Samo ozbiljne sigurnosne garancije za Ukrajinu mogu osigurati trajni mir.

 

Podrška poslijeratnoj evropskoj misiji u Ukrajini raste unutar Bijele kuće i Pentagona. Ako se provede, to bi značilo operaciju koja počinje sa principima evropskih snaga i resursa, uz američku pomoć u oblastima poput obavještajnih podataka i zračne podrške - ali bez američkih trupa na terenu.

Ključno je da bi ovakva misija uspostavila neku vrstu sigurnosne garancije za Ukrajinu. Svakako ne garanciju iz Člana 5 NATO-a koju traži ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, ali vjerovatno najbolje što može očekivati u ovom trenutku.

Također bi pružila brojne druge koristi Evropi, NATO-u i SAD-u.

Prvo, prisustvo evropskih trupa na terenu bilo bi vidljivo i kredibilno odvraćanje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Budući da bi nastavak ruskih operacija dalje na zapadu u Ukrajini i šire došao po cijenu evropskih žrtava - i neizbježnog odgovora - bilo bi ključno odgovoriti na pitanje: Hoće li Putin htjeti više? A ukoliko ruske snage napadnu teritorije NATO-a, ove trupe bi funkcionirale kao prepreka, pružajući kritično vrijeme mnogo većoj i robusnijoj sili da se naoruža, mobilizira i pripremi.

Raspoređene kao dio Operacije Atlantska odlučnost (OAR), 6.000 američkih tenkista, pješadije, artiljerije i avijacije u Evropi predstavljaju više od odvraćanja - oni su kredibilna snaga, spremna danas, i predujam za mnogo veće američko raspoređivanje ako bude potrebno. Zajedno, evropska prepreka i OAR bi tako osigurale vrijeme i prostor za raspoređivanje većine, ako ne i svih, snaga potrebnih za suočavanje sa bilo kakvim ruskim napadom.

Drugo, raspoređivanje mirovnih snaga ili snaga za održavanje mira u Ukrajini, također, bi poboljšalo nezavisne operativne sposobnosti Evrope. Iako su mnoge misije pod vodstvom EU, poput onih u Bosni i Hercegovini , na Kosovu, u Perzijskom zaljevu i Indijskom okeanu, bile uspješne - i veoma cijenjene - one nisu bile veličine ili obima borbe punog spektra, ili čak veličine koja bi bila potrebna u Ukrajini.

Pola vijeka, nacije poput Francuske težile su postizanju kredibilnih struktura i kapaciteta vojnih snaga, neovisno o ovisnosti o SAD-u. Evropska misija u Ukrajini - podržana američkim resursima "preko horizonta" - predstavljala bi sljedeći korak u ovom procesu.

Štaviše, takva misija bi pomogla u otkrivanju i obnovi prijeko potrebnih struktura snaga, ljudstva, borbene opreme i logističkih kapaciteta kontinenta, koji su se raspršili tokom njegovog višedecenijskog "odmora od historije".

Zaista, veliki koraci su postignuti otkako je Putin izvršio invaziju na Ukrajinu 2022. godine, ali potrebno je mnogo više. Ukrajina je oslobodila i Evropu i SAD zablude o ideji kratkih ratova i malih budžeta. I iako je naoružavanje evropskih vojski impresivno, ono je i dalje nedovoljno za borbu protiv potpune ruske invazije.

U tom smislu, takvo raspoređivanje bi otkrilo nedostatke evropskih snaga u punom spektru operativnih sposobnosti.

Naprimjer, dok je nedostatak helikoptera, artiljerijske municije i strateškog zračnog transporta otvoreno priznat problem godinama, operacija u Ukrajini bi pokazala nedostatak manjih predmeta potrebnih za vođenje sinhronizovanih snaga - ili onoga što je George Patton nazvao "simfonijom Marsa". Održavanje snaga na terenu zahtijeva cisterne za gorivo i vodu, kamuflažne mreže, grijače za šatore i stotine drugih predmeta koji vjerovatno nedostaju na trenutnim mjestima snabdijevanja. Ako vođe već nisu svjesne toga, njihove trupe će im reći.

Plan američkog predsjednika Donalda Trumpa ne poziva na napuštanje Evrope. Amerika može i vjerovatno hoće pružiti značajne resurse izvan Ukrajine, uključujući komandu i kontrolu, logistiku, zračni transport u području operacija i druga sredstva koja nisu ograničena tiranijom velikih udaljenosti. Pružanje izvještaja o zračnoj odbrani dugog dometa, obavještajnim podacima, nadzoru i izviđanju jednako je vrijedno, bez obzira da li se evropskim snagama dostavljaju iz Kijeva ili Krakova.

Istina je da će, ukoliko se ova misija ostvari, neizbježno biti poziva za više, kao i za bližom američkom podrškom. Širenje misije je endemsko za dobronamjerne američke vojne lidere koji djeluju sa saveznicima. U jednom ličnom primjeru, kada je NATO pristao preuzeti sektore Afganistana od SAD-a 2006. godine, članice saveza su se u početku složile da će biti samdovoljne. Ali ubrzo nakon što su njihovi kontingenti započeli planiranje raspoređivanja, počeli su pristizati zahtjevi za američke helikoptere, snage za brzo reagovanje, specijalne snage i obavještajnu podršku. Kao i uvijek, SAD su podržale u okviru svojih mogućnosti.

 Međutim, u slučaju Ukrajine, Bijela kuća postavlja jasnu geografsku liniju razdvajanja, a isto važi i za američki narod.

Evropske snage u poslijeratnoj Ukrajini važna su misija za Zelenskog i njegov narod. Hrabro i tvrdoglavo su se borili protiv veće ruske vojske, za koju se nekada smatralo da je nezaustavljiva. Sada traže sigurnosne garancije kako bi osigurali da Putin naknadno ne napadne - kao što je to učinio 2022. godine uprkos primirju iz 2014. godine - nakon što je progutao Krim i veliki dio istočne Ukrajine.

Ako bude pravilno popunjena, obučena i opremljena, ova misija ne bi koristila samo Ukrajini - imala bi značajne kolateralne koristi za evropsku odbranu, kako kao kratkoročna prepreka, tako i u obnovi prijeko potrebnih odbrambenih sposobnosti na duži rok.

Najteži dio će, naravno, biti uvjeriti evropske birače u važnost formiranja i raspoređivanja takvih snaga, jer će time dovesti svoje sinove i kćeri u opasnost. Ali, to je cijena pružanja sigurnosne garancije, osiguravanja trajnog mira i, ako taj mir propadne, spremnosti za odbranu ne samo Ukrajine već i cijele Evrope.