MIŠLJENJE: Oporavak i rekonstrukcija Ukrajine: Šta nedostaje?

  Pregovori o oporavku Ukrajine ističu zastoj u jasnoći pristupanja EU, neizvjesnu predanost SAD-a i odsustvo kredibilnog plana za upravljanje ogromnim poslijeratnim finansiranjem.  

Ove sedmice sam prisustvovao konferenciji koju je sponzorirala Evropska banka za obnovu i razvoj Chatham Housea, pod nazivom „Od uništenja do oporavka: Izgradnja budućeg prosperiteta Ukrajine“. Neobično je da nije održana po pravilima Chatham Housea, tako da se slobodno može pisati.   Sve ovo je opet u pripremi za najnoviju Konferenciju o oporavku Ukrajine (URC) koja će se ove godine održati u Poljskoj. Ovo je sada – nažalost (s obzirom na dugo trajanje rata) – godišnji skup zajednice koja podržava Ukrajinu kako bi se shvatilo kako, nakon što rat završi, podržati oporavak i rekonstrukciju Ukrajine. 

Značajan je ovdje bio komentar poljskog šefa URC-a ove godine, koji je napomenuo da nije ni siguran hoće li SAD učestvovati. Nije kao da SAD zaista pružaju mnogo finansijske podrške Ukrajini ovih dana. Štaviše, SAD sada slobodno koriste sve inovacije u odbrambenoj tehnologiji koje Ukrajinci uče na bojnom polju - a ako je suditi po ratu u Iranu, čini se da SAD nisu ništa naučile iz rata u Ukrajini kada je u pitanju promjenjiva priroda ratovanja, a posebno dronova.    Bilo je, međutim, otkriće izjava sekretara vojske UA Dana Driscolla kako svjedoči u Kongresu o izvanrednim sposobnostima ukrajinske tehnološke i zajednice dronova. Čini se da se sjećamo da je Driscoll bio jastreb u smislu podržavanja američke podrške Ukrajini - čini se da je promijenio stav nakon posjete Kijevu.   Nekoliko pitanja koja su postavljena na konferenciji u Chatham Houseu, a na koja nismo dobili baš zadovoljavajuće odgovore:   Prvo, da li je Ukrajini potreban datum za pristupanje EU, kao sidro za reforme, i da li je EU bliže tome da ga odredi?   Drugo, jesmo li bliže određivanju institucionalne strukture za poslijeratnu ekonomsku/finansijsku podršku Ukrajini i da li se mogu koristiti ista institucionalna okruženja koja su pomogla državama koje pristupaju EU kroz taj proces?   Istina, oba su postavljena retorički - znam odgovore i znao sam ih tokom rata, ako ne i prije na frontu pristupanja EU.    Što se tiče prvog, pratim regiju već oko 40 godina, kroz komunističku/sovjetsku eru, slom tih režima, a zatim i cijeli proces pristupanja EU za zemlje poput Poljske, Mađarske i drugih. Čvrsto sam uvjeren u to je da su zemlje provodile reforme kada su bili određeni jasni datumi za pristupanje i planovi za reforme i pristupanje. Uvijek koristimo Kopenhagenski ugovor iz 1994. godine koji je postavio cilj pristupanja EU deset godina kasnije za prvi val novih članica EU iz bivšeg komunističkog bloka.    Nisam siguran da su lideri EU zaista mislili da će ove zemlje ući u EU kada su postavili cilj još 1994. godine. Ali, kada im je dat datum, ove zemlje su se žestoko trudile da osiguraju pristupanje. Označile su sve reforme koje su trebale biti provedene. Ali su to učinile samo zato što je postojao jasan datum pristupanja. Pretpostavile su ili vjerovale da će, ako preduzmu teške reforme, biti nagrađene članstvom u EU.   Mišljenja sam da bi za Ukrajinu trebalo postaviti ozbiljan, kredibilan ciljani datum za pristupanje, možda s prelaznim aranžmanima za teška područja, poput poljoprivrede. Ali, također, moraju postojati opcije za odgađanje ako se pitanja ne rješavaju adekvatno. Znam da se govorilo o 2027. godini kao datumu ulaska u EU, ali to jednostavno nije kredibilno s obzirom na rat koji je u toku. Predložio bih 2030. godinu kao nešto što je realno i ostvarivo.    Zagonetka rekonstrukcije   Zanimljivo je da se konferencija u Chatham Houseu ponovo fokusirao na potrebu da privatni sektor obavi veliki dio teškog posla u oporavku i rekonstrukciji Ukrajine - iako je učesnika iz privatnog sektora opet bilo relativno malo.   Tipično na događajima poput URC-a, javni sektor propovijeda privatnom sektoru. Ali mislim da će privatnom sektoru trebati dvije stvari.   Prvo, potrebna mu je sigurnost, što je prilično očigledno. Znamo da je bilo mnogo fokusa na alatima za ublažavanje rizika, osiguranju i reosiguranju, koji mogu pomoći u ratom razorenim ekonomijama, ali oni zapravo pomažu samo na marginama. Da bi Ukrajina zaista procvjetala i napredovala, zemlja mora biti sigurna s potpunim završetkom rata, a koristio bih članstvo u NATO-u ili sigurnosne garancije u stilu Države Izrael (dobijate cijeli niz konvencionalne NATO opreme da biste se mogli braniti).     Drugo, kompanijama će biti potreban jasan datum pristupanja EU – nešto što je realno kako bi se osiguralo da ulažu u zemlju koja će imati puni pristup jedinstvenom tržištu i svim dugoročnim institucionalnim i finansijskim sidrištima koja ono pruža. Vidjeli smo kako funkcionira konvergentna trgovina u zemljama u razvoju sa realnim datumima pristupanja, a zatim i realizacijom procesa pristupanja.   Što se tiče drugog pitanja, još uvijek postoje bezizražajna lica, što je izvanredno nakon 4,5 godine rata i svih ovih konferencija o oporavku i obnovi. Zamislite da će se rat na kraju završiti, ali će vjerovatno i dalje biti desetine milijardi eura na stolu od donatora, možda stotine milijardi, za podršku oporavku i obnovi Ukrajine. Ne mislimo da postoji dobro osmišljen plan u smislu institucionalne strukture koja bi trebala postojati za upravljanje tim novcem i procesom. To je, prema mom mišljenju, recept za korupciju, razočaranje i neuspjeh.   Tokom protekle 4,5 godine, predlagali sam različite strukture, uključujući entitet tipa suverenog bogatstva (AURA), zajedničko vlasništvo EU, saveznika i Ukrajine te na kraju potpuno preuzimanje ukrajinskog vlasništva. Ali jednostavno smo zapanjeni što uprkos svim ovim konferencijama o oporavku i fokusu na privatni sektor (lako je o tome pričati, teško je provesti u djelo), čini se da ništa nije postignuto u smislu razumijevanja kako zaista upravljati ovim procesom.