17.11.2026.

Izuzeta teritorija: Rusija: Donbas se ne uključuje

Zašto je Kremlj ponovo morao odgoditi „integraciju novih regija“

Još u martu ove godine, Putin je na sastanku sa šefom okupacijske administracije Donjecke oblasti, Denisom Pušilinom, istakao „dobar tempo obnove i razvoja“ regije. A krajem oktobra, jedan od najvatrenijih ruskih propagandista, Rostislav Iščenko, zapravo je priznao da Rusiji više nije potrebna industrija Donbasa i da je niko neće oživjeti. Drugi poznati Z-bloger, Maksim Ševčenko, otišao je još dalje, navodeći da je Kremlj osvojio i napustio Donbas. Pa za šta su se borili?

U stvari, odavno je poznato da je okupacijski kalendar Kremlja propao. U početku je Moskva odredila prelazni period za takozvane nove regije do 1. januara 2026. godine. Do tog datuma okupirane ukrajinske teritorije trebale su biti integrirane u ruski ekonomski, finansijski, kreditni i pravni sistem, kao i u sistem državnih organa Ruske Federacije.

Međutim, 30. oktobra, Državna Duma je podržala dva zakona koji predviđaju produženje privremenih normi za okupirane ukrajinske teritorije i produženje određenih karakteristika primjene ruskog zakonodavstva na njih za još četiri godine - do 1. januara 2030. godine.

„Nove regije“ u Putinovom master planu za budućnost Rusije sve više podsjećaju na teritoriju trajnog izuzetka. Uostalom, ako četiri godine nakon što su proglašene „ruskima“ i dalje zahtijevaju posebna pravila, to ukazuje na to da nisu postale (i neće postati) obični objekti Ruske Federacije. Čak ni prema njenim naopakim pravnim obrascima.

Naravno, nijedan zakon Ruske Federacije ne mijenja međunarodno-pravni status okupiranih teritorija. Osvojeni dijelovi Donjecke, Luganske, Zaporiške i Hersonske oblasti, kao i Krim, ostaju sastavni dio Ukrajine. Njihova okupacija nema međunarodno priznanje i ne stvara pravni osnov za proširenje ruskog suvereniteta na ove teritorije.

Istovremeno, vojne ambicije Kremlja sve su više u neskladu sa stvarnim mogućnostima ruske vojske. U junu je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio da je Rusija već 15 puta odgodila vrijeme zauzimanja Donbasa. U septembru je ISW objavio proračun da će, trenutnim tempom napredovanja, ruske trupe moći zauzeti ostatak Donjecke regije tek do 2. oktobra 2032. godine.

 

I ruska brojka "2030" i procjena ISW-a "2032" ilustracija su Putinovog neuspjeha. Čak i ako se ofanzivni potencijal održi (a on se iscrpljuje) i bez uzimanja u obzir ukrajinskih odbrambenih operacija, navedeni cilj je godinama udaljen. Izgledi za barem neku veliku obnovu zauzetih teritorija, također, su daleki. To se najbolje vidi na primjerima okupiranog Mariupolja, Bahmuta i Avdiivke.

 

Mariupolj: Nove fasade na mjestu tuđeg života

 

Studija Human Rights Watcha, SITU Researcha i ukrajinske organizacije Truth Hounds dokumentirala je razmjere razaranja u Mariupolju. U proučavanom centralnom dijelu grada, na površini od oko 14 kvadratnih kilometara, oštećeno je ili uništeno 443 od 477 višespratnih stambenih zgrada  - 93 posto. Ovo nije pokazatelj za cijeli grad, ali čak i unutar centralnog dijela pokazuje razmjere katastrofe.

Istovremeno, istraga Bellingcata, koristeći satelitske snimke, podatke investitora i oglase za prodaju stanova, identificirala je 23 nova stambena kompleksa  - ukupno više od 50 zgrada sa najmanje 6.000 stanova. Ali ove brojke ne znače da je 6.000 porodica stanovnika Mariupolja dobilo svoje domove nazad. Značajan dio novih zgrada se oglašava na prodaju građanima iz unutrašnjosti Rusije, nudeći povlaštene hipoteke. Istovremeno, ukrajinski vlasnici uništenih ili rastavljenih stambenih objekata često nemaju priliku da kupe stan u novoj zgradi za primljenu naknadu.

 Paralelno djeluje još jedan mehanizam  - oduzimanje nekretnina. U aprilu 2025. godine, BBC Verify je izvijestio da je najmanje 5.700 stanova u Mariupolju dodano na liste imovine koju bi okupacijske vlasti mogle proglasiti "bezvlasničkom".

U takvom sistemu, građevinska dizalica postaje ne samo simbol pompezne restauracije, već i alat za preraspodjelu imovine. Na mjestu uništenog ukrajinskog grada formira se novi stambeni prostor, u kojem njegovi bivši stanovnici više nisu potrebni.

Uništava se i ekonomska osnova predratnog Mariupolja. U ruskim općim "razvojnim" planovima, teritorija uništenog "Azovstala" je namijenjena za tehnopark, nasipe, muzeje i javne prostore. Možda je ovo planiranje novog urbanog prostora. Ali, nazivati ​​to restauracijom Mariupolja je cinično. Industrija koja je činila snažnu ekonomsku osnovu grada ne vraća se zajedno sa šetnicama.

 

Bahmut i Avdijivka: Planovi se grade brže od gradova

 

Bahmut je još jedan ilustrativan primjer jaza između propagande i stvarnosti. Nezavisni medij Vot Tak proveo je studiju o gradskom fondu visokih stambenih zgrada. Novinari su ručno klasifikovali 344 stambene zgrade visine od tri sprata ili više. Prema njihovim procjenama, 97,4 posto pregledanih zgrada pokazivalo je znakove uništenja, a 6,7 posto su bile kritične ruševine nepogodne za restauraciju.

Istovremeno, ne postoje uvjerljivi dokazi o sistematskoj obnovi gradske infrastrukture, stambenih područja i industrija. Do sada se Bahmut obnavlja uglavnom glagolima u budućem vremenu.

Situacija u Avdijivki nije ništa manje indikativna. Još u septembru 2022. godine, mnogo prije najrazornije faze borbi, satelitsko praćenje UNOSAT-a zabilježilo je 634 oštećene građevine u gradu. U februaru 2024. godine, Donjecka regionalna vojna uprava procijenila je ukupni nivo uništenja u Avdijivki na 95 do 98 posto.

Lokalna koksara je prestala s radom. Prije rata bila je jedan od najvećih poslodavaca u gradu, zapošljavajući hiljade ljudi i igrajući važnu ulogu u lokalnoj ekonomiji. Njegovo uništenje znači gubitak temelja oko kojeg se decenijama oblikovao urbani život. Njegov bivši direktor, Musa Magomedov, procijenio je obnovu postrojenja kao efektivno novi građevinski projekat vrijedan tri do četiri milijarde dolara.

 

Koliko Donbas vrijedi nakon Rusije

 

Najveća trenutna referentna tačka za procjenu štete i potreba za obnovom je peta Brza procjena štete i potreba (RDNA5), koju su pripremili vlada Ukrajine, Svjetska banka, Evropska komisija i UN.

Dokument trenutno pokriva period od početka invazije velikih razmjera do 31. decembra 2025. godine. Do ovog datuma, ukupna direktna šteta Ukrajini procijenjena je na 195,1 milijardu dolara, socio-ekonomski gubici na 666,7 milijardi dolara, a potrebe za oporavkom i obnovom u narednih deset godina na 587,7 milijardi dolara.

Prema regionalnim proračunima RDNA5, Donjeckoj oblasti je potrebno preko 109 milijardi dolara za oporavak  - više od 20 posto ukupnog iznosa na nacionalnom nivou. Luganska oblast čini dodatnih 6,4 posto ukupnih potreba, ili približno 37,6 milijardi dolara. Ukupno, skoro 147 milijardi dolara.

Ovo su potrebe za oporavkom, a ne direktni gubici. Ove brojke su posebno indikativne kada se uzme u obzir da je procjena okupiranih teritorija ograničena pristupom objektima i mogućnošću prikupljanja informacija na daljinu.

 

Da bismo razumjeli obim promjena, vrijedi se podsjetiti da je prva zajednička procjena potreba za oporavkom i izgradnjom mira u Donbasu (objavljena još 2015. godine) predvidjela samo oko 1,52 milijarde dolara za početni dvogodišnji period. Ovaj iznos se ne može direktno porediti sa izvještajem RDNA5: teritorijalni obuhvat, metodologija, vremenski horizonti i priroda procjene se razlikuju. Ali, obim uništenja akumuliranog od početka invazije velikih razmjera je očit.

 Čak ni skoro 147 milijardi dolara nije konačna cijena povratka Donbasa u punopravni život. Ovaj iznos ne može u potpunosti predvidjeti sve buduće troškove za saniranje posljedica poplave rudnika, prečišćavanje vode, borbu protiv zagađenja tla, uklanjanje opasnih industrijskih objekata, razminiranje i obnovu ljudskog kapitala.

Do 2030. godine Moskva može usvojiti još desetine amandmana, otvoriti razmetljiva stambena naselja, renovirati pojedinačne škole i izraditi onoliko novih generalnih planova koliko želi. Ali sve to neće promijeniti glavnu stvar: Rusija ne želi Donbas, zbog kojeg je Putin pokrenuo rat velikih razmjera. I, uzimajući sve u obzir, to posebno ne krije. Stoga, sve što preostaje je da se plan njegove „integracije“ još jednom odgodi. Prvo do 2026. Sada do 2030. I tako dalje u nedogled. Ali kraj će ionako doći. A onda ćete morati platiti za stvarnost.