Ničija zemlja

Nakon sporazuma postignutog tokom pregovora u Istanbulu 2. juna, Moskva je sredinom juna predala Kijevu posmrtne ostatke 2.412 ukrajinskih vojnika u dva odvojena transfera. Sporazumom je predviđena razmjena 6.000 tijela. Međutim, vojnici s obje strane fronta kažu da mnoga tijela ostaju nepronađena, jer ih dvije strane ne mogu prikupiti usred stalnih napada dronovima.

Nakon pregovora, ukrajinski ministar odbrane Rustem Umerov otkrio je da su se Ukrajina i Rusija na pregovorima u Istanbulu dogovorile o razmjeni tijela po 6.000 mrtvih vojnika.

Međutim, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je da je identificirano samo 15 posto od 6.000 poginulih vojnika koje Rusija planira prebaciti u Ukrajinu, dodajući da se posmrtni ostaci "moraju svi provjeriti".

Prema međunarodnim sporazumima, tijela poginulih neprijateljskih vojnika moraju se tretirati sa poštovanjem. Član 17. Ženevske konvencije navodi da strane u sukobu moraju osigurati pravilan ukop ili kremiranje mrtvih, čemu prethodi "pažljivi pregled" tijela kako bi se potvrdio uzrok smrti i utvrdio njihov identitet, a identifikacijska oznaka ostaje na tijelu.

Tijela se mogu kremirati samo ako je to apsolutno neophodno iz sanitarnih razloga ili u skladu s vjerom pokojnika. Ako se kremira, razlog treba navesti na smrtovnici ili na ovjerenom popisu pokojnika.

"Postojala je naredba odozgo: 'Ne dovodimo nikoga!'"

Ali život i rat mogu ostaviti po strani bilo koju konvenciju. Aleksej, ruski dezerter iz jurišnog odreda Oluja Z, sastavljenog od bivših zarobljenika, kaže da je često čak i prikupljanje poginulih u akciji bilo nemoguće zbog stalnih napada dronovima.

"Naša jedinica... nikada nije imala prekid vatre radi razmjene tijela", nastavlja Aleksej, koji je služio kao medicinski tehničar u poljskoj bolnici u timu zaduženom za prikupljanje mrtvih tijela. „Nismo mogli dobiti ni svoje momke. Na papiru, morali su biti prijavljeni kao nestali. Jurišni odredi vrlo rijetko evakuiraju tijela. Čak je postojala i naredba odozgo: 'Ne dovodimo nikoga!'“

„Mogli ste satima hodati kroz borovu šumu i svuda su bili leševi“, prisjeća se Aleksej, koji kaže da je bio raspoređen u blizini sela Sinkivka, u Harkovskoj oblasti. „Mnogi od njih su bili rastrgani, u užasnom stanju. I mislite da ćemo izvlačiti Ukrajince?“

„Rusi imaju mnogo leševa ukrajinskih vojnika, jer ruska vojska napreduje, a s njom dolaze i tijela onih koji su branili teritoriju“, kaže Mihail, pozivni znak Arhangel, oficir u ruskoj dobrovoljačkoj jedinici. „U novembru je mašina zakopala ukrajinske leševe upravo tamo u njihovim rovovima blizu Torecka. Kada se front dugo ne pomiče, mnogi poginuli u akciji se skupljaju na ničijoj zemlji. Po pravilu, između položaja dvije strane postoji nekoliko kilometara. Bilo kakvi posmrtni ostaci koji tamo ostanu mogu trunuti mjesecima“, nastavlja Mihail.

Ponekad su ukrajinski ratni zarobljenici prisiljeni skupljati tijela, kaže Sergej, pozivni znak Maloj, vojnik koji se bori blizu Pokrovska.

„Dobijaju dvostruke obroke. To je težak posao. Ali nije toliko opasno. Ukrajinci neće pucati artiljerijom ili dronom na svoje ljude. Ipak, dosta njih nastrada od mina. Ali to je stvar sudbine“, kaže Sergej.

„Postoje stotine, ako ne i hiljade leševa. Većina je u vrlo lošem stanju: unakažena eksplozijama ili su tijela ležala na ničijoj zemlji i često su ih pojele divlje životinje“.

Nikolaj, vojni ljekar koji je radio kao hirurg u vojnoj bolnici u okupiranoj Donjeckoj regiji 2023–2024, kaže da su tijela prikupljena na prvoj liniji dijeljena na Ruse, Ukrajince i one koji se ne mogu identificirati. Tijela Ukrajinaca su zamrznuta i odvezena u Donjeck ili Rusiju, gdje su privremene mrtvačnice u upotrebi od 2022. godine.

Genetski materijal se prikuplja od preminulih za DNK testiranje i šalje u laboratoriju u Rostovu na Donu, na jugu Rusije, kaže Nikolaj.

„Odatle bi podaci o mrtvima teoretski trebali biti poslani rođacima u Ukrajini putem Crvenog križa. Ali koliko ja znam, to se često ne događa. Ranije su se sastavljali spiskovi za razmjene i najčešće su se prebacivala tijela koja su identificirana i dokumentirana“, nastavlja Nikolaj.

Sergej zna za dva mjesta gdje Rusija drži leševe ukrajinskih vojnika u okupiranim gradovima Melitopolju i Berdjansku, na jugoistoku Ukrajine.  

„Postoje stotine, ako ne i hiljade leševa. Većina je u vrlo lošem stanju: unakažena eksplozijama ili su ležali na ničijoj zemlji i često su ih jele divlje životinje“, nastavlja Sergej.

Oficir Oružanih snaga Ukrajine (OSU) sa pozivnim znakom Kozir kaže da su na njegovom dijelu fronta strane uspjele nekoliko puta dogovoriti prekid vatre kako bi se uklonili leševi.

„Ne radi se samo o brizi za pale drugove, već i o osnovnoj higijeni. Raspadajući ostaci smrde i mogu otrovati vodu. A mrtva tijela ne doprinose moralu vojnika. Zato sam lično zaključio sporazume [sa Rusima] kako bi medicinari mogli sakupljati leševe“, kaže Kozir.

Međutim, takvi sporazumi postali su nemogući 2024. i 2025. godine, nastavlja on, kako je Ukrajina napredovala u zapadnu Kursku oblast Rusije i kako se Rusija borila da povrati teritoriju koju je Ukrajina zauzela.

 

„Na samom početku operacije u Kurskoj oblasti, poslali smo leševe Rusa u našu pozadinu. Jednom je cijeli neprijateljski odred odjednom naišao na minobacačku vatru. Niko nije pokupio njihove leševe. Nikoga nije bilo briga“, prisjeća se on.

Ukrajinci su prvo poslali tijela u Sudžu, grad u Kurskoj oblasti koji je mjesecima bio pod kontrolom Oružanih snaga Ukrajine (AFU) sve dok ga Rusija nije ponovo zauzela u martu, a zatim u Sumi, na sjeveroistoku Ukrajine.

„Mogli smo ih sahraniti, ali komandant brigade je odlučio da to ne učini. Sakupili smo koga smo mogli i stavili ih u kamion. Nisam siguran da smo imali isti broj ruku i nogu koliko smo imali glava“, kaže Kozir.

Vojnik Oružanih snaga Ukrajine, Oleksij, sa pozivnim nadimkom Snajperista, koji se bori od 2015. godine, rekao je: „Tokom zime nismo ništa radili sa mrtvim neprijateljem. Samo smo ih ostavili tamo. Međutim, ljeti smo ih morali sahraniti. Smrad je bio užasan. Predali smo njihove dokumente, oznake i telefone Službi sigurnosti Ukrajine (SBU). Nismo se približavali njihovim ličnim stvarima, satovima, novcu ili odjeći. Jednom smo uzeli njihovu jadnu kacigu i oklop kao muzejske eksponate, ali ne sa mrtvih tijela! Samo su ležali tamo.“

Vojnik Oružanih snaga Oleh, pozivnog znaka Žestoki, koji se sada bori u blizini Sumija, kaže: „Nismo sakupljali neprijateljske leševe. Jedva možemo sakupljati svoje, a kamoli neprijateljske. Neprijateljski dronovi znače da ne možemo ukloniti mrtve ili čak ranjene s bojnog polja. Tijela leže u ničijoj zemlji mjesecima. Kada je toplo, jedva se može disati od mirisa. Ali nikada nisam čuo da je proglašen prekid vatre kako bi se mogli sakupljati posmrtni ostaci“.