Trenutni pristup mirovnim pregovorima neće okončati ruski rat 2027. godine
Na papiru, prošla sedmica je izgledala kao diplomatski napredak.
Razgovori u Abu Dhabiju, uz posredovanje SAD-a, rezultirali su principijelnim sporazumom o razmjeni 1.000 za 1.000 zarobljenika. Izaslanici Washingtona su otišli, tvrdeći da je postignut zamah, a evropski lideri su se sreli u Dublinu kako bi okupili zajednički pregovarački tim kako bi Evropa konačno mogla zauzeti svoje mjesto u sljedećoj rundi pregovora.
U stvarnosti, Kijev i njegovi saveznici ponovo ulaze u pažljivo postavljenu zamku Kremlja.
Za Moskvu, učešće u pregovorima uz odbijanje popuštanja u pogledu maksimalističkih zahtjeva nije pregovaračka pozicija na putu ka kompromisu. To je taktika osmišljena da razbije zapadno jedinstvo i kupi vrijeme na bojnom polju. Postupak koji je Ukrajina već vidjela u Istanbulu 2025. godine.
Ruski stav u Abu Dhabiju nije se ni za milimetar pomjerio od onoga što je rečeno na tim sastancima. Ukrajina mora predati četiri kompletne regije, uključujući teritoriju koju ruske snage nisu uspjele zauzeti, odreći se NATO-a i demilitarizirati se.
Što je još gore, ruski pregovarači su tvrdili da nemaju mandat čak ni da razgovaraju o zaustavljanju udara na ukrajinsku energetsku mrežu ili deeskalaciji u Crnom moru. Pregovori su, u stvari, usmjereni unazad.
Ovo nisu ozbiljne pregovaračke pozicije za zemlju koja nije uspjela postići nijedan od svojih vojnih ciljeva, usred rastućeg broja žrtava i velike domaće nestašice goriva. Zapadne diplomate to znaju.
"Putin ne može sebi priuštiti istinske pregovore jer njegov autokratski režim sada više ovisi o ratu nego o bilo kojim kompromitiranim mirovnim uvjetima koje Evropa može ponuditi".
Pa ipak, dolazak za pregovarački stol ove sedmice dao je Kremlju konkretne prednosti bez potrebe za ijednom stvarnom diplomatskom koncesijom.
Prvo, to stvara razdor između Washingtona, Kijeva i Evrope. Pojavom u Abu Dhabiju i nuđenjem simboličnih gestova, poput razmjene zatvorenika ili lokalnog petodnevnog "humanitarnog" primirja u Kostantinovki, Putin se Bijeloj kući predstavlja kao razumna strana.
Kada Ukrajina i evropske prijestolnice neizbježno odbijaju zahtjeve koji se svode na kapitulaciju, Moskva ima za cilj uvjeriti Washington da su Kijev i Brisel stvarne prepreke miru.
Čak je i zahtjev da Evropa govori jednim glasom već izazvao javno trenje u Dublinu oko toga ko će predstavljati kontinent. Osmišljen je kako bi se usporilo kolektivno donošenje odluka kada je to Ukrajini najpotrebnije.
Drugo, razgovori bez unaprijed dogovorenog primirja pomjeraju "Overtonov prozor" bez ikakvih vojnih troškova.
Iznošenjem maksimalističkih prijedloga, od povlačenja NATO trupa iz Baltika, prisiljavanja Finske na izlazak iz saveza, do federalizacije Moldavije, Moskva je uspješno resetirala osnovnu liniju debate.
Koncepti nezamislivi u zapadnim prijestonicama prije godinu dana, poput pregovora o novoj evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, sada se tretiraju kao legitimne tačke dnevnog reda.
U međuvremenu, lokalizirani prijedlozi primirja poput Kostantinivke nisu osmišljeni da spasu civile, već da zaustave ukrajinsku vatru kako bi ruske trupe mogle ukloniti mine i pregrupirati se za prodor prema Družkivki.
Treće, diplomatska predstava koči zapadnu odlučnost.
Aktivni pregovori politički otežavaju Washingtonu i evropskim vladama da usvoje nove sankcije ili pruže daljnju vojnu pomoć Ukrajini iz straha od "skretanja s tračnica" krhkog procesa.
Istovremeno, sastanci na visokom nivou s američkim izaslanicima prekidaju Putinovu izolaciju, omogućavajući mu da projektuje snagu kod kuće i širom globalnog juga kao supersila koja pregovara o sudbini Evrope ravnopravno s Washingtonom.
Najosnovnije, Putin ne može sebi priuštiti istinske pregovore, jer njegov autokratski režim sada više zavisi od rata nego od bilo kakvih kompromitiranih mirovnih uslova koje Evropa može ponuditi. Nakon što je uložio svoju legitimnost u potčinjavanje Ukrajine i upravo progurao povećanje vojne potrošnje za 27 posto u 2027. godini, Putin zna da bi svako rješenje koje ne bi bilo pobjeda otkrilo zapanjujuće ljudske i ekonomske troškove invazije.
Pored vojne eskalacije, retorika Moskve o evropskoj budućnosti Ukrajine se pooštrila: tamo gdje je Kremlj nekada tvrdio da je ravnodušan prema težnjama Kijeva za EU, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev je ovog proljeća eksplicitno izjavio da Moskva mora odustati od svoje tolerancije prema proširenju EU, nazivajući Brisel neprijateljskim vojno-ekonomskim blokom.
Putinova prava strategija za 2027. godinu ne pregovara se u Abu Dhabiju. Ona se vodi na ukrajinskoj energetskoj mreži i širom evropske politike.
Spajajući neumoljive zimske udare na kritičnu infrastrukturu sa sabotažama i dezinformacijama širom kontinenta, Moskva se nada da će iscrpiti Ukrajinu, dok istovremeno nastoji pojačati glasove naklonjene Kremlju u evropskim prijestolnicama.
Sljedeća godina je ključnih 12 mjeseci političkih takmičenja. Četiri od pet najvećih zemalja EU izlaze na glasanje, počevši od proljetnih predsjedničkih izbora u Francuskoj. Za Kremlj, izgledi za Putinovu favoritkinju Marine Le Pen u Jelisejskoj palati mogli bi odlučno pomjeriti političku ravnotežu u korist Rusije.
Davanje Evropi mjesta u sljedećoj rundi pregovora neće promijeniti tu kalkulaciju osim ako evropski lideri ne odbiju igrati pod ruskim uslovima.
Evropski pregovarački tim ne smije ući na sljedeći sastanak raspravljajući o listi želja Moskve za demontiranje Evrope nakon Hladnog rata. Kijevski saveznici trebaju jasno reći da je evropska sigurnosna arhitektura nepregovaračka, odbiti lokalizirane ruske taktike primirja i uvjetovati svaki širi diplomatski put trenutnim, provjerljivim prekidom udara na energetsku infrastrukturu Ukrajine.
Dok se Moskva ne suoči s trajnim vojnim i ekonomskim krizama, a ne s većom diplomatskom potvrdom, Abu Dhabi i svi novi razgovori ostat će dimna zavjesa za još jednu godinu rata.