"Pola godine je silovana." Kako je seksualno nasilje postalo ratna taktika Rusa

Odveli su je i nakon nekog vremena vratili. Teško je i govoriti o tome. Po njenom izgledu se činilo da jednostavno ne želi živjeti“, svjedoči žena koju su, zajedno sa drugim Ukrajinkama, Rusi ilegalno zatvarali.

Prema riječima posebne predstavnice generalnog sekretara UN-a za seksualno nasilje, Pramile Patten, svijet sada doživljava najveći broj oružanih sukoba od kraja Drugog svjetskog rata, a grupno silovanje, seksualno ropstvo i drugi oblici seksualnog nasilja koriste se kao taktike rata, mučenja i terorizma.

Vjekovima je Rusija koristila kulturu silovanja u carskim ratovima, posebno tokom Kavkaskog rata 1817-1864, što je opisano u klasičnim tekstovima ruske književnosti, u čečenskim ratovima, 1994-1996, 1999-2009.

Da li je moguće dokazati da su seksualni zločini počinjeni uz saglasnost ruske komande, da li je naše zakonodavstvo dovoljno fleksibilno da prikupi dokaze i zaštiti žrtve i da li su obrasci ratnih zločina koje je počinila ruska vojska - čitajte u materijalu.

 

Svako može postati žrtva

 

Kako je izvijestio "UP. Life" u Glavnom tužilaštvu, zaključno sa augustom 2024. godine evidentirano je 314 slučajeva seksualnog nasilja u sukobu (SNPK). Među žrtvama je 201 žena, 113 muškaraca, među kojima 15 maloljetnika - 14 djevojčica i jedan dječak.

U vrijeme pripreme teksta, za ove zločine osumnjičeno je 48 vojnih lica Ruske Federacije.

Statistiku je kreirana na osnovu podataka o zločinima protiv civilnog stanovništva. Statistika povrijeđenih vojnika je zatvorena i vodi se u drugim odjelima.

 

Ukrajinsko zakonodavstvo predviđa odgovornost ne samo za silovanje, već i za prisilu na radnje seksualne prirode:

 

Prema istraživačkim materijalima Instituta Piletski, nemoguće je odrediti tipična mjesta na kojima su Rusi vršili nasilje.

"Kada dokumentiramo dokaze o zločinima na oslobođenim teritorijama, uočavamo da je jedno od oruđa koje ruska vojska koristi za kontrolu stanovništva upravo strah od seksualnog nasilja. Žene se boje izaći iz kuće, izbjegavaju svaki kontakt sa okupatorima”, ističe u uvodu istrage njena koordinatorica, poljska novinarka Monika Agdrushewska.

Žene su bile izložene nasilju ne samo kod kuće ili na području naselja u kojem žive. Mogle su stradati i na kontrolnim punktovima i u filtracionim logorima.

Suprotno konvencijama, žene su pregledavali muškarci, rođaci su bili primorani  prisustvovati nasilju nad rođacima, ljudi su razotkriveni. Jedna od žena prisjeća se evakuacije:

„Ruska vojska je nekoliko dana zadržavala redove automobila koji su htjeli napustiti okupirane teritorije i prebaciti se na područja pod kontrolom Ukrajine. Ovo je samo moje mišljenje, ali oni su bili zadovoljni, svidjelo im se. I što je žena bila ljepša, što su je duže gledali, što joj se više pitanja postavljalo, više su joj se rugali...

Gledali smo ljude koji dolaze (na sabirno mjesto za izbjeglice sa okupiranih teritorija – prim. aut.). Naprimjer, jedna žena je vrlo pažljivo pogledala noževe za papir i oči su joj bile lude, lude... Pratili smo je, a ona je otrčala u ćošak i rekla nam da je bila prisiljena oralno uadovoljiti ruskog vojnika, a to su posmatrali njen otac, sin i muž. Bio je Burjat. Rekla je da je to bilo na jednom od kontrolnih punktova gdje su stajali u redu za evakuaciju sa svojim automobilom".

 

Prema navodima Tužilaštva, ruska vojska čini zločine protiv ljudi povezanih s Oružanim snagama ili protiv onih koji imaju jasnu proukrajinsku poziciju.

“Odnosno, seksualno nasilje je, također, jedna vrsta oružja koje se koristi protiv ukrajinskog naroda kako bi se suzbio mogući otpor i zastrašivanje.

Tako su ruska vojna lica hapsila, između ostalog, civile koji su imali proukrajinski stav, koji se nisu slagali sa okupacionim vlastima, učestvovali u mirnim skupovima, posebno među privedenima bili su predstavnici ukrajinskih vlasti, aktivisti, volonteri, novinari, stranci, članovi porodica policijskih službenika i učesnika ATO, predstavnici privrednih subjekata i dr.“, navodi se u komentaru.

S druge strane, prema izvještaju Instituta Piletsky, svako, bez obzira na svoju političku poziciju, mogao bi postati žrtva nasilja ruske vojske tokom rusko-ukrajinskog rata.

Prema svjedočenju 45-godišnjeg muškarca, žena koja je otvoreno izražavala svoje proruske stavove postala je žrtva ubistva koje su počinili Rusi, kojem je prethodilo silovanje:

"Prišla je automobilu sa vojnim osobljem. U gradu Berdjansku, u blizini našeg vojnog komesarijata. Mahnula je ukrajinskim pasošem i zamolila je da joj da ruski pasoš. A onda, nekoliko dana kasnije, saznao sam da je ova djevojka pronađena na periferiji sela, silovali su je i ubili vojnici ruske vojske".

Žene su, također, svjedočile da su ih neki od ruskih vojnika "izabrali" jednostavno na osnovu njihovog izgleda u gomili:

„Otišla sam zbog prijetnji, jer je bilo nagoveštaja bliske veze... Kako je to izgledalo? Bila sam u selu, on (ruski vojnik – prim. aut.) mi je rekao „da ću me ukrasti”. .. Rekao je da će me ukrasti – uplašila sam se (..) Ugledao me je i rekao komšiji: „Ko je ovo? Da li je udata ili nije? Jer ću je ukrasti..." Rekla je tada da ima djece u kući, da ne ulazi i ne plaši djecu. Otišla sam iz sela kod majke i opet ista priča... Oni (ruski vojnici – prim. aut.) su svratili u selo, smjestili se u kuću pored moje majke... A on bi dolazio kod mame i nagoveštavao šta bi mogao uraditi... "Hajde da se dogovorimo, da se dogovorimo". Toliko me je uplašio da sam odmah otišla“.

Prema studiji, ruska vojska je koristila silovanje kao taktiku zastrašivanja, čime je smanjila vjerovatnoću lokalnog otpora.

Neposredno nakon okupacije ukrajinskih teritorija, lokalni stanovnici su među sobom širili informacije o slučajevima ratnih zločina, uključujući seksualno nasilje. Shodno tome, ljudi su počeli manje izlaziti iz kuća, oblačiti staru odjeću, izbjegavati nakit i brinuti se o sebi kako ne bi postali žrtve.  

Žena stara oko 35 godina svjedoči:

 

„Muž mi je odmah rekao: „Nemoj nositi ništa kratko – zaboravi! Bez štikli... Što si strašnija, to bolje!" I mnoge žene koje su bile tu, držale su se istog principa... Kako bi manje privukle pažnju na sebe... Nekakav razvučeni džemper,  pocijepane pantalone i sl., šta strašnije, nekakav zavežljaj na glavi, šešir... Skinuli smo svo zlato... Skinuli su sve što je moglo privući pažnju, jer je bilo strašno".

Sve te priče proširile su se među mještanima i postale razlog za skrivanje i pokornost stanovništva koje je ostalo pod okupacijom.

Britanska novinarka Christina Lamb u komentaru za "UP. Life" napomenula je da seksualno nasilje tokom rata nije nešto novo, jer se čak i iz grčkog ili rimskog epa sjećamo da je žena postala trofej.

„Ako želite terorisati ili poniziti neprijatelja, protjerati ga ili promijeniti etničku ravnotežu na teritoriji, nažalost, silovanje je jeftino i efikasno sredstvo“, napominje novinarka.

 

U Rusiji su osnove za nasilje odavno pripremljene

 

Ponašanje ruske vojske na okupiranim teritorijama ukazuje ne samo na pokušaj političkog pritiska na ljude koji bi se potencijalno mogli usprotiviti okupaciji, već i na toleranciju prakse seksualnog nasilja u ruskom društvu koje se manifestira na ukrajinskim teritorijama. Jedan od faktora koji na to može uticati je popularizacija "kulture silovanja" u ruskoj kulturi, posebno klasičnoj kulturi.

"Možda najbolji primjer sindroma 'romantizacije silovanja' je sudbina Bele u Lermontovljevim Herojima našeg vremena. Belu, princezu u očima njenog plemena, kidnapovao je ruski osvajač i napravio je robom. Njeno odrastanje vodi ka tome da voli muškarca koji ukrao, a ona se zaista zaljubljuje u Pečorina, koji nakon što sjaj novine nestane, odbacuje Belu i nastavlja svoj život sebičnjaka, što je klasičan primjer kolonijalne okrutnosti i nasilja“, potvrđuje Eva Thompson, američka istraživačica ruskog imperijalizma.

Prema materijalima Olene Suslove, više analitičarke "Informativno-konsultativnog ženskog centra", s kojom smo komunicirali tokom pripreme teksta, ruska propaganda je koristila legitimizaciju seksualnog nasilja kao jedan od elemenata "organizacionog oružja": obavještajne, propagandne, psihološke, informativne akcije protiv neprijatelja, koje ga podstiču da krene u potrebnom pravcu.

Zajedničke tamnice, jedinstveni pristupi, uključivanje lidera javnog mnjenja - to su materijali koje je Rusija distribuirala zemljama svoje sfere interesa, a koji se posebno odnose na protivljenje ratifikaciji Istanbulske konvencije – koja jača odgovornost za seksualno nasilje.

 

"U augustu 2013. godine antirodne grupe u Ukrajini su se ujedinile i formirale organizaciju "Komitet roditelja". I to nije komisija koja je trebala prikupljati novac za zavjese u školi. To je struktura Ruske crkve na čelu sa Igarom Druzom, koji je kasnije postao Strelkovov referent za štampu. Do augusta 2013. Druz je vodio agresivne antirodne kampanje, osnovao gomilu lažnih organizacija, koje su u jednom trenutku prestale sa javnom aktivnošću.

Pripremali su široku osnovu za prihvatanje agresije. Odnosno, forme su mogle biti različite, u zavisnosti od ponašanja Janukoviča i kompanije i ukrajinskog društva, ali sve je bilo spremno“, kaže Olena Suslova, viša analitičarka „Ženskog informativno-konsultativnog centra“, istraživač u oblasti rodnih studija, teorija sukoba i stvaranja mira.

Olena dokazuje da su antirodne informativne kampanje u Ukrajini imale traga i u Rusiji. Posebno se prisjeća pisma koje je pozvalo da se napusti koncept roda. U to vrijeme, 2010. godine, Olena Suslova je radila u programu "Pomoć Parlamentu" i pomagala poslanicima da pripreme odgovor na službeni apel jedne vjerske organizacije koja djeluje u Ukrajini.

Pisma su poslana sa slovačkih servera i sadržavala su apele o štetnosti rodne politike i maloljetničkog pravosuđa.

„Kada sam počeo analizirati ovu „brošuru“, vidjela sam da postoje čudne maksime kojih nema u našem zakonodavstvu. Počela sam proučavati druge materijale i vidjela da su te stvari u zakonodavstvu Rusije. Odmah sam shvatila gdje su korijeni“, dodaje analitičarka.

U isto vrijeme, Ruska Federacija je pripremala temelje za širenje kulture silovanja u svojoj zemlji.

„Nije slučajno da je nivo nasilja nad ženama u Rusiji veoma visok, jer je Duma 2017. godine dekriminalizirala nasilje u porodici, ako nije dovoljno ozbiljno, odnosno ne podrazumeva hospitalizaciju žrtava. To ohrabruje počinitelje da misle da se mogu izvući”, dodaje britanska novinarka Christina Lamb, autorica knjige Her Body, Their Battlefield, koja istražuje obrasce seksualnog nasilja tokom oružanog sukoba.

Popularna ruska kultura aktivno koristi zaplete silovanja ili rodno zasnovanog nasilja. Ne možemo a da ne pomenemo Valentinu Strikalo i njenu pjesmu "Pobijedim žene i djecu" (15 miliona pregleda na Youtube-u), Islam Itliašev - Molodaya (99 miliona pregleda) - ako neko hoda ispred vas u crvenoj haljini - to  je znak da vam se želi svidjeti.

 

"Podsjetimo se, "Sviđa mi se, ne sviđa mi se - trpi me, ljepotice moja". Ovo nije napisano za Ukrajinu, već je napisano za unutrašnju upotrebu. A u Rusiji je kultura nekažnjivosti, radikalne manifestacije mačizma njeguje vrlo aktivno i dugo se njeguje“, tvrdi Suslova.

 

Najgora stvar za žrtve nije stigmatizacija društva, već samostigmatizacija

 

"Mozak hoće preživjeti, zaštiti se, da ne poludi. I on (mozak - prim. aut.) zatvara neke detalje. Uglavnom se ne sjećam nijednog lica, bilo je jako teško sa licima generalno, ja nisam ih se sjetila nakon sedam dana. Onda kada sam našla ove ljude na internetu, nisam ih se sjetila u svom mozgu, tako da mi nisu dolazili noću moguće, jer mozak pokušava da izbriše strašne stvari, a dosta se gubi u dokazima“, svjedoči žena o silovanju.

Prema riječima Suslove, žrtvama je teško kontaktirati agencije za provođenje zakona ili javne organizacije zbog samostigmatizacije:

„Teško mi se sjetiti slučajeva kada se stigmatizacija dešavala iz vana prema žrtvama, ali sam strah od stigmatizacije djeluje veoma snažno. Ima rodnu komponentu: različito je kod muškaraca i žena. Samostigmatizacija je veoma jaka, ali to je povezano sa činjenicom da osoba gubi mnogo snage, samopouzdanje nakon onoga što joj se dešava“.

Borba protiv seksualnog nasilja tokom oružanih sukoba regulirana je posebno Ženevskim konvencijama, koje su zaključene 1949. godine nakon Nirnberškog procesa. Ali u samom Tribunalu nije saslušan niti jedan slučaj vezan za seksualno nasilje, iako je najbrojnija silovanja u svjetskoj istoriji izvršila Crvena armija tokom okupacije Istočne Evrope i Njemačke.

"Vojni istoričar Anthony Beevor procjenjuje da je oko dva miliona žena silovano tokom oslobođenja Berlina. Preživjeli pričaju o 'lovačkim odredima' koji su jurili žene. Da bi bile manje privlačne, žene su imale lica prekrivena pepelom. Gotovo nijedna od žrtava nije to učinila, ne usuđuje se svjedočiti zbog osjećaja stida.

Silovanje je vrsta zločina zbog koje žrtve misle da su učinile nešto loše. Čak i da nije bilo pisanih naređenja, takvo ponašanje oficiri su tolerirali kao dozvoljeno „oslobađanje“ od frustracije, a niko od sovjetskih vojnika nije kažnjen“, kaže novinarka Kristina Lamb.

 

Zadatak Ukrajine je da prepiše međunarodno pravo kako bi zaštitila Ukrajince.

Situacija sa kažnjavanjem ruskih vojnika koji počine zločine na teritoriji Ukrajine vrlo je slična situaciji koja se dogodila u Njemačkoj nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Uprkos činjenici da je do augusta 2024. godine sudu upućena 21 optužnica protiv 30 osoba, pet osoba je osuđeno na zatvorske kazne - tri do 12 godina, dvije do 10 godina i 11 godina, jedna presuda protiv jedne osobe nije rezultirala pravnim dejstvom, ukrajinsko zakonodavstvo ne predviđa komandnu odgovornost za zločine koje je počinilo osoblje.

U granicama važećeg zakonodavstva, možemo privesti pravdi određenu osobu koja je počinila zločin i njegovog direktnog komandanta, ako agencije za provođenje zakona utvrde činjenicu naredbe, ali nesavršenost zakonodavstva za 11. godinu rata Rusije protiv Ukrajine usporava efikasnost izricanja kazne. Uostalom, prema međunarodnom humanitarnom pravu i nečinjenje komandanta se smatra ratnim zločinom, posebno u kontekstu informativne propagande nasilja kao načina vođenja rata.

U istrazi je lakše identificirati komandanta nego svakog konkretnog vojnika koji počini ratne zločine na teritoriji Ukrajine – shodno tome, efikasnost kazni može biti veća.

Olena Suslova smatra da treba poboljšati ne samo ukrajinsko zakonodavstvo, već i međunarodno zakonodavstvo:

"Trebalo bi prepisati međunarodne odredbe. Konvencije se uglavnom odnose samo na žene, u cilju njihove zaštite. Danas se u Ukrajini trećina slučajeva koje otvara tužilaštvo odnosi na muškarce. Čak i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, koji se odnose na seksualno nasilje ne reguliraju radnje mirovnjaka.

Istanbulska konvencija ne pokriva seksualno nasilje povezano sa sukobom. Odnosno, Ukrajina i naši saveznici u tom pogledu trebaju stvoriti pravno obavezujuće (pravno obavezujuće dokumente), recimo konvencije za ratifikaciju, koje će promijeniti pristupe odgovora i odnos međunarodne zajednice prema ovoj vrsti kriminala“.