Hibridni rat Moskve posustaje duž Srednjeg koridora

Moskovska strategija hibridnog rata na Kavkazu počinje se raspadati, jer zemlje u regiji počinju pronalaziti svoj put.
Rusija je nezadovoljna svojim susjedima i izražava nezadovoljstvo rastućim troškovima energije. Nastojeći osigurati određenu mjeru nezavisnosti od svog velikog susjeda na sjeveru, zemlje Centralne Azije i Kavkaza formiraju nove odnose i saveze nad kojima Moskva nema kontrolu. Baku i Astana, s najvećim ekonomijama u regiji, najnovije su žrtve koje su osjetile najveći teret odmazde hibridnog pritiska Moskve.
Najnoviji potezi Rusije crpe iz provjerenog priručnika prisile koji nastoji poremetiti naftni i plinski sektor Azerbejdžana i Kazahstana - žilu kucavicu njihovih ekonomija. Koristeći navođene dronove, Rusija je dva puta napala i uništila naftni terminal Državne naftne kompanije Azerbejdžana (SOCAR) u Odesi, kontaminirala pošiljke sirove nafte iz naftovoda i prisilila Kazahstan da se vrati ovisnosti o transferu nafte od Kaspijskog naftovodnog konzorcija (CPC).
Ono što je upečatljivo nije agresija Moskve, već rastuća otpornost i otpor zemalja Južnog Kavkaza i Centralne Azije. Od sticanja nezavisnosti 1991. godine, Rusija je koristila geografsku povezanost, infrastrukturu i naslijeđe kako bi svoje susjede držala vezanim za rusku tranzitnu arhitekturu, tržišta i politički smjer. Međutim, sada Baku, Astana, Taškent i druge prijestolnice kreću novim kursevima koji se nastoje suprotstaviti uticaju Moskve. Iako je Rusija možda inovirala svoju hibridnu taktiku, komšije koje su nekada zavisile od nje više se ne vide kao taoci.
Energija ostaje možda najmoćnija poluga uticaja Rusije na postsovjetskom prostoru. Ciljajući azerbejdžanska naftna skladišta i postrojenja koja podržavaju Ukrajinu i snabdijevaju Evropu, Moskva je poslala jasnu prijetnju rastućoj ekonomiji Bakua i širenju energetskog i tranzitnog otiska. Navodna kontaminacija azerbejdžanskih isporuka nafte odražava ranije ruske napore da sabotira integritet rivalskih energetskih koridora. Prisiljavanje Kazahstana da preusmjeri svoju sirovu naftu nazad u CPC sistem naglašava kako Moskva koristi naslijeđene infrastrukturne uske tačke kako bi ograničila strateške opcije svojih susjeda.
Slučaj Kazahstana je ilustrativan. Godinama je Astana nastojala diverzificirati izvoz preko Azerbejdžana i naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan do Turske. Kao odgovor, Rusija je nekoliko puta ugušila CPC naftovod, kroz koji prolazi 90 posto kazahstanske nafte i čini značajan dio BDP-a zemlje. Kada je Rusija kontaminirala azerbejdžanski naftovod, Kazahstan je bio prisiljen zaustaviti transkaspijske isporuke nafte, što je bio oštar podsjetnik na to kako Moskva manipulira pristupom koji Astani nije promakao. Ipak, jezik koji od tada koristi kazahstanski predsjednik Tokajev govori i o ogorčenosti prema Rusiji i o odlučnosti da se prekine stari ciklus zavisnosti i nastavi transport nafte kroz Azerbejdžan.
Hibridna agresija
Taktike Moskve protežu se dalje od ugljikovodika. Armenija se suočila sa bujicom ruskih dezinformacija usmjerenih na potkopavanje premijera Nikola Pašinjana nakon što se njegova vlada udaljila od Moskve. Korupcijski skandali koje su pojačali ruski medijski kanali nisu slučajni, već su alati hibridnog ratovanja, osmišljeni da delegitimiziraju vladu koja se usuđuje tražiti suverenitet.
Uzbekistan i ostatak Centralne Azije, također, su osjetili odmazdu Moskve. Radnici migranti iz Centralne Azije u Rusiji suočavaju se sa rastućim neprijateljstvom i nasiljem, dijelom potaknutim narativima povezanim sa Kremljem. Ovaj oblik prisile koji uključuje korištenje migrantske dijaspore kao oružja vrši pritisak na prijestolnice Centralne Azije prijeteći socijalnoj nestabilnosti kod kuće, jer se doznake smanjuju, a migranti se vraćaju pod prisilom. Taškent, sa više radnika migranata u Rusiji, nastojao je i vratiti migrante kući i pronaći druge zemlje domaćine. Ove metode nisu ni nove ni suptilne, ali su sve kontraproduktivniji podsjetnici, tjerajući države da traže alternative.
Regionalni odgovor
 Ono što se mijenja jeste otpornost regije. Druga ruska invazija na Ukrajinu izazvala je široku zabrinutost u bivšim sovjetskim prijestolnicama, ali nametanje zapadnih sankcija Rusiji i prijetnja sekundarnim sankcijama podstakli su države da se diverzificiraju i odustanu od poslovanja sa Moskvom. Države Centralne Azije, vješte u balansiranju „multivektorske“ vanjske politike, pronašle su kolektivnu snagu u otporu pokušajima Moskve da dominira.
Predsjednici Tokajev iz Kazahstana i Mirzijojev iz Uzbekistana otvoreno su govorili o svojim naporima da koordiniraju politike sa susjedima, kao i da prodube veze s EU, Kinom, Sjedinjenim Državama i drugim partnerima i investitorima. Umjesto da tiho podnosi ruski pritisak, Centralna Azija je posebno aktivno nastojala da iskoristi partnerstva kao zaštitu od prisile.
Simbol ovog trenda bilo je stvaranje Srednjeg koridora, trgovačke rute istok-zapad koja povezuje Centralnu Aziju preko Kaspijskog mora preko Južnog Kavkaza s Evropom, izbjegavajući tranzitnu povezanost kroz Rusiju. U početku zamišljen kao mehanizam za zaobilaženje sankcija, razvio se u strateški projekat regionalne emancipacije i ujedinjenja. Pomjeranjem trgovinskih ruta prema jugu i zapadu, Centralna Azija i Južni Kavkaz su oslabili uticaj Moskve na svoje ekonomije i istovremeno ojačali veze s Evropom i Azijom.
Važno je napomenuti da su nedavni koraci ka pomirenju između Armenije i Azerbejdžana otvorili mogućnost daljnjeg proširenja ovog koridora. Povezana ruta Armenija-Azerbejdžan-Turska ne bi samo učvrstila njihov ekonomski suverenitet i doprinijela postkonfliktnoj rehabilitaciji, već bi i preoblikovala regionalnu povezanost i uveliko smanjila historijsku centralnu ulogu Rusije.
Skup alata Moskve 
Metode Moskve danas su se malo promijenile u odnosu na 1990-te i 2000-te: sabotaža naftovoda, trgovinske blokade, dezinformacije i manipulacija dijasporom. Tada su ovi alati uglavnom rezultirali poštivanjem sporazuma. Ali sada se geopolitičko okruženje promijenilo. Infrastruktura poput naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan, novi lučki objekti na Kaspijskom moru i ulaganja u željezničke i cestovne veze stvorili su alternative koje nisu postojale prije dvije decenije.
Centralna Azija, također, sve više djeluje kao blok. Lideri su prepoznali da jedinstvo povećava njihovu moć protiv taktike "zavadi pa vladaj" Moskve. Dok vlada u Gruziji i dalje ostaje uz Moskvu, čini se da će pomirenje između Armenije i Azerbejdžana, koje je u nastajanju, djelovati na komplementarne načine koji odstupaju od ruske politike.
Kredibilitet Rusije je, također, uveliko narušen. Rat u Ukrajini, rusko korištenje energije kao oružja protiv Evrope i njeno nepredvidivo ponašanje prema saveznicima lišili su Rusiju svakog privida pouzdanosti. Bivši partneri više ne miješaju zavisnost sa sigurnošću.
Razvojna dinamika između Armenije i Azerbejdžana naglašava opadajući uticaj Rusije. Godinama je Moskva napredovala izazivajući regionalno neprijateljstvo, često djelujući kao prikriveni posrednik koji je efektivno produžio sukob. Ali sa nadolazećim mirovnim sporazumom između Jerevana i Bakua, obje države vide nove mogućnosti u povezivanju i trgovini koje zaobilaze Rusiju. Za Azerbejdžan, produbljivanje veza prema zapadu dopunjuje njegove energetske i trgovinske ambicije kao kamen temeljac. Za Armeniju, otvaranje trgovinskih ruta smanjuje njenu izolaciju, okončava paralizirajući zamrznuti sukob i stvara prostor za integraciju izvan sjene Moskve.
Politika i budućnost
Za kreatore politike u Washingtonu, Briselu i Tokiju, promjena koja je u toku predstavlja priliku. Srednji koridor, nekada tehnička trgovačka ruta, postaje okosnica euroazijske otpornosti, stvarajući pristup koji izbjegava angažman sa Moskvom. Podržavanje njegovog razvoja kroz finansiranje, garancije za infrastrukturu i političku podršku može dodatno ubrzati odvajanje regije od ruskog prisilnog stiska.
Štaviše, nova asertivnost lidera Južnog Kavkaza i Centralne Azije istakla je potrebu za nijansiranim angažmanom. Ove države ne biraju da učestvuju u igri sa nultom sumom između Moskve, Pekinga i Zapada - one biraju autonomiju. Vanjski partneri koji poštuju ovaj čin balansiranja, a istovremeno nude dugoročne i konkretne koristi, steći će trajan uticaj.
Nedavna ruska sabotaža azerbejdžanskih naftovoda, prisila Kazahstana i njene kampanje dezinformacija u Armeniji i Centralnoj Aziji uklapaju se u obrazac star kao i sam postsovjetski prostor. Hibridni pritisak, kontrola infrastrukture i političko miješanje ostaju zaštitni znakovi Moskve. Ali regionalni otpor postaje sve jači. Prvi put od sticanja nezavisnosti, države regije Srednjeg koridora sistematski i kolektivno razvijaju sredstva za otpor. U odsustvu ruskog angažmana, oni grade koridore, stvaraju partnerstva, mire rivalstva i teže suverenitetu ne kao težnji, već kao praksi. 
Moskva i dalje koristi opasne alate, a rizici eskalacije ostaju. Ipak, ravnoteža se mijenja. Što više Rusija nastoji da pojača svoj uticaj, to više njeni susjedi traže puteve za bijeg. U ovom takmičenju, budućnost Evroazije neće biti određena upornošću ruske prisile, već izdržljivošću otpora regije.