Da li je sukob Rusije i Ukrajine pao u drugi plan?

Ovo je bila karakteristična tema njegove kampanje. Redovno je kritizirao način na koji je bivši američki predsjednik Joe Biden rješavao sukob i tvrdio da da je on bio na vlasti, rat nikada ne bi ni počeo.

Iako vanjska politika nije dominirala izborima 2024. godine, Trump je dosljedno tvrdio da samo on može dovesti dvije strane za pregovarački sto i postići rezultate tamo gdje drugi nisu uspjeli.

Međutim, po preuzimanju dužnosti brzo je otkrio da je stvarnost složenija. Nakon što je u početku obećao da može postići mir za 24 sata, gotovo pet mjeseci kasnije svaka referenca na vremenski okvir tiho je nestala.

Problem pronalaženja puta do mira proizlazi iz nekoliko preklapajućih izazova. Prvo, Trumpova administracija pokušava riješiti previše važnih pitanja vanjske politike odjednom. Ovaj raspršeni pristup razvodnio je fokus i spriječio održivi napor na bilo kojem pojedinačnom cilju.

Pored nastojanja da se postigne mir u Ukrajini, Trump, također, ponovo pregovara o važnim trgovinskim sporazumima. Pogoršanje odnosa između SAD-a i Kine, posebno u Indo-Pacifičkoj regiji, privlači značajan dio pažnje. U međuvremenu, oživljeni nuklearni pregovori s Iranom i izraelski napad na Iran pojavili su se kao još jedan prioritet najvišeg nivoa, često gurajući druge diplomatske napore - poput Ukrajine - niže na listu prioriteta.

Još jedna velika prepreka je nedostatak interne koordinacije unutar američke vlade. Neusklađene poruke i nedosljedno provođenje politike opterećivali su pristup administracije.

Ministarstvo odbrane i obavještajne agencije pauzirali su ili smanjili različite oblike pomoći Ukrajini u različitim trenucima tokom proteklih nekoliko mjeseci. Pritisak Kongresa, posebno od strane onih republikanaca koji su i dalje posvećeni pomaganju Ukrajini, pomogao je da se održi protok podrške, ali neizvjesnost se nastavlja.

Većina procjena sugerira da će postojeća sredstva nestati do kraja ljeta. Ipak, administracija nije ponudila jasan plan za ono što će uslijediti. Moskva to zna i odugovlači kako bi kupila vrijeme.

Još više zabrinjava očigledna nevoljkost da se izvrši ozbiljan pritisak na Rusiju. Posljednjih mjeseci, većina diplomatskog pritiska usmjerena je na Ukrajinu, koja je ispunila gotovo svaki zahtjev SAD-a otkako se Trump vratio na vlast. Ovaj jednostran pristup je neodrživ. Ako je administracija zaista posvećena miru, onda dio tereta mora biti stavljen i na Moskvu.

Možda najštetnija dinamika koja je u igri je unutrašnja podjela unutar predsjednikove vlastite stranke. Republikanska koalicija je fragmentirana kada je u pitanju uloga Amerike u svijetu, a te podjele se prelijevaju na vanjsku politiku administracije.

Jedna frakcija, mala, ali principijelna, sastoji se od konzervativaca Reaganovog stila koji vjeruju u snažno američko vodstvo u inozemstvu. Oni tvrde da podrška Ukrajini unapređuje nacionalnu sigurnost SAD-a slabljenjem jednog od glavnih američkih protivnika. Ali oni su sve više izolovani unutar šireg konzervativnog pokreta koji se pomjera prema skepticizmu, a u nekim slučajevima i otvorenom neprijateljstvu, prema međunarodnom angažmanu.

Druga, i glasnija, frakcija je izolacionističko krilo. Ovi konzervativci smatraju američko učešće u Ukrajini skupom distrakcijom i tvrde da interesi SAD-a nisu u pitanju. Žele smanjeni globalni otisak i pomoć Ukrajini smatraju rasipanjem novca poreskih obveznika.

Zatim, tu su i takozvani "prioritizatori", koji tvrde da bi sve američke resurse - strateške, diplomatske i vojne - trebalo preusmjeriti na suočavanje sa Kinom. Vjeruju da održavanje globalnih obaveza u Evropi ili na Bliskom istoku potkopava sposobnost Amerike da se suoči sa svojim najvećim dugoročnim izazovom, u Aziji.

Na kraju, postoji i marginalna, ali sve glasnija grupa unutar stranke koja vjeruje da bi Rusiju trebalo smatrati potencijalnim partnerom SAD-a. Tvrde da bi Washington trebao tražiti popuštanje napetosti sa Moskvom kao način uravnotežavanja Kine. Ovo nije samo opasno naivno, već i ignorira rusku historiju agresije i subverzije protiv Zapada.

Ova unutrašnja borba ne samo da potkopava američku politiku prema Ukrajini, već stvara i neizvjesnost među drugim tradicionalnim američkim saveznicima. Ovi partneri, koji su se dugo oslanjali na stabilno i predvidljivo američko vodstvo, sve su nesigurniji u posvećenost Washingtona. Nedostatak konsenzusa unutar Bijele kuće slabi globalni kredibilitet Amerike i otežava okupljanje koalicija u odbrani zajedničkih interesa.

Šta Trump može učiniti? Nema sumnje da želi okončati rat. Pored humanitarnog interesa, on vidi uspješan mirovni sporazum kao način da definira svoje naslijeđe kao lidera koji je donio mir Evropi kada drugi nisu mogli. Ali dobre namjere nisu dovoljne. Ako je ozbiljan, mora poduzeti konkretne korake.

Prvo, Bijela kuća mora sarađivati sa Kongresom kako bi se usvojio snažan paket sankcija koje bi se mogle uvesti ako Rusija odbije pregovarati u dobroj vjeri. Drugo, mora postojati plan za nepredviđene situacije kako bi se osigurala kontinuirana vojna i finansijska podrška Ukrajini ako istekne trenutno finansiranje. Da bi se uvjerili oni koji su zabrinuti zbog troškova, nedavno potpisani sporazum o ključnim mineralima između Trumpa i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog mogao bi pomoći u finansiranju nastavka američke pomoći.

Trump mora intenzivirati svoje diplomatske kontakte. Zemlje poput Saudijske Arabije i Turske, koje su obje igrale značajne uloge u prethodnim pregovorima, mogle bi poslužiti kao posrednici u budućim razgovorima. Bijela kuća trebala bi aktivno koordinirati s ovim akterima i drugima koji mogu pomoći da se obje strane dovedu za pregovarački stol.

Iako put ka miru ostaje neizvjestan, prava strategija - ona koja kombinuje pritisak, podsticaje i diplomatiju - mogla bi vratiti mirovne pregovore na pravi put. Ako Trump uspije u tome, ne samo da će ojačati vlastito naslijeđe, već bi mogao okončati brutalni rat, donijeti pravedan i pošten mir Ukrajini, ponovo potvrditi američko liderstvo i pomoći u uspostavljanju trajnog mira u transatlantskoj regiji.