života vojnika, što je rezultiralo lošim uvjetima smještaja, lošom opremom i neadekvatnom infrastrukturom za trupe. Ova pitanja i dalje postoje, a izvještaji pokazuju da bi do 40 posto budžeta Ministarstva odbrane moglo biti izgubljeno zbog korupcije.

Jedan posebno poguban oblik korupcije je nabavka oružja. Ruski proizvođači oružja se bore sa proizvodnjom modernog, pouzdanog oružja, uglavnom zbog zloupotrebe sredstava namijenjenih istraživanju, razvoju i kontroli kvaliteta.

Najbolji primjer je hvaljeni borbeni avion Su-57 koji je u realizaciji imao na značajna kašnjenja i tehničke kvarove. Nakon više od dvije decenije, završeno je samo nekoliko prototipova. Vojni stručnjaci upućeni u ovu problematiku ove nedostatke pripisuju prvenstveno korupciji i lošem upravljanju u sektoru odbrane. Rat u Ukrajini koji je u toku dodatno je razotkrio ove nedostatke, pri čemu su se ruske trupe često oslanjale na zastarjelu ili neispravnu opremu.

 

 

Rusko-gruzijski rat 2008. godine jasno je ilustrirao kako su korupcija i neefikasnost ruske vojske ugrozili njene operativne sposobnosti. Kritičan problem bio je nedostatak modernizacije opreme i tehnologije, primoravajući vojnike da se oslanjaju na zastarjela vozila, oružje i komunikacijske sisteme. Ovaj problem je uglavnom proizašao iz sistemske korupcije u vojnim procesima nabavke, gdje su zvaničnici i izvođači često preusmjeravali sredstva namijenjena modernizaciji opreme. Naknadne istrage su otkrile da su vojni lideri rutinski primali mito kako bi osigurali ugovore za nestandardnu ili zastarjelu tehnologiju.

 

Osim toga, loša logistika i planiranje vojske tokom rusko-gruzijskog rata otkrili su duboko ukorijenjene probleme unutar komandne strukture, pogoršane nepotizmom i mitom. Komandanti su često postavljani na osnovu ličnih veza, a ne na osnovu zasluga, što je rezultiralo neefikasnim vodstvom na terenu. To je dovelo do zabune i kašnjenja u kritičnim momentima rata, posebno u raspoređivanju trupa i koordinaciji. Kao rezultat toga, Gruzija je pružila trajniji otpor nego što su ruske snage očekivale.

„Ruska bolest“ korupcije nije savremeni fenomen; njeni korijeni sežu vijekovima unazad.

Tokom Krimskog rata (1853–1856), korupcija je značajno potkopala učinak ruske vojske. Zloglasan primjer bila je rasprostranjena pronevjera vojnih zaliha i sredstava od strane visokih oficira i zvaničnika. Zbog ovih korumpiranih postupaka vojnici su bili loše opremljeni, loše odjeveni i neadekvatno snabdjeveni, posebno tokom surovih zimskih mjeseci. Neefikasnost i pohlepa vojnih birokrata doveli su do preusmjeravanja vitalnih resursa, uključujući oružje i hranu, radi lične koristi. Shodno tome, ruske trupe su ostale ranjive i nespremne protiv bolje opremljenih britanskih, francuskih i osmanskih snaga.

Osim toga, ruska vojska je patila od lošeg rukovodstva i krute, zastarjele komandne strukture. Mnogi oficiri su kupili svoje pozicije umjesto da ih zarađuju zaslugama i bili su više zainteresirani za održavanje svog raskošnog načina života nego za rješavanje logističkih izazova rata.

Ovo loše upravljanje doprinijelo je značajnim porazima, kao što su bitka kod Balaklave i opsada Sevastopolja. Vojnici su bili izloženi bolestima, gladi i teškim uslovima, što je ozbiljno oslabilo ruske ratne napore.

Krimski rat je na kraju ogolio sistemska pitanja koja muče rusku vojsku. Otkrio je zastarjeli aristokratski sistem koji je davao prioritet ličnim vezama nad kompetencijama. Duboke posljedice korupcije i neefikasnosti bile su toliko ozbiljne da su katalizirale značajne reforme i u ruskoj vojsci i u birokratiji nakon rata.  

Godine 1918. carske vlasti su pokušale da preimenuju Prvi svjetski rat u "Drugi domovinski rat", povlačeći paralele sa Napoleonskim ratom iz 1812. godine. Ovaj propagandni napor imao je za cilj da prikupi podršku javnosti uprkos lošim performansama na bojnom polju. Međutim, historija otkriva da ni vojska ni civilno stanovništvo nisu prihvatili ovaj narativ. Rat je postajao sve nepopularniji, posebno jer je izazvao ozbiljne ekonomske padove.

Neuspjesi tokom Prvog svjetskog rata, zajedno sa dobro dokumentiranom neefikasnošću i korupcijom razotkrivenim tokom rusko-japanskog rata 1905. godine, zadali su ozbiljan udarac reputaciji ruske vojske. Ovi faktori su značajno doprinijeli konačnom slomu imperijalnog režima.

Povlačeći paralele sa sadašnjošću, i elita i obični građani još jednom odbacuju pojam patriotskog rata. Mnogi pojedinci se sada uključuju u borbu prvenstveno zbog novčane ili materijalne koristi, a ne iz ideoloških razloga.

 

 

Trenutno, predsednik Putin čini očajnički pokušaj da se pozabavi strašnom korupcijom tako što je za novog ministra odbrane imenovao Andreja Belousova, koji će zamijeniti njegovog dugogodišnjeg saradnika Sergeja Šojgua. Belousov, ekonomista bez vojnog iskustva, poznat je po svojoj dugogodišnjoj podršci ruskim imperijalnim ambicijama. Ovo imenovanje se naširoko tumači kao pokretanje sveobuhvatne revizije Ministarstva odbrane, organizacije koja je stekla glas kao jedna od najkorumpiranijih na svijetu. Nakon ove promjene, nekoliko visokih rukovodilaca Ministarstava je uhapšeno ili otpušteno.

Uprkos ovim mjerama, mnogi posmatrači su i dalje skeptični u pogledu konačnog uspjeha ove borbe protiv korupcije. Preovlađujući stav je da rat ostaje egzistencijalno značajan samo za Putina i njegov najuži krug, potencijalno narušavajući efikasnost ovih reformi.

Putinovi pokušaji da reformira rusku vojsku se smatraju previše blagim i prekasnim. Smislene reforme zahtijevale bi decenije kontinuiranog napora i, što je još važnije, zahtijevale bi temeljnu promjenu samog režima. Kako sada stvari stoje, korupcija unutar ruske vojske će vjerovatno ostati glavni faktor koji doprinosi njenom konačnom neuspjehu, služeći kao još jedna manifestacija „ruske bolesti“.