19.11.2026.

„Saboter Rusija“ je neimenovani neprijatelj Bugarske

Bugarska se sama našla u geopolitičkom uglu, dok Rusija podiže uloge u Crnom moru i duž istočnog krila.

Kada je u oktobru zapaljen Starlink satelitski objekt u blizini Sofije, bugarska vlada je ostala nijema. Bilo je potrebno curenje informacija od strane opozicionog zastupnika da se otkrije veliki sigurnosni propust koji je paralizirao ključni dio savezničke infrastrukture koja je usmjeravala komunikacije na bojnom polju za ukrajinske branioce.

Tada su se postavila pitanja ne samo o tome ko stoji iza napada (vjerovatno Rusija), već i zašto je bugarska vlada, prijateljski nastrojena prema Kremlju, bila toliko suzdržana da objavi napad i objasni ko bi mogao stajati iza njega.

Starlink objekti su, također, bili meta sabotera u Poljskoj i Litvaniji, koje su odmah oglasile uzbunu, javno osudivši napade i pripisujući ih Rusiji. Moguće je zaključiti da bugarski šutljivi odgovor ilustruje naciju NATO-a na prvoj liniji fronta, koja je još uvijek paralizirana mogućnošću imenovanja svog glavnog geopolitičkog protivnika.

Politički motivirano oklijevanje Sofije da razotkrije ili suoči Moskvu najnoviji je primjer višedecenijske sistemske slabosti. Od zaustavljenih istraga o trovanju proizvođača oružja Emiliana Gebreva 2015. godine i ponovljenih podmetanja požara u njegovim skladištima oružja, do današnjih prigušenih reakcija na napade dronova na trgovačke brodove u Crnom moru i sabotažu Starlinka, bugarska država dosljedno tretira rusku subverziju ne kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti koju treba neutralizirati, već kao političku krizu kojom se treba upravljati poricanjem i povremenim prikrivanjem.

 Namećući sebi nerealni prag "nepobitnog dokaza" prije nego što imenuje Kremlj, Sofija efektivno pomaže Moskvi u njenoj strategiji uvjerljivog poricanja. To stvara opasnu stratešku ranjivost na istočnom krilu NATO-a koja dijeli savez, slabi regionalno odvraćanje i poziva na rusku agresiju. Saveznici mogu sasvim razumno posumnjati da bugarski vladajući političari povlače udarce iz nekog pogrešno prihvaćenog osjećaja slavenske solidarnosti. Razumno je reći da vjerovanje iz 19. stoljeća u "Rusiju osloboditelja", još nije zamijenjeno idejom Rusije sabotera iz 21. stoljeća.

Ovaj trenutni stav šutnje izvršne vlasti odražava dugogodišnji i opasni institucionalni refleks.

Nacrt za sistematsko odugovlačenje Sofije otkriven je nakon trovanja Gebrevljeva u stilu Novičoka i niza neobjašnjivih eksplozija u njegovim skladištima oružja EMCO. Godinama su bugarski tužitelji i obavještajne agencije odugovlačili slučaj, odlučujući se da potpuno odustanu od istrage umjesto da prate jasan put koji vodi do elitnog sabotažnog odreda Kremlja, Jedinice 29155.

Tek nakon intenzivnog pritiska britanskih obavještajnih službi nakon trovanja u Salisburyju 2018. godine, Sofija je prisiljena priznati rusku umiješanost. Razmišljajući o ovom institucionalnom neuspjehu, bivši bugarski predsjednik Rosen Plevneliev je iskreno priznao za The New York Times.

„Svaki put kada je povezana s nečim s Rusijom, bugarska obavještajna služba je vrlo nemoćna“, kazao je Plevneliev tada dodajući da sigurnosni aparat „nije spreman da se suprotstavi ruskoj obavještajnoj službi i hibridnom ratovanju“.

Danas ova inžinjerirana nemoć i dalje postoji. Nakon neumoljivog talasa zračnih i morskih napada dronova na komercijalne teretne brodove u Crnom moru, uključujući potapanja Alfa Watana i HS Dignityja unutar ekskluzivne ekonomske zone Bugarske, geopolitički jaz između Sofije i njenih zapadnih saveznika proširio se u javni ponor.

U Briselu, lideri EU na samitu Evropskog vijeća otvoreno su okrivili Moskvu. Ipak, ​​na istom samitu, premijer Radev se nije složio. Strogo se pridržavajući politike strateške dvosmislenosti, rekao je novinarima da Bugarska "nema čvrste dokaze" o ruskoj krivici. Iako je priznao da "logika sugerira" da napadi "koriste Ruskoj Federaciji", insistirao je da "nemamo čvrste dokaze da su dronovi bili ruski".

Prisiljena od strane reformističkih opozicionih stranaka da održi hitno parlamentarno saslušanje šefova sigurnosti zemlje i suočena s potencijalnom regionalnom izolacijom, administracija Radeva bila je prisiljena na niz reaktivnih ustupaka koji su spašavali obraz. Da bi utišala kritičare, Sofija je udružila snage s Rumunijom i Turskom kako bi predložila hitan moratorij na napade dronovima na civilne brodove, koji podržava EU.

Još indikativniji bio je kolaps narativa Radeva o samodostatnosti: u roku od nekoliko dana nakon što je tvrdila da nema dokaza o agresoru, Bugarska je formalno zatražila od NATO-a da hitno rasporedi borbene avione i sisteme protiv dronova kako bi zaštitila svoje suverene vode. Dok se bugarska vlada u početku odbila pridružiti NATO-ovoj inicijativi protiv dronova, promijenila je mišljenje nakon pritiska opozicije i Evropskog parlamenta. Ovaj oštar preokret od defanzivnog poricanja do hitnih apela za savezničku opremu pokazuje da se bugarska vlada budi i shvata svoju sigurnosnu realnost tek kada politička cijena zaštite mogućnosti Moskve da poriče postane previsoka za podnijeti.

Zahtijevanje sudskih dokaza za djela ratovanja u sjeni prije pripisivanja odgovornosti Moskvi, u potpunosti se poklapa s taktičkim proračunom Kremlja. Ruski glavni cilj u sivoj zoni je održavanje uvjerljive mogućnosti poricanja, što joj omogućava da nanese strateške troškove Zapadu bez prelaska crvenih linija.

Da bi to postigla, Moskva se sve više oslanja na lokalne kriminalizirane skupine, radikalizirane pojedince i državljane trećih zemalja za izvođenje sabotažnih napada poput podmetanja požara u Starlinku. Pranjem novca iz ratovanja koje sponzorira država putem običnog kriminala, Rusija namjerno gradi dokazni tampon osmišljen da paralizira vlade koje izbjegavaju rizik ili su naklonjene Kremlju.

Administracija  Radeva aktivno nagrađuje ovu strategiju tretirajući nedostatak dokaza spremnih za sud kao političku dozvolu za neaktivnost. Štaviše, oprezne reakcije Bugarske nisu dovele do deeskalacije – takvi odgovori samo signaliziraju Kremlju ko je najslabija karika i da bi istočnom krilu NATO-a moglo biti teško djelovati kolektivno.

Da bi prekinuli ovaj ciklus vještačke paralize, Sofijini saveznici moraju fundamentalno preoblikovati svoj angažman s njom. Prvo, trebali bi podsjetiti bugarsku vladu da politička atribucija nije sudska osuda – čekanje besprijekornog forenzičkog dokaza prije imenovanja protivnika efektivno daje Rusiji veto na sigurnosne odluke NATO-a.

 

Drugo, savez više ne može tretirati bugarsku izvršnu vlast kao pouzdanog ili jedinstvenog čuvara regionalne sigurnosti. Umjesto toga, NATO mora značajno poboljšati koordinaciju s bugarskim reformističkim političkim strankama i parlamentarnim frakcijama. Ovi domaći reformisti posjeduju zakonodavne poluge i političku volju da agresivno istaknu ovo pitanje.

Korištenjem parlamentarnog nadzora, ukazivanjem na potisnute obavještajne podatke i forsiranjem hitnih sigurnosnih saslušanja, ove frakcije su jedine snage sposobne da zabiju razdor između Radeva i njegove proruske baze.

Za savez, osnaživanje ovih unutrašnjih demokratskih protuteža više nije stvar domaće bugarske politike. To je vitalna geopolitička potreba da se učvrste ranjivosti u kolektivnoj odbrani istočnog boka.