Čudan savez: Šta se krije iza napetosti između Rusije i Azerbejdžana?
Tokom posljednje dvije godine, uočena je nestabilna dinamika u međudržavnim odnosima između Azerbejdžana i Rusije. Postoji cik-cak proces gdje se ponekad javljaju problemi, zatim se čini kao da je sve smireno, a kasnije se napetost ponovo javlja. Međutim, Deklaracijom koju su predsjednici Vladimir Putin i Ilham Alijev potpisali u Moskvi u februaru 2022. godine, najavljeno je uspostavljanje savezničkih odnosa između dvije države. Ovo je bio vrhunac odnosa Moskve i Bakua u postsovjetskoj fazi, jer je do tada glavna linija, koju bismo mogli nazvati "geopolitičkom neutralnošću", činila temelj vanjske politike azerbejdžanske vlade.
Izgradnja pragmatičnih odnosa sa globalnim i regionalnim centrima moći, osiguranje njihovih interesa u Azerbejdžanu na ovaj ili onaj način, ili barem ne predstavljanje nikakve prijetnje strateškim interesima ovih sila, dovela je do pojave ravnoteže koja je zadovoljila (u većoj ili manjoj mjeri) sve strane. Rusija je bila zadovoljna što Azerbejdžan, za razliku od susjedne Gruzije, kao i Ukrajine, nije odabrao put euroatlantskih integracija i time nije predstavljao prijetnju njegovim regionalnim interesima; Zapad je, pak, bio zadovoljan što Azerbejdžan, smješten u složenoj geografiji okružen Rusijom i Iranom, održava blisko partnerstvo s njom u energetskom sektoru, a u nekim fazama (na primjer, operacije u Afganistanu) i u sigurnosnom sektoru, nije se pridružio integrativnim unijama poput Euroazijske ekonomske unije ili Organizacije kolektivne sigurnosti te je pokušao zaštititi svoj suverenitet. Ova politika, koja je postala poznata kao "politika uravnoteženja", štitila je režim od vanjskih pritisaka, služila njegovoj unutrašnjoj stabilnosti i na kraju dala veliki doprinos Alijevom legitimitetu utrvši put vojnoj pobjedi u Drugom karabaškom ratu.
Svrha ove analize KHAR Centra je da otkrije mehanizam napetosti između Rusije i Azerbejdžana, potkrijepi promjenu globalne i regionalne ravnoteže i okarakterizira pravu suštinu odnosa.
Glavno pitanje analize glasi: "Koje geopolitičke kontradikcije leže u korijenu periodično rasplamsavanih kriza između Azerbejdžana i Rusije, koji su na papiru saveznici, i da li bi ova napetost mogla dovesti do strateškog raskida između dvije zemlje?"
Nova realnost koja je prvo ojačala, a zatim oslabila Rusiju na Južnom Kavkazu
Pobjeda Azerbejdžana i uspostavljanje njegovog suvereniteta nad okupiranim teritorijama postavili su temelje za nepredvidive nove procese uništavajući prethodni status quo u regionu. Kako kažu, karte su se počele raspodjeljivati. Izraženo terminologijom ruskog i iranskog režima, "ekstraregionalne sile" su počele intervenirati u fazi formiranja novog statusa quo. Međutim, u početnoj fazi postojala je ruska dominacija; Izjavom od 10. novembra 2020. godine, ona je rasporedila svoj vojni kontingent u Karabah kao "mirovne snage" i monopolizirala proces mira i saradnje Azerbejdžana i Armenije kroz trilateralni format. Ovaj format je omogućio Moskvi da regulira sva pitanja u okviru vlastitih interesa. Paralelno s tim, format 3+3, koji je uveden uključivanjem glavnih država regiona, Irana i Turske (iako se Gruzija nije pridružila), inherentno je nosio karakter antizapadne koalicije, a njegov cilj je bio da SAD i Evropsku uniju drži van regiona i da regulira sva pitanja ovdje bez učešća Zapada. Dakle, iako je prva faza izgradnje novog statusa quo izazvala zabrinutost u Iranu, obećala je Rusiji više političkih dividendi nego prethodna faza i ojačala njenu vodeću poziciju u regionalnoj geopolitici. Ali povlačenje mirovnih snaga iz Azerbejdžana u junu 2024. i naknadni događaji okončali su "proces 10. novembra". Prije toga, u septembru 2023. godine, azerbejdžanska vojska je preuzela kontrolu nad Hankendijem kao rezultat jednodnevne operacije, separatistički režim "NKR" je ukinut, a armensko stanovništvo je napustilo Karabah. A u oktobru 2022. godine, na sastanku Alijeva i Pašinjana u Pragu uz učešće evropskih lidera, zvanično priznanje teritorijalnog integriteta Azerbejdžana (uključujući Nagorno-Karabah) od strane Armenije eliminiralo je temu sukoba, dovodeći u pitanje ulogu Rusije kao posrednika i neophodnost njenog mirovnog kontingenta.
Sve je to iznenada pretvorilo sliku koja se na početku faze činila kao strateški napredak za Rusiju u stratešku regresiju. Iako je Moskva pristala da povuče svoj vojni kontingent bez prigovora (spolja), ova činjenica je jedan od važnih događaja koji su oslabili pozicije Rusije u regiji nakon Drugog karabaškog rata. Izgubila je ulogu moderatora. Moguće je da su problemi i nepovjerenje u bilateralnim odnosima Azerbejdžana i Rusije počeli na latentnom nivou upravo nakon ovog događaja. Kao početnu tačku problema na otvorenom avionu, mora se navesti smrt 38 ljudi kao posljedica obaranja putničkog aviona Azerbejdžanske aviokompanije na ruskom nebu i prinudnog slijetanja u Aktau 25. decembra 2024. Početna reakcija Moskve na tragediju - pokušaj da je prikrije nepriznavanjem činjenice da je avion oboren - izazvala je ozbiljno nezadovoljstvo, čak i ljutnju u Bakuu. Putinovo naknadno izvinjenje, također, nije zadovoljilo Baku.
U minutima kada je avion AZAL oboren, Ilham Alijev je letio za Sankt Peterburg kako bi učestvovao na neformalnom samitu šefova država ZND-a. Odmah nakon incidenta, Alijev avion se vratio u Baku bez slijetanja u Rusiju. Prema nekim tvrdnjama, Alijev se vratio u Baku ne isključivo zbog obaranja putničkog aviona, već zbog radiotehničkih smetnji kojima je bio izložen njegov avion. Agencija "Turan" objavila je informaciju o tome 4. januara 2025. godine pod naslovom "Avion azerbejdžanskog predsjednika suočio se s problemima s GPS-om iznad Rusije, potvrđuje istraga", ali su zvanične institucije demantirale ovu vijest. Sama agencija je, također, izdala demanti dan kasnije i prekinula svoje operacije mjesec dana kasnije.
Nema sumnje da je avion AZAL oboren greškom, zbog čega pretpostavke da bi oštra i ljutita reakcija Azerbejdžana koja traje mjesecima mogla biti povezana upravo s ometanjem predsjedničkog aviona te da se u Bakuu pojavilo duboko nepovjerenje prema Rusiji, možda nisu neosnovane.
Spirala napetosti – zatišja – napetosti
Dok su odjeci avionske tragedije nastavili, 27. juna 2025. godine u Jekaterinburgu izvedena je operacija protiv državljana Azerbejdžana, a izvela ju je specijalna policija (OMON). Kao rezultat policijskih racija na domovima i radnim mjestima Azerbejdžanaca i fizičkog nasilja nad njima, dvije osobe su poginule, a šest osoba je uhapšeno. Baku je izrazio oštar protest zbog ovog incidenta. Kao odgovor, 30. juna, azerbejdžanska policija je izvela operaciju u uredu novinske agencije "Sputnik-Azerbejdžan", direktor agencije Igor Kartavih i glavni urednik Jevgenij Belousov su privedeni, a izrečena im je i četveromjesečna kazna.
Dana 9. oktobra 2025. godine, prvi put od pogoršanja odnosa, u glavnom gradu Tadžikistana održan je lični sastanak Putina i Alijeva. Putin je obaranje azerbejdžanskog aviona 10 mjeseci ranije objasnio prisustvom ukrajinskih dronova na nebu u tom trenutku i tehničkim kvarom ruskog sistema protivvazdušne odbrane. Rekao je da će isplatiti odštetu porodicama žrtava i povrijeđenima. Nakon ovog sastanka, ruski državljani Kartavih i Belousov, koji su uhapšeni u Bakuu, pušteni su na slobodu.
Međutim, pretpostavke da su tenzije prestale i da su se odnosi vratili na prethodni tok, uključujući i izjave rukovodstva dvije zemlje u tom smislu, nisu se opravdale. Naprimjer, kao odgovor na pitanje ruskog novinara na IV Globalnom medijskom forumu u Šuši, Ilham Alijev je izjavio da su problemi između dvije zemlje već iza njih.
„Odnosi su se potpuno normalizirali, kontakti su se odvijali na različitim nivoima: na nivou vlade, članova vlade, kopredsjedavajućih međuvladinih komisija, ministarstava vanjskih poslova i predsjedničkih administracija. Dakle, mislim da sve ide dobro u ovom smjeru i drago nam je zbog toga“, rekao je Alijev. Pozitivna dinamika o kojoj je govorio trajala je samo mjesec dana. Dan nakon službene posjete azerbejdžanskog ministra vanjskih poslova Džejhuna Bajramova Rusiji, 18. augusta, ruski ambasador Mihail Jevdokimov pozvan je u azerbejdžansko Ministarstvo vanjskih poslova. U službenom saopćenju Ministarstva navodi se da su „ozbiljna zabrinutost i odlučan protest azerbejdžanske strane u vezi s provokativnim, uvredljivim i prijetećim izjavama iznesenim u ruskim medijima i informacijskom prostoru protiv Republike Azerbejdžan, azerbejdžanskog naroda i rukovodstva zemlje dovedeni do pažnje ruske strane“.
Istog dana, Glavno tužilaštvo Azerbejdžana objavilo je da je protiv tri ruska državljanina pokrenut krivični postupak i da je za njima raspisana potraga. Riječ je o voditelju TV kanala "Moskva 24" Ivanu Knjazevu, političkom konsultantu i medijskom stručnjaku Semjonu Uralovu i savjetniku ruskog ministra saobraćaja, novinaru Alekseju Čadajevu. Prema saopćenju Državnog tužiteljstva, ove osobe su u programu na platformi "YouTube" uputile pozive usmjerene na primjenu nasilnih metoda protiv Republike Azerbejdžan, nasilnu promjenu ustavne strukture zemlje i podjelu njenog teritorijalnog integriteta, kao i podsticanje nacionalne mržnje i neprijateljstva. Ove osobe su izrazile nezadovoljstvo izjavama I. Alijeva u kojima podržava teritorijalni integritet Ukrajine i odnose Azerbejdžana i Ukrajine (Zelenski je posjetio Azerbejdžan u aprilu), ocjenjujući vanjsku politiku Bakua u cjelini kao neprijateljsku. Naprimjer, A. Čadajev je u emisiji izjavio da režim Ilhama Alijeva mora biti ili ukroćen ili uništen. Također je naveo izazivanje građanskog rata u Azerbejdžanu i kršenje teritorijalnog integriteta zemlje kao moguće mjere.
Iako je A. Čadajev podnio ostavku na mjesto ministarskog savjetnika nakon demarša Azerbejdžana, ne bi bilo ispravno ono što je rekao u eteru ocjenjivati samo kao njegove lične misli. Čadajev izražava raspoloženje koje postoji u nekim službenim institucijama Moskve, i to je pravi razlog za reakciju azerbejdžanske vlade, koja na prvi pogled izgleda neadekvatno, na ono što je rečeno na neslužbenoj medijskoj platformi. Ambasador Azerbejdžana u Rusiji Rahman Mustafajev naglasio je da je savez teško uspostaviti u uslovima negativne informativne pozadine koju namjerno stvaraju ruski stručnjaci, novinari i blogeri. Prema njegovim riječima, trenutno 96 novinskih portala, "Telegram" i YouTube kanala sa višemilionskom publikom, te drugi mediji u Rusiji šire tezu o "neprijateljskoj zemlji" o Azerbejdžanu, a taj broj raste iz dana u dan. Ambasador je rekao da, iako su na različitim političkim nivoima skrenuli pažnju ruskoj strani na zabrinutost Azerbejdžana i pozvali na sprečavanje takvih aktivnosti, ovakve vrste emisija i stavova u ruskom informativnom i medijskom prostoru ne samo da se nastavljaju, već su čak poprimile i opasan karakter:
"Stvar je već došla do rasprave o miješanju u unutrašnje političke procese Azerbejdžana, pa sve do poziva na fizičko nasilje nad azerbejdžanskim narodom i rukovodstvom".
Baku želi da Moskva da političku procjenu atmosfere koja se formira protiv Azerbejdžana u ruskom medijskom prostoru i da preduzme konkretne mjere za sanaciju ovog okruženja. Očigledno, budući da Alijev još nije dobio odgovor na svoja očekivanja, ograničio se na razgovor u prolazu kada se susreo s Putinom samo u hodniku u okviru samita Šangajske organizacije za saradnju u Biškeku 1. septembra, što se ne može smatrati bilateralnim sastankom.
Globalni geopolitički kontekst
Negativan trend u odnosima Azerbejdžana i Rusije poklapa se s periodom nakon ponovnog izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Azerbejdžanska vlada je dugi niz godina izbjegavala donošenje nedvosmislenog strateškog izbora među globalnim silama i smatrala je takav izbor nepotrebnim rizikom sa stanovišta svojih interesa. Jednostavno se privremeno priklanjala jednoj ili drugoj strani, ovisno o globalno-regionalnoj konjunkturi. Naprimjer, u februaru 2022. godine, dva dana prije invazije na Ukrajinu, potpisana je Deklaracija o savezničkoj interakciji s Rusijom. U trenutku kada je ruska vojska bila spremna za vojnu intervenciju na ukrajinskim granicama, faktor koji je potaknuo azerbejdžansku stranu da potpiše ovaj dokument nesumnjivo je bio povezan s uvjerenjem da će Rusija postići uspjeh u Ukrajini i tako obnoviti svoju hegemoniju u postsovjetskoj geografiji. Međutim, nakon što ruska vojska nije uspjela zauzeti Kijev u prvom napadu, azerbejdžanska vlada je agilno prilagodila svoju politiku novoj situaciji i odlučila poslati humanitarnu pomoć Ukrajini. U narednoj fazi, u skladu s promjenjivim globalnim geopolitičkim uvjetima, postalo je jasno da je i ovaj savez zapravo bio konjunkturni i da nije značio strateški izbor.
Sastanak održan između Trumpa, Alijeva i Pašinjana u Washingtonu 8. augusta 2025. godine, te potpisana Zajednička deklaracija mogu se smatrati početkom nove faze na Južnom Kavkazu. Washingtonski sporazumi znače efektivno izlazak Azerbejdžana i Armenije iz trilateralne izjave od 10. novembra 2020. godine i uspostavljanje nove regionalne konfiguracije. Šest mjeseci kasnije, posjeta američkog potpredsjednika regiji, potpisivanje dokumenata u Jerevanu koji predviđaju razvoj strateškog partnerstva s Armenijom i potpisivanje Povelje o strateškom partnerstvu u Bakuu podrazumijevaju podizanje bilateralnih odnosa ovih zemalja sa Sjedinjenim Državama na kvalitativno novi nivo.
Postoji pozitivna komunikacija između Alijeva i Trumpa koja proizlazi iz međusobne simpatije na ličnom nivou. U trenutnom periodu, konvergencija Azerbejdžana i SAD-a može se više objasniti ovim faktorom. Odbijanje Trumpove administracije da pitanja demokratije i ljudskih prava stavi na dnevni red i njena vanjska politika zasnovana na političkom realizmu zadovoljava Baku. Međutim, u trenutnoj fazi, politika konvergencije sa SAD-om, baš kao ni dokument o savezu potpisan sa Rusijom, nije dugoročni strateški izbor Bakua. To proizilazi iz postojeće međunarodne konjunkture i, ovisno o političkim promjenama koje bi se mogle dogoditi u Washingtonu u bliskoj budućnosti, može imati privremeni, čak i kratkoročni karakter.
Uz ovo, također je evidentno da proces započet sporazumima od 8. augusta 2025. godine nosi stratešku suštinu. Iznenadna zamjena trilateralnog formata pod ruskim pokroviteljstvom formatom predvođenim SAD-om, te sporazum o projektu TRIPP u tom okviru, odluke su koje bi mogle imati dugoročne strateške posljedice. Dok je Rusija planirala kontrolirati važan kopneni koridor koji će prolaziti kroz Zangezur, iznenadno predavanje koridora pod kontrolu Washingtona na 49 godina i pretvaranje SAD-a u važnog aktera na Južnom Kavkazu predstavlja šokantno iznenađenje za Moskvu.
Azerbejdžan i Rusija: čak i ako smo razdvojeni, mi smo zajedno
Uprkos trenutnim problemima i nesporazumima, prelazak odnosa Azerbejdžana i Rusije na ravan konfrontacije je malo vjerovatan izgled. Iako doza napetosti ponekad raste, strane obraćaju pažnju na sprečavanje da ta napetost izmakne kontroli. Bilo bi preciznije govoriti o upravljivoj, kontroliranoj napetosti.
Osjećajući negativne posljedice na Južnom Kavkazu usmjeravanja sve svoje snage i resursa na invaziju na Ukrajinu i hibridnu konfrontaciju s Evropom, Putinov režim ima poteškoća u očuvanju svojih pozicija u ovoj regiji. Moskva, nesposobna da postigne ono što je željela na posljednjim izborima u Armeniji, prisiljena je da djeluje opreznije i strpljivije s Azerbejdžanom u periodu kada vidi opasnost od potpunog gubitka svog bivšeg lojalnog saveznika koji je odabrao kurs eurointegracija. Putinov nedavni telefonski poziv Alijevu također pokazuje da Moskva nije zainteresirana za eskalaciju napetosti. Uz bilateralne odnose, projekat međunarodnog transportnog koridora Sjever-Jug, koji prolazi kroz Azerbejdžan i koji će povezati Rusiju s Iranom i Indijom, vrlo je važan za Moskvu, posebno u uvjetima kada je Zangezurski koridor izgubljen i pod zapadnim sankcijama.
U stvari, ni Baku nije zainteresiran za strateški prekid. Bilo bi pogrešno reći da odnosi azerbejdžanske vlade sa Zapadom trenutno teku bez problema i zasnovani su na međusobnom povjerenju. Napetosti s institucijama poput Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta se nastavljaju. Odnosi s Evropskom unijom oslanjaju se na trenutne pragmatične interese gdje je energetsko partnerstvo prioritet. U Bakuu nema povjerenja da će strateško partnerstvo sa SAD-om biti održivo ili da će se nastaviti na isti način tokom demokratske uprave. Iz tog razloga, režim ne želi da odnosi s Rusijom dostignu tačku pucanja. S druge strane, azerbejdžanska vlada vrlo dobro poznaje destruktivni potencijal Rusije, njene mogućnosti stvaranja haosa i previranja unutar bivših sovjetskih republika. Ono što se dogodilo u prvim godinama nakon proglašenja nezavisnosti, kada je Rusija bila slabija nego što je sada, poput terorističkih akata u bakunskom metrou, političkih ubistava i pokušaja puča, nije zaboravljeno. Ako odnosi pređu u konfrontacijsku paradigmu, kako su ruski novinari i ministarski savjetnik rekli u emisiji na "YouTubeu", ruske specijalne službe mogle bi počiniti razne sabotaže i stvoriti haos unutar Azerbejdžana. Eksplozija koja se nedavno dogodila u vojnom skladištu municije u azerbejdžanskom okrugu Goranboy daje osnova za sumnju. Izvor NEXTA tvrdio je da bi incident mogao biti upravo ruska sabotaža. Iako je Azerbejdžan to kategorički negirao, zabrinutost u Bakuu nije promakla pažnji. Posebno u trenutku kada je Rusija započela hibridne napade protiv Evrope i kada se između Azerbejdžana i Rusije javljaju nesporazumi i tenzije, da li je eksplozija u Goranboyu slučajnost? Ovo bi, također, mogao biti znak upozorenja za Azerbejdžan.
Zaključak
Analize pokazuju da je azerbejdžansko-ruski "savez" formaliziran 2022. godine pragmatičan kompromis koji proizilazi iz potrebe prilagođavanja promjenjivoj globalnoj i regionalnoj situaciji. Obnova suvereniteta u Karabahu, rano povlačenje ruskih vojnih snaga iz regije i sporazum o komunikacijskim linijama na zapadnim platformama ozbiljno su oštetili tradicionalne mehanizme posredovanja i pritiska Moskve na Južnom Kavkazu.
Povećanje otvorenih prijetnji i poziva na sabotažu upućenih Azerbejdžanu u ruskim medijima je reakcija Moskve koja proizilazi iz njene zabrinutosti zbog izgubljenih prilika za uticaj. Uz to, ne čini se mogućim da se postojeća vijugava napetost u bliskoj budućnosti pretvori u potpuni strateški prekid između strana. Obje strane žele krizu držati pod kontrolom. Za Moskvu, zbog močvare u kojoj je zaglavljena na ukrajinskom frontu i u periodu kada je Armenija krenula putem eurointegracija, važno je da ne eskalira odnose sa Bakuom. Za Baku, nestabilnost odnosa sa Zapadom, posebno sa evropskim institucijama, i potencijal Rusije za regionalnu provokaciju/hibridnu prijetnju zahtijevaju da se ne eskaliraju tenzije u odnosima sa sjevernim susjedom.
Shodno tome, odnosi Azerbejdžana i Rusije će se u bliskoj budućnosti nastaviti u formi "čak i ako smo razdvojeni, mi smo zajedno". Strane, uz održavanje međusobnog nepovjerenja, neće odbiti minimalnu saradnju u vezi sa formalnim savezom kako bi se osigurale od vojno-ekonomskih rizika.