„Lažni privid izbora“ Putinov najnoviji rok za uzima ruskih pasoša povećava pritisak na civile na okupiranim teritorijama Ukrajine
Ukrajinci koji žive na okupaciranim teritorija,a dugo su se suočavali sa pritiskom da preuzmu rusko državljanstvo. Ali u martu je Vladimir Putin stvari podigao na viši nivo. U dekretu usmjerenom na jačanje kampanje Kremlja da nametne ruske pasoše Ukrajincima u Rusiji i na okupiranim teritorijama, Putin je zahtijevao da stanovnici dobiju ruske pasoše, „odu“ do 10. septembra ili odbiju i suoče se sa posljedicama. I ukrajinski zvaničnici i grupe za ljudska prava osudili su dekret kao kršenje međunarodnog prava, upozoravajući da on otvara prostor za nove ratne zločine. Kako su stručnjaci rekli Meduzi, Putinova izvršna naredba jednostavno predstavlja „lažni privid izbora“, stvarajući nove izgovore za hapšenja i protjerivanja. Ruska odmazda protiv Ukrajinaca koji odbijaju promijeniti državljanstvo je dobro dokumentirana, a oni koji žele „napustiti“ okupirana područja ne mogu to učiniti na siguran način. Štaviše, čak ni „deportacija“ nije garancija povratka u Ukrajinu.
Dana 20. marta, predsjednik Vladimir Putin potpisao je uredbu kojom se ukrajinskim građanima koji žive u Rusiji i četiri djelimično okupirana regiona Ukrajine naređuje da do 10. septembra "reguliraju svoj pravni status" ili "sami odu". Oni koji se ne pridržavaju ovog pravila, prema uredbi, automatski će biti klasifikovani kao "stranci" i suočiti se s odmazdom, uključujući mogući pritvor i deportaciju.
Izvršna naredba posebno cilja ukrajinske građane koji žive u Luganskoj, Donjeckoj, Zaporoškoj i Hersonskoj oblasti, koje je Rusija anektirala u septembru 2022. godine. Gotovo tri godine kasnije, ruske snage još uvijek ne kontroliraju u potpunosti nijednu od ovih regija. Uprkos tome, ruske vlasti kažu da su izdale oko 3,5 miliona pasoša lokalnim stanovnicima kao dio napora „masovne pasošizacije“.
Martovska naredba podsjeća na drugu izvršnu naredbu iz aprila 2023. godine, kojom je naloženo da ukrajinski građani u spomenutim okupiranim regijama legaliziraju svoj boravak ili „odu“ do jula 2024. godine. Ali dok je ova prethodna naredba prijetila deportacijom onima za koje je Rusija tvrdila da predstavljaju „prijetnju nacionalnoj sigurnosti“, ova nova naredba smanjuje birokratsku barijeru za pritvor i deportaciju.
„Formalno opravdanje ne mora biti 'prijetnja' nacionalnoj sigurnosti i ustavnom poretku Rusije. To je ili neposjedovanje ruskog pasoša ili neformalna registracija kao 'stranac' na anektiranim teritorijama. Dakle, u određenom smislu, to zaista povećava pritisak“, objašnjava Fabian Burkhardt, istraživač na Leibniz institutu za istočno i jugoistočnoevropske studije. „Sada će lokalnim snagama sigurnosti definitivno biti mnogo lakše da izvrše pritisak na one koji su do sada uspjeli ostati u ovoj sivoj zoni, gdje se još uvijek moglo manje-više preživjeti bez ruskih dokumenata“.
Ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova odmah je osudilo uredbu, apelirajući na Međunarodni krivični sud da je smatra "dodatnim dokazom" ratnih zločina. "Vjerujemo da je ovaj čin ništavan. To je sljedeći korak u ruskoj kampanji diskriminacije, progona i prisilnog raseljavanja ukrajinskih građana iz njihove domovine", rekao je glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Georgij Tihi dan nakon što je uredba objavljena. "Naglašavamo da su ove sistematske deportacije i progoni dio ruske politike genocida protiv ukrajinskog naroda".
Stručnjaci za ljudska prava izrazili su sličnu zabrinutost, osuđujući uredbu kao kršenje međunarodnog prava i zakona okupacije, što otvara put Rusiji da počini nove ratne zločine.
"Izdavanje pasoša je vrlo neobična praksa u moderno doba i to je nešto za što bih prilično ubijeđeno tvrdila da dokazuje genocidnu namjeru", kaže Kristina Hook, stručnjakinja za sprečavanje zločina i docentica na Državnom univerzitetu Kennesaw.
„Ruska Federacija nema apsolutno nikakva pravna prava na ove ukrajinske teritorije, niti pravo da protjera stanovnike iz njihovih domova, njihovih zajednica i njihove međunarodno priznate države“, podvlači Hook.
Prisilna naturalizacija
Ruska kampanja „pasošizacije“ u Ukrajini traje od aneksije Krimskog poluostrva 2014. godine. Nakon invazije 2022. godine, Moskva je proširila ovu politiku na novookupirane teritorije. Kampanja kombinira prisilu i ograničenja, ograničavajući pristup humanitarnoj pomoći, medicinskoj njezi, socijalnim beneficijama, zapošljavanju i imovinskim pravima za stanovnike bez ruskih pasoša.
U junu 2024. godine, Evropski sud za ljudska prava proglasio je Rusiju odgovornom za sistematsko kršenje ljudskih prava na Krimu, uključujući onemogućavanje stanovnicima da se odreknu ruskog državljanstva.
Putinov martovski dekret samo pojačava ovu kampanju.
„Vidite tu nit kontinuiteta u ruskoj okupacionoj politici prema Ukrajini“, kaže Karolina Hird, analitičarka za Rusiju u Institutu za proučavanje rata (ISW) koja prati dešavanja na okupiranim teritorijama. „Ovo je kontinuirana kodifikacija prisilnih metoda kako bi se pokušala „pasošizacija“ velikih dijelova stanovništva u okupiranoj Ukrajini, kako bi se u osnovi ojačala lažna tvrdnja Kremlja da su ove teritorije ruske i ovi ljudi Rusi“.
Kako Burkhardt objašnjava, trenutno postoje dva birokratska procesa koji podupiru rusku kampanju „pasošizacije“. Na okupiranim teritorijama koje Moskva nije formalno anektirala, stanovnici su podvrgnuti onome što ona opisuje kao „prisilnu naturalizaciju putem prijave“ - što znači da se suočavaju sa pritiskom da se prijave za ubrzano dobijanje ruskog državljanstva. Međutim, u regijama za koje Kremlj tvrdi da ih je anektirao, okupacijske vlasti smatraju sve stanovnike ruskim državljanima kojima je samo potrebno da dobiju potrebne dokumente - ponižavajući proces za Ukrajince, jer uključuje polaganje zakletve Ruskoj Federaciji.
„Nivo prisile je zaista na vrhuncu“, kaže Burkhardt. „Tokom automatske naturalizacije nakon aneksije, zaista nema toliko prostora za manevar ili izbora, iako znamo da nemaju svi na anektiranim teritorijama ruski pasoš“.
Prema ukrajinskom zakonu, dobijanje ruskog pasoša tokom okupacije ne smatra se zločinom, niti osnovom za gubitak ukrajinskog državljanstva. Ukrajina, također, ne smatra legitimnim odricanje od državljanstva pod okupacijom.
„Postoje milioni razloga zašto su ljudi ostali na okupiranim teritorijama. Nisu svi izdajnici i nisu svi proruski pristalice“, naglašava Elina Beketova, saradnica Centra za analizu evropske politike (CEPA) koja prati dešavanja na okupiranim teritorijama Ukrajine. „Ukrajinska vlada razumije da ljudima trebaju ruski pasoši da bi preživjeli na toj teritoriji“.
Istovremeno, ukrajinski zvaničnici su davali kontradiktorne izjave u tom pogledu. Nakon Putinove uredbe iz 2023. godine, tadašnja ministrica za reintegraciju Irina Vereščuk pozvala je stanovnike okupiranih teritorija da se odupru uzimanju ruskih pasoša. Lubinec ih je zauzvrat ohrabrio da "donesu odluku o preživljavanju".
„Preventivne mjere“
Okupacijske vlasti su uzimanje ruskog pasoša učinile pitanjem preživljavanja kroz razne prisilne mjere. Nakon uništenja brane Kahovka u junu 2023. godine, naprimjer, pojavili su se izvještaji da su okupacijske snage u nekim područjima pogođenim poplavama evakuirale samo nosioce ruskih pasoša. Amnesty International je zauzvrat izvijestio da su evakuirani bez ruskih pasoša bili prisiljeni da se podvrgnu „filtraciji“ - iscrpljujućem procesu registracije i provjere koji uključuje ispitivanja i, u mnogim slučajevima, produženi pritvor.
„Ova birokratska uredba je zapravo alat koji će ruska vlada koristiti da otkrije ko im se opire i da primijeni nasilje nad tim ljudima u nastojanju da kontrolira njihovo ponašanje“, kaže Hook, misleći na Putinovu najnoviju naredbu o „pasošizaciji“.
Ovaj dekret je već pokrenuo novi talas represije. Okupacijske vlasti u Hersonskoj i Donjeckoj oblasti, kao i na Krimu, krajem marta su počele provoditi „preventivne mjere“, pregledavajući stotine domova i provjeravajući dokumente stanovnika kako bi osigurale usklađenost sa „migracionim zakonodavstvom“.
Okupaciona administracija Hersona podijelila je fotografije i video snimke racija na Telegramu, na kojima se vide naoružani pripadnici Ruske nacionalne garde (Rosgvardija) i FSB-a kako pretražuju domove, pritvaraju stanovnike uz prijetnju oružjem i uzimaju otiske prstiju. Najmanje 82 „strana državljanina“ optužena su za prekršaje.
„Donose se proceduralne odluke u vezi sa njihovim budućim boravkom na teritoriji Ruske Federacije“, saopćeno je iz okupacione administracije.
U Donskem, malom selu u Donjeckoj oblasti, okupaciona policija je navodno pretražila stotine domova u potrazi za „ilegalnim migrantima“, a zatim je nastavila „pomagati“ stanovnicima da podnesu zahtjev za ruske pasoše i ponovo registruju vozila sa ukrajinskim registarskim tablicama.
„Ove 'migracione racije' za provođenje zakona trebale bi provjeravati dokumentaciju ljudi, ali one istovremeno samo ulijevaju mnogo straha u zajednice“, kaže Hird. „Žele da ljudi znaju da to rade kako bi ih dodatno ohrabrili da nabave rusku dokumentaciju“.
U još jednom nedavnom primjeru ograničavanja pristupa osnovnim uslugama, okupacijske vlasti u Hersonskoj regiji dale su lokalnim stanovnicima rok do 1. jula da ponovo registruju svoje SIM kartice sa ruskim pasošem. A od 1. aprila, ruski zakon o sigurnosti u saobraćaju zahtijeva od vozača na okupiranim teritorijama da dobiju ruske vozačke dozvole do 2026. godine - još jedan proces koji uključuje predočenje ruskog pasoša ili boravišne dozvole.
„Ovi zakoni i uredbe nižeg nivoa na koje ne biste nužno pomislili, jer nisu na predsjedničkom nivou zapravo olakšavaju napore za pasošizaciju na lokalnom nivou“, kaže Hird.
Prema Burkhardtu, ovaj očigledni porast aktivnosti provođenja zakona govori o tome kako Kremlj upravlja okupiranim područjima Ukrajine. Predvođeni Sergejem Kirijenkom, Putinovim vladarem za unutrašnju politiku i nadzornikom okupiranih teritorija, ruski lokalni operativci imaju zadatak ispuniti „ključne pokazatelje učinka“ i oni djeluju u skladu sa tim.
„U osnovi, kada Putin donese takav dekret, on postavlja podsticaje za lokalne agente“, objašnjava Burkhardt. „Čini se da je to zaista igra između lokalnih okupacijskih administracija i Kremlja“.
Samo nekoliko sedmica prije izdavanja svog martovskog dekreta, Putin je tvrdio da je „pasošizacija“ u područjima pod kontrolom Rusije u Donjeckoj, Luganskoj, Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti "praktično završena" prošle godine. Burkhardt to vidi kao pokazatelj jaza između naredbi Moskve i provođenja zakona na terenu, što istovremeno sugerira da bi rok od 10. septembra mogao biti potpuno proizvoljan. "Moguće je da će se provedba odugovlačiti još neko vrijeme", spekulira ona.
"Odlazite sami"
Iako martovski dekret navodi da ukrajinski državljani u Rusiji i anektiranim teritorijama imaju mogućnost da "odlaze sami", to u praksi nije tako jednostavno. "Ovaj dekret, kao i prethodni pravni dekreti, uspostavlja lažni privid izbora", kaže Hird. "Nije izvodljivo da ljudi koji žive u okupiranoj Ukrajini samo spakuju stvari i pređu liniju fronta i dođu do neokupiranih dijelova Ukrajine. Jedine izlazne tačke su kroz Rusiju".
Ruske snage su krajem 2022. godine zatvorile posljednji direktni put koji povezuje okupirana područja sa teritorijom pod kontrolom ukrajinske vlade, kontrolni punkt Vasilivka u Zaporoškoj regiji. Od tada su Ukrajinci koji su pokušavali pobjeći od okupacije morali koristiti zaobilazne rute kroz Rusiju i njenog saveznika, Bjelorusiju, kako bi stigli do graničnog prelaza s Ukrajinom ili prijateljskom zemljom, prolazeći kroz tačke za filtraciju. Posljednji granični prelaz između Rusije i Ukrajine, kontrolni punkt Kolotilovka-Pokrovka, zatvoren je u augustu 2024. godine nakon što je Kijev pokrenuo upad na rusku teritoriju.
„Proces odlaska Rusi nadgledaju i kontroliraju nasvakom koraku. Granični kontrolni punktovi između okupirane Ukrajine i Rusije su zaista opasni za Ukrajince, jer se tamo vrši 'filtracija': ljudi se provjeravaju zbog dokumenata, tetovaža koje bi ukazivale na to da su proukrajinski orijentirani, provjeravaju im se uređaji i slično. Dakle, zaista nije moguće da možete tek tako otići“, pojašnjava Hird.
Prema riječima Hooka i Beketove, strah od podvrgavanja filtraciji često je među odlučujućim faktorima za ljude koji su ostali u ovim područjima - posebno za one koji imaju članove porodice u ukrajinskim oružanim snagama.
„U nekim slučajevima, ljudi jednostavno nisu htjeli otići, jer ne bi prošli postupak filtracije“, kaže Beketova. „Mislili su da će im biti sigurnije da ostanu“.
„Rekla bih da je to 'opcija odlaska' samo na riječima. I sigurno ne možemo reći da bi Ukrajinci bili zaštićeni ili da bi se smatrali sigurnima da pokušaju otići“, kaže Hook. „To je kontrola stanovništva, što je vrlo važno - to je nešto što tražimo u slučajevima genocida“.
Ukrajinske vlasti procjenjuju da čak šest miliona ljudi još uvijek živi na okupiranim teritorijama, uključujući oko 1,5 miliona djece. Međunarodno pravo zabranjuje Rusiji da pokušava promijeniti demografsku strukturu okupiranih područja ili prisilno premjestiti lokalno stanovništvo. Iako se oboje smatra ratnim zločinima, ovo drugo bi moglo predstavljati zločin protiv čovječnosti, prema Human Rights Watchu.
U martu 2023. godine, Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje Putina i njegove komesarke za prava djece Marije Lvove-Belove za ratne zločine, optužujući ih da su nadgledali ilegalne deportacije djece s okupiranih teritorija Ukrajine u Rusiju. Ukrajinske vlasti kažu da su potvrdile rusku deportaciju više od 19.500 djece s okupiranih područja. Do sada je u Ukrajinu vraćeno samo oko 1.300 mališana.
Prema Hook, ruski potezi deportacije ili protjerivanja Ukrajinaca iz okupiranih područja idu "ruku pod ruku" sa velikim brojem izbjeglica koje je rat stvorio. Prema podacima UN-a, trenutno postoji više od pet miliona ukrajinskih izbjeglica širom svijeta, uključujući više od milion u Rusiji. Dodatnih pet miliona ljudi u Ukrajini registrirano je kao interno raseljeno stanovništvo, uključujući otprilike 3,6 miliona ljudi koji su pobjegli iz svojih domova nakon invazije 2022. godine.
"U kombinaciji s opsežnim dokazima o politici prisilne rusifikacije, pokušaji ruskih vlasti da djelomično unište ukrajinsku nacionalnu grupu, uključujući i prisilna, ilegalna raseljavanja iz njihovih domova, služe kao još jedan pokazatelj genocidne politike", kaže Hook.
„Imate samo jedan izlaz“
Dok Putinov martovski dekret vrši pritisak na Ukrajince na okupiranim teritorijama da uzmu rusko državljanstvo pod prijetnjom deportacije, stručnjaci za ljudska prava strahuju da će to zapravo dovesti više civila u rusko zarobljeništvo.
„Deportacija je zaista crna rupa jer nema dobrih informacija o tome gdje će biti deportovani“, kaže Hird. „Kada Rusija kaže da nekoga 'deportuje', ne deportuje ga nazad u Ukrajinu“.
Ruske snage sigurnosti otimaju i pritvaraju stanovnike na okupiranim područjima tokom cijelog rata. Prošlog decembra, ukrajinski komesar za ljudska prava Dmitro Lubinec izvijestio je da se više od 16.000 ukrajinskih civila drži u ruskom zarobljeništvu. Hiljade drugih se smatraju nestalim.
„Vidjeli smo ovaj napor u smislu nastavka nasilne kontrole nad Ukrajincima, uključujući i kroz sistem zarobljeničkih logora“, kaže Hook, ukazujući na izvještavanje Associated Pressa o planovima Rusije da proširi svoju mrežu zatvora u okupiranoj Ukrajini.
U martu je Istražna komisija UN-a o Ukrajini izjavila da ruska „široko rasprostranjena i sistematska“ upotreba prisilnih nestanaka i mučenja ukrajinskih civila tokom invazije velikih razmjera predstavlja zločine protiv čovječnosti.
„Ruski pritvorski centri su nosporno nesigurna mjesta za boravak, a posebno nisu sigurna mjesta za Ukrajince“, naglašava Hird.
U maju je Lubinec izvijestio da su samo 174 ukrajinska civila repatrirana putem razmjene zatvorenika. Prema međunarodnom pravu, takve razmjene bi trebale uključivati samo ratne zarobljenike. Tokom razmjene zarobljenika „1.000 za 1.000“ kasnije tog mjeseca, Rusija i Ukrajina su predale po 120 civila.
„Ruske vlasti ne doživljavaju ove ljude kao civilne građane Ukrajine“, kaže Beketova. „Oni ih tretiraju kao ratne zarobljenike, jer su im 'nelojalni'“.
Postoji relativno malo dokumentovanih slučajeva u kojima Rusija vraća "deportovane" Ukrajince direktno u Ukrajinu. Tokom prve godine invazije velikih razmjera, Ured UN-a za ljudska prava izvijestio je da su ruske snage nezakonito protjerivale civile na teritoriju pod kontrolom Ukrajine preko kontrolnog punkta Vasilivka u Zaporoškoj regiji. Međutim, to je očigledno prestalo kada je prelaz zatvoren krajem 2022. godine.
Prema izvještajima medija, Rusija od najmanje 2023. godine protjeruje ukrajinske građane koji se smatraju "sigurnosnim prijetnjama" - uključujući i one koji su odbili uzeti ruske pasoše - preko svoje kopnene granice sa Gruzijom. Istraživački portal iStories nedavno je otkrio nekoliko slučajeva ukrajinskih civila koji su mjesecima trpjeli zlostavljanje u ruskom zatočeništvu, prije nego što su ostavljeni na prijelazu Verhni Lars sa naredbama o deportaciji kojima im je decenijama zabranjen ulazak u Rusku Federaciju.
Maria Belkina, osnivačica organizacije Volunteers Tbilisi, kaže da je njena humanitarna organizacija evidentirala više slučajeva "deportovanih" ukrajinskih državljana ostavljenih na granici između Rusije i Gruzije. To uključuje civile iz Melitopolja, grada u Zaporoškoj oblasti koji je pod ruskom kontrolom od marta
2022. godine, i osuđenike koji su bili u ukrajinskim zatvorima kada je izbio rat, a koje su okupacione snage kasnije prebacile u zatvore unutar Rusije.
Vikradeni Melitopoltsi, grupa koja prati otmice u Melitopolju, rekla je za iStories da su zabilježili 17 slučajeva deportacija u Gruziju u periodu 2024-2025, ali vjeruju da bi stvarna brojka mogla biti veća.
Prema Belkini, ukrajinski državljani deportovani iz Rusije često stižu na gruzijsku granicu bez ikakvih dokumenata.
„Neki od njih misle da je dobra ideja ostaviti ih negdje blizu granice, umjesto da ga pokažu graničarima. Uglavnom, nemaju ništa“, objašnjava ona.
Prema njenom mišljenju, ruske vlasti iskorištavaju činjenicu da je Gruzija bila popustljiva u pogledu puštanja Ukrajinaca u zemlju.
„Ako nemate dokumente, nemate strani pasoš ili samo ukrajinski domaći pasoš, imate samo jedan način izlaska iz Rusije - da odete u Gruziju“, kaže Belkina.
Jednom kada stignu u Gruziju, ukrajinski državljani bez dokumentacije mogu dobiti „bijeli pasoš“ putem ambasade svoje zemlje - privremeni putni dokument koji im omogućava povratak u Ukrajinu. Ali bivši zatvorenici provodili sedmice zaglavljeni u „podrumima“ u gruzijskoj graničnoj zoni, čekajući provjere prošlosti.
Gruzijski zvaničnici nisu javno komentirali deportacije. U aprilu je gruzijska vlada smanjila bezvizni boravak za Ukrajince sa tri godine na godinu dana, bez ikakvog objašnjenja.
„Dvostruki pritisak“
Iako je Rusija ranije pokušavala da svoju politiku „pasošizacije“ predstaviti kao „više mrkve, a manje štapa“, Beketova Putinov najnoviji dekret vidi kao signal Ukrajincima koji žive na okupiranim teritorijama da je vrijeme da izaberu stranu. Istovremeno, postoje rizici povezani s uzimanjem ruskog državljanstva.
„To je dio tvrdnje ruskih vlasti da mogu staviti domaću zakonodavnu kontrolu nad ukrajinskim odraslima i djecom“, objašnjava Hook.
Naprimjer, muškarci regrutne dobi postaju podložniji regrutaciji u rusku vojsku (još jedno kršenje međunarodnog prava). A naturaliziranim ruskim građanima koji odbiju da se prijave ili su osuđeni za određena krivična djela može se oduzeti državljanstvo.
„Ako ste naturalizirani, i dalje ste ruski građanin drugog reda“, kaže Burkhardt.
Za stanovnike okupiranih teritorija, objašnjava on, ovo stvara „dvostruki pritisak“. Budući da su prisiljeni uzeti ruske pasoše, uvijek riskiraju da im se to državljanstvo - i „beneficije“ koje im ono pruža - oduzmu. Tu je i činjenica da Kremlj već dugo koristi pretvaranje da „zaštiti Ruse“ kako bi opravdao agresiju i teritorijalne pretenzije prema Ukrajini. U tom kontekstu, prisilna naturalizacija „je zaista jedan od ključnih mehanizama rusifikacije i pretenzija na ove teritorije iz ruske perspektive“, kaže Burkhardt.
„Dio psihologije terora ruskih vlasti je reći: 'Mi smo ovdje i nikada nećemo otići'“, prisjeća se Hook. „Mislim da je ovaj ukaz dio te psihologije pokušaja iscrpljivanja ljudi, teroriziranja, kontrole, a za sve koji se ne [ovinuju, identifikacije i nasilja“.
Dok Hook upozorava da bi Putinov ukaz mogao ubrzati deportacije s okupiranih teritorija, Burkhardt napominje da postoje „kompromisi“ s ovom politikom.
„Ove lokalne snage sigurnosti imaju svoje podsticaje za provođenje politike, ali ne žele pretjerivati“, kaže Burkhard. „Ako autobusima prevoze stotine ljudi do granice s Gruzijom, to bi moglo stvoriti probleme i s Gruzijom“.
Masovne deportacije, dodaje Burkhardt, također, bi potkopale tvrdnje Kremlja da uspješno „integrira“ okupirane ukrajinske teritorije u Rusiju. Iako napominje da to možda neće biti dovoljno da natjera zvaničnike da dva puta razmisle.
„Često pokušavamo racionalizirati rusku politiku govoreći: 'U redu, ovo zaista izgleda loše, pa to neće učiniti'“, kaže Burkhard „Ali na kraju, oni rade mnogo stvari koje izgledaju loše cijelom svijetu“.