Putinov rat protiv Ukrajine smanjuje dominaciju Moskve na bivšem sovjetskom prostoru – Analiza
Ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo je svoju potpunu invaziju na Ukrajinu dijelom kako bi učvrstio i proširio neospornu dominaciju Moskve na bivšem sovjetskom prostoru. Relativni uspjeh ukrajinskog otpora i utIcaj Putinovog rata protiv Ukrajine na ruske akcije na drugim mjestima proizveli su suprotan učinak, otuđujući mnoge bivše sovjetske republike od Rusije i navodeći ih da provode nezavisniju vanjsku politiku, kako bi se zaštitile od ruske agresije i međunarodne izolacije.
Putinova nada da će njegova potpuna invazija oslabiti Zapad i obnoviti dominaciju Rusije nad bivšim sovjetskim republikama možda bi se ostvarila da je rat završio brzo i odlučno. Umjesto toga, odlučan otpor Ukrajine, međunarodna podrška ukrajinskoj vojsci i diplomatski zastoj doveli su do toga da rat traje više od tri godine, potkopavajući odnose Rusije sa Zapadom i njen položaj na bivšem sovjetskom prostor.
Čini se da lideri bivših sovjetskih republika shvataju da ruska vojska nije svemoćna. Arogantni odgovori Moskve na takve poteze, uprkos dokazanom nedostatku vojne dominacije, truju veze između Moskve i čak i onih zemalja koje ranije nisu prekinule s Kremljom. Vanjske sile imaju veće mogućnosti da prošire svoj uticaj kako Moskva slabi, učvršćujući smanjenu poziciju Kremlja. Malo je vjerovatno da će Rusija povratiti tu moć osim ako Moskva ne promijeni svoje stavove i pristup, što je malo vjerovatno sve dok je Putin na vlasti.
Nezavisni ruski novinar Vladimir Solovjov objavio je sveobuhvatno istraživanje koje pokazuje kako je Putinov rat protiv Ukrajine pomjerio postsovjetski prostor od ruske sfere uticaja na stranici Important Storiesnews, portalu koji Putinov režim nastoji potisnuti. Prema Solovjovu, najdramatičniji zaokreti od Moskve bili su na Južnom Kavkazu. Moskva se promijenila od arbitra u odnosima između Armenije i Azerbejdžana, efektivno koristeći taktiku "zavadi pa vladaj" kako bi ih držala u sukobu, do toga da postane protivnik obje države.
Izjava azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva od 19. jula da Ukrajina ne bi trebala priznati nikakvu okupaciju svoje teritorije kao legitimnu simbol je ove promjene u kontekstu pogoršanja odnosa između Rusije i Azerbejdžana. Alijev je uporedio rusku okupaciju ukrajinske teritorije sa azerbejdžansko-armenskim sukobom oko Nagorno-Karabaha, napominjući da Baku nikada nije priznao armensko pravo na tu zemlju, koja je sada pod kontrolom Azerbejdžana. Izjave bivših sovjetskih republika koje javno pozivaju drugu državu da negira volju Moskve bile bi nezamislive prije 2022. godine. Dodajući so na ranu, Azerbejdžan je efektivno bojkotovao sastanak Zajednice nezavisnih država (ZND) iste sedmice.
Ostatak Južnog Kavkaza pokazuje sličan trend. Armenija se udaljila od ruskog uticaja tražeći mirovni sporazum s Azerbejdžanom, kojem nije posredovala Moskva, proširujući veze sa Turskom i jačajući veze s Evropom kao primarni smjer vanjske politike. Čak i u Gruziji, gdje je Moskva postigla napredak u obnavljanju svog uticaja, odvajajući Tbilisi od Evropske unije i Sjevernoatlantskog saveza (NATO), protesti protiv Kremlja se nastavljaju, rastući do tačke koja zabrinjava neke u Moskvi.
Druge postsovjetske države izvan Južnog Kavkaza distanciraju se od Moskve jer vlade prepoznaju slabost i nepouzdanost Rusije kao partnera. Tri baltičke zemlje, koje nikada nisu bile legitimni dio Sovjetskog Saveza i nisu bile voljne pridružiti se organizacijama pod vodstvom Moskve od njegovog raspada, postale su neke od najžešće antiruskih članica Zapada. Moldavija se nastavlja kretati prema Zapadu, uprkos navodima Moskve usmjerenim na zaustavljanje njenog napretka.
Centralna Azija, iako opreznija od drugih regija u izazivanju Moskve, naporno radi na izgradnji svojih vojnih kapaciteta i sve više se okreće Narodnoj Republici Kini, Južnoj Aziji i Zapadu, a ne Moskvi, posebno s obzirom na ksenofobnu politiku Moskve prema migrantima iz te regije. Čak i Bjelorusija, koja je dugo najbliži saveznik Moskve na bivšem sovjetskom prostoru, djelimično prekida veze sa Rusijom, oslobađajući 14 političkih zatvorenika 21. juna u znak dobre volje nakon sastanka sa specijalnim predsjedničkim izaslanikom SAD-a za Ukrajinu Keithom Kelloggom.
Slabljenje ruske dominacije na postsovjetskom prostoru zbog rata istaknulo je rusku slabost i činjenicu da Moskva ima manje pažnje i novca za druge zemlje osim Ukrajine. Kada ruski zvaničnici komuniciraju s ovim zemljama, njihova arogancija i zahtjev za poštovanjem pogoršali su probleme Moskve. Pogoršanje odnosa Kremlja s Azerbejdžanom kao odgovor na rusko obaranje azerbejdžanskog aviona krajem 2024. godine i nedavna hapšenja i ubistva azerbejdžanskih aktivista u Rusiji su glavni primjer. Rusija nije voljna ili nije u stanju prilagoditi svoje diplomatsko ponašanje promjenjivim geopolitičkim realnostima, čak odbijajući koristiti resurse „meke moći“ koje još uvijek ima u nekim postsovjetskim zemljama.
Percepcija Moskve kao slabe, ali arogantne ne pokazuje znakove jenjavanja, ostavljajući vakuum u kojem vanjske sile mogu proširiti svoj uticaj. Mnogi ne-Rusi unutar same Ruske Federacije dolaze do sličnih zaključaka dok Putinov rat protiv Ukrajine traje, nešto što bi ih moglo potaknuti da traže veću autonomiju ili čak potpunu nezavisnost. Ukrajina nastoji iskoristiti antiruska raspoloženja i unutar i izvan Ruske Federacije u svojoj borbi protiv Kremlja. Umjesto obnavljanja moskvocentričnog carstva, Putinov rat protiv Ukrajine doprinosi većoj želji za autonomijom i slobodom od ruskog uticaja unutar i izvan Rusije.