28.03.2023.

Glasovi iz komore za mučenje u Hersonu. Kako su Rusi mučili Ukrajince

Služba sigurnosti Ukrajine je 16. novembra izvijestila da je pronašla još jedno mučilište ruskih okupatora u Hersonu, u podrumu bivšeg objekta UkrAgroPromProekt u ulici Pilipa Orlika 15. Ovo mučilište je jedan od najstrašnijih filtracionih logora u gradu, gdje su okupatori držali mještane u nehumanim uslovima, jer su odbili sarađivati sa Rusima.
Ukrainska Pravda.Žittia priča priče o stanovnicima Hersona koji su uspjeli preživjeti nakon što su bili u ruskoj komori za mučenje.

Aleksandar, službenik za provođenje zakona (ime je promijenjeno na zahtjev osobe)

Aleksandru je nakon ruskog zarobljeništva dijagnosticiran potres mozga, slomljena tri rebra, višestruki hematomi i povrede šake. Liječen je, ali mu kosti rebara nisu zarasle kako treba, jer mu nije na vrijeme pružena medicinska pomoć, a to mu sada izaziva nepodnošljive bolove.
Mučenje je poremetilo motoričke sposobnosti njegovih ruku i prstiju, a mučenje električnom strujom uticalo je na mišiće lica. Zbog torture, Aleksandar ne može osjetiti mali prst i palac lijeve ruke: nervni završeci njegovih prstiju su izgoreli od „poziva Putinu“ [kako je nazvana jedna od vrsta torture – prim. aut.]. Doktori ne znaju da li će se osetljivost prstiju vratiti.
“Zatočen sam 1. septembra zbog svojih profesionalnih aktivnosti i pušten 11. septembra. Okupatori su mi prijetili zatvorom od sedam do 15 godina, optužujući me za ekstremizam i terorizam”, prepričava Aleksandar.
Rusi su, po njihovom mišljenju, mučili Aleksandra ispoljavanjem "humanosti": skinuli su mu lisice i umjesto toga stavili kravate na ruke i noge.
"Okupatori su rekli da će mi, ako sada priključe struju, lisice odsjeći ruke. Za vrijeme strujnog udara ruski vojnici su stajali na mom tijelu. Električna struja je izazvala toliko jake grčeve da sam ih bacio sa sebe", prisjeća se Aleksandar. 
Aleksandar je pušten bez objašnjenja, kao i njegov kolega sa kojim je bio priveden. Međutim, nakon njegovog zatočeništva, okupatori su ga stalno zvali i postavljali ironična pitanja.
„Pitali su me kako sam, da li sam dobro, gde je moj prijatelj i zašto ne mogu da ga dobiju“, kaže Aleksandar.
Okupatori su posmatrali Aleksandra. Plašio se da će ga ponovo odvesti u mučilište. Štaviše, kako bi ga zastrašili, Rusi su najavili početak talasa mobilizacije.
Niko od njegovih rođaka nije znao gdje se Aleksandar nalazi, iako su ga tražili u komandi, a informacije nisu imale ni okružne policijske uprave. Zatvorenici napominju da u ovom mučilištu ne samo da zatvorenicima nisu donošeni paketi, već se nisu davali ni podaci rođacima zatvorenika.

Viktor Biletski, vojnik iz 406. posebne artiljerijske brigade 

Viktor je odveden sa centralne gradske avenije Ušakov. Prilikom odvođenja udarali su ga nogama, pitajući da li je služio i da li je imao kontakte sa ljudima koji su bili u ATO-u [ATO ili Antiteroristička operacija je termin koji su od 2014. do 2018. godine koristili mediji, vlada Ukrajina i OEBS da identificiraju borbena dejstva u dijelovima Donjecke i Luganske oblasti protiv ruskih vojnih snaga i proruskih separatista). Njegov dom je pretresen i oduzete su mu fotografije na kojima se vidi kako polaže zakletvu. Rusi su zaplijenili i njegov telefon gdje su pronašli Telegram kanal Nadzor Kherson koji je specijaliziran za prijenos koordinata ukrajinskim oružanim snagama.

Prema Viktorovim riječima, svakodnevno su ga ispitivali zbog ovog kanala, jer je komunicirao sa administratorima. Tvrdi da je bio primoran priznati da je prilagođavao vatru na mostu Antonivka, jer su artiljerijski napadi ukrajinske vojske postali češći. Dakle, Rusi su morali nekoga okriviti za ove gubitke.
„Rekao sam da sam na služenju vojnog roka, jer sam shvatio da ću, ako kažem da sam na ugovoru, biti tamo dugo. Kada su pronašli ugovor koji sam sakrio tokom pretresa, naredili su da mi stave lisice. Stavili su mi “lulu” i rekli: 'Osam godina nam ubijaš djecu'”, prepričava Viktor.
Prvih nekoliko dana Viktoru su ruke bile vezane lisicama, ali je onda ruka počela oticati, jer mu je jedna šaka bila vezana za cijev radijatora. Gotovo tri mjeseca sjedio je u istom položaju na stolici. Viktor je odveden u mučilište 7. augusta i pušten zajedno sa svim ostalim zatvorenicima 22. oktobra 2022. godine.
"Najgore je bilo kada su otkrili da sam služio u artiljeriji. Nakon toga su za mene tamo počeli strašni dani", sa užasom se prisjeća Viktor.

Denis, lokalni stanovnik

"Pogodio je Zahublenii Svit (Izgubljeni svijet), gdje je ruska vojska imala kupatilo. To je objavljeno na Telegram kanalu Kh**ovyi Kherson (Jebeni kralj Herson). Moj cimer Danilo je postavio snimak, a administratori nisu izrezali balkon sa snimka i objavili ga. Rusi su iskoristili video da otkriju ko ga je snimio", kaže Viktor.
Pored Telegram bota, Danilo je video poslao i privatnoj grupi za ćaskanje svojih kolega.
Jedan od učesnika ovog razgovora bio je Denis, Danilov drug iz razreda.
„Pronašli su grupu za ćaskanje na telefonu mog druga iz razreda i mučili ga da saznaju ko gdje živi“, priseća se Denis.
Nije imao vremena pobjeći. Pretresana mu je i kuća, stalno su ga pitali gdje je ukrajinska zastava, a stan mu je opljačkan. Dana 4. septembra, Denisa su odveli sa vrećom na glavi i rukama vezanim lisicama na leđima.
 
"Istinu govorim, sve je istina!"

Premlaćivanje je klasična metoda u ruskim mučionicama. Denis se prisjeća da su neke zatvorenike tukli cijevima, a druge stolicama. Viktor kaže da su ga tukli i po petama i nogama drvenim motkama.
Policijski službenik Aleksandr je saznao ko je tačno bio zadužen za mučilište u ulici Pilipa Orlika.
"Jedan od vođa je bio pukovnik sa nadimkom 'Sedoj'. Za njega sam lično čuo u nekoliko navrata. Bio je prisutan na ispitivanjima. Mogao sam vidjeti njegov obris kroz vreću i osjetio nevjerovatan trag mirisa kada je ušao u kancelariju – pa sam znao da je to on."
Prema Aleksandru, pukovnik, zvani Sedoj, uživao je u mučenju.
"Kad bi Sedoj našao žicu, radovao bi se kao zlo dijete: rekao bi 'Vidi šta će sad biti' i tukao me po tijelu. Nekakav kancelarijski radnik sa BDSM sklonostima. Jednog dana me je gurnuo ispod ramena oštricom sa sojzerom, ispraznio ga i pitao: 'Pa kako ti se sviđa?'“, prisjeća se Aleksandar.
"Dešavalo se da Sedoj baci vreću preko glave, zaustavi disanje dok nisam počeo da se gušim, a onda pusti. To je bila samo igra za njega", kaže Aleksandar.
Muškarac kaže da su gas maskom mučili njegovog sustanara i učesnika ATO: „Navukli su mu gas masku preko glave sa zatvorenim ventilom da ne bi mogao distati“, [zato se mučenje naziva „slon“].
Ista sudbina zadesila je Danila, Denisovog prijatelja i Viktorovog cimera iz ćelije.
"Danilu su stavili gas masku i udarili ga strujom da se brže uguši, ali čim je počeo gubiti svijest, skinuli su gas masku. Nisu mu dali da umre, htjeli su da pati", priča Viktor.
Aleksandar je bio prisiljen nasloniti glavu na zid tako da mu tijelo bude pod uglom, sa što je moguće šire raširenim nogama i rukama vezanim na leđima (ovaj metod mučenja se zove „istezanje“ – prim. aut.).

Muškarac se prisjeća da je ruski vojnik stajao sa strane, metodično ga udarajući između lakta i ramena u sredinu mišića ramena. Nakon nekog vremena takve torture, dođe trenutak kada zatvorenik osjeća samo udarce, a akutni bol se priguši. Međutim, efekat torture ga obuzima za nekoliko sati: mišići postaju kameni, "ruka je zapravo crna" od batina, a nemoguće je ni podići.
Aleksandar kaže da su tokom ove torture oni [Rusi – prim. aut.] mogli razgovarati sa zatvorenikom na apstraktne teme. Čovjek podsjeća da je ruska vojska često optuživala Ukrajince da ne reaguju na događaje u Donbasu i torturu koja se tamo dešavala pa bi narod Ukrajine, prema ruskim okupatorima, trebao biti odgovoran. Zatim bi istražitelji otišli, ostavljajući zatvorenika u istom položaju da stoji sat i po pod nadzorom jednog stražara:
“Noge ti se tresu, niko sa tobom uopšte ne priča, kao da je izgubio interesovanje za tebe, rade po metodi, daju ti vremena da dođeš sebi, onda sve počinje iznova”, prisjeća se muškarac.
Standardna metoda mučenja koju je ruska vojska koristila protiv zarobljenika bio je električni šok pomoću TA terenskog telefona. Svi zatvorenici su mučeni na ovaj način pričvršćivanjem golih električnih žica na prste ili genitalije zatvorenika. Osim golih žica, spajali su se i metalne štipaljke na ušne resice ili male prste. Za bolju provodljivost struje zatvorenike su polivali vodom.
„Prosuli su mi vodu na prste. Osjećao sam se kao da će mi se prsti slomiti ili otrgnuti od struje“, kaže Viktor.
Ruski osvajači imali su svoju terminologiju, među "elektroforezom" i gore navedenim "pozivanjem Putina" bilo je i "masaža": udaranje pendrecima, a izraz "noge gore" znači da će ih okupatori tući po nogama.
„Dok sam bio tamo, vjerovatno nikada u životu nisam čuo toliko puta: 'Istinu govorim, sve je istina!' Najzanimljivije je da je ta buka bila praktično u centru grada u širem smislu. Vriskovi su se redovno čuli tri do četiri sata, a prozori u sobama za mučenje bili su širom otvoreni”, kaže Aleksandar.
Psihološki pritisak bio je važan aspekt metodologije torture. Prema riječima zatvorenika, ruska vojska je često prijetila da će ih odvesti u takozvanu "Donjecku Narodnu Republiku" (DPR). Rusi su zastrašivali zatvorenike govoreći da je u DPR-u uvedena smrtna kazna pa će kada budu izvedeni na sud biti osuđeni na najvišu kaznu.
Viktor kaže da su vršili i psihički pritisak uz pomoć rođaka sa kojima nisu imali kontakt.
„Rekli su da mi je majka umrla“, kaže Viktor. 
On je rekao da su zatvorenici u prvim sedmicama postojanja mučilišta bili primorani učiti rusku himnu. Tada su otkazali ovaj "ritual", rekavši da su zatvorenici kriminalci koji nisu dostojni da budu ruski ljudi.
Okupatori su kombinovali psihički pritisak sa fizičkim pritiskom. Viktor je rekao da je ruska vojska na svom telefonu pokazala snimak kastriranog ukrajinskog vojnika i prijetila da će mu to učiniti.
"Ruska vojska je odvela djevojku na ispitivanje. Naredili su joj da skine majicu i grudnjak. Pokušali su da joj stave štipaljke na bradavice i šokiraju je. A onda, sa takvim gađenjem, kao da je neka vrsta monstruma, naredili su joj da se obuče. A moju prijateljicu i mene polili su toplim čajem i rekli da je kiselina”, priča Denis.
Zatvorenici su umirali od gladi.
"Kad ne jedeš tri dana, onda ti je svejedno da nisi nahranjen nedelju dana ili više. Kada sam odveden u bolnicu imao sam 50 kilograma, a prie zatočeništva 90 kilograma sa 170 cm visine”, prisjeća se Viktor.
Okupatori su bili posebno okrutni prema predstavnicima teritorijalne odbrane, Oružanih snaga Ukrajine i veteranima ATO/JFO [2018. godine ATO je preimenovan u Zonu operacije združenih snaga – prim. aut.]. Učesnik ATO-a, koji je bio jedan od zarobljenika, rekao je da je ruska vojska spojila električne žice na njegove testise.  
"Momku iz druge ćelije su spojili testise i uši na struju. Tu vrstu mučenja su zvali 'Poziv Bajdenu'", kaže Viktor.

Mučenje je bilo nepodnošljivo. Prema kazivanju svjedoka, neki zatvorenici su razmišljali o samoubistvu. Da ne bi poludjeli, zatvorenici su ostavljali natpise na zidovima ćelija sa pozivima Bogu ili podsjećanjima na voljenu osobu.
"Kada je neko bio mučen, uzeo bih krst i počeo se moliti za tu osobu. Molio sam se i za sebe, misleći da će opet doći da me muče", kaže Denis.
Gotovo svaki zatvorenik, ako je preživio, osjetio je posljedice. Kod momka koji je bio u ćeliji sa Aleksandrom, mučenje i udaranje nogama izazvalo je pneumotoraks (nakupljanje vazduha u pleuralnoj šupljini). Čovjek potvrđuje ovu informaciju i kaže da je mladić imao sreće.
“Spasilo ga je to što se to već dogodilo na kraju kada su ga puštali pa je odveden u bolnicu od kuće”, priznaje Aleksandar.
Bilo je slučajeva kada su zarobljenici bili mučeni do smrti. Aleksandar kaže da je dvije ćelije dalje od njega, radnik u servisu bio vezan za radijator i držan u mučilištu oko mjesec i po. Viktor kaže da je muškarac bio mučen, jer je imao oružje u podrumu.
"Butalno je mučen, a čovjek se na kraju počeo gušiti, što smo mogli čuti po buci. Onda je vojska donijela torbu i iznijela tijelo", prisjeća se Viktor.

Užasi komore za mučenje

"Prvih dana tamo nas je bilo petoro. Kasnije su okupatori ovu zgradu pretvorili u mučilište, a tamo je dovedeno mnogo više ljudi. Ukupno 20", prisjeća se Viktor.
Mladić je smješten u ćeliju označenu sa '1' nasuprot sobe za mučenje. Neki zatvorenici su je zvali "vesela" soba zbog zvukova koji su dolazili iz nje.
Ruska vojska je u svaku prostoriju postavila 24-satnu kameru za nadzor, preko koje je dežurni pratio pridržavanje zarobljenika propisanih "pravila o komori za mučenje".
Prema riječima Aleksandra i Viktora, na drugom i trećem spratu zgrade UkrAgroPromProject postojala je još jedna soba za mučenje. 
“Kada su bili lijeni da nekoga odvedu na ispitivanje na drugi sprat, gdje su bile prostorije za tu namjenu, odveli bi ljude u posebnu prostoriju u podrumu. Tamo bi osobu vezali za okvir kreveta, pričvrstili žice, uključili struju i 'udarali' ih“, kaže Aleksandr.
„Moj drug iz razreda imao je 17 godina, a postao je punoljetan 15. septembra u podrumu“, prisjeća se Denis.
Zarobljenici navode da je starosna grupa zatvorenika bila uglavnom između 16 i 60 godina. Kako navodi Aleksandar, prvih pet dana je bio "ozbiljan pritisak", od kojih su prva tri bila najteža, uz obaveznu "elektroforezu" (mučenja električnom strujom). Tada je pritisak popustio, a zatvorenik je ostao u ćeliji na neodređeno vrijeme.
"Ležiš u podrumu i razmišljaš jesu li zaboravili na tebe ili ne. A svako šuštanje je psihički pritisak i sa svakom zvukom i korakom shvatiš da bi mogli doći po tebe", prisjeća se Aleksandar.
Čovjek kaže da je njihova metodologija stalno držala zarobljenike u pripravnosti.
"Bili su to neljudski uslovi. Samo podrum, beton, goli zidovi i sijalica. Stalno smo spavali na stolicama, pokušavajući da zaspimo u različitim položajima", kaže Denis.
U podrumu je bilo hladno, a neki zatvorenici su ljeti bili dovedeni u mučilište. Viktor i Denis kažu da su okupatori tokom pljačke skladišta ukrajinske vojske zaplijenili šinjele iz 2017. godine "na kojima su još etikete" i dali ih pojedinim zatvorenicima umjesto tople odjeće tek u posljednjoj sedmici boravka u zatvoru.
„Nisu nas vodili do toaleta pa smo za tu svrhu sa djevojkama dijelili flašu“, priseća se Viktor.
"Ako vam je bilo potrebno više od nužde, morali ste mahati rukama ispred kamere, a ako vas je upravnik vidio, mogao vas je izvesti. Ali to je bila rijetka prilika", kaže Aleksandar.

U istoj zgradi u prizemlju, kako navodi Aleksandar, nalazilo se civilno kupatilo sa toaletom i umivaonikom.
"Jednu su djevojku jednom izveli i dali joj 40 ili 50 sekundi za cijeli proces", prisjeća se Viktor.
Kako navodi, vojska je zatvorenicima davala torbe za fiziološke potrebe, ali ih niko nije koristio. Neki zatvorenici u takvim uslovima nisu mogli obaviti nuždu, naprimjer, kao njegov cimer iz ćelije 17 dana. Tuširanje nije dolazilo u obzir. Kao rezultat toga, zarobljenici se nisu imali priliku oprati tri mjeseca.
„Djevojku u ćeliji sa mnom zvali su 'banderovska ološ'", prisjeća se Denis.
Žene su tretirane grubo kao i muškarci, slično mučeni i premlaćivani. Prema Viktorovim rečima, on je dijelio ćeliju sa učesnicom ATO (Antiterorističke operacije) koja je po drugi put zarobljena. Prvi put kada je ruska nacionalna garda boravila u gradu. Uz upotrebu električnih šokova, djevojka je bila primorana "priznati" da je prilagođavala vatru za napad na njihov štab. Prijetili su da će je silovati i odvesti u grad Donjeck.
"Problemi su počeli kada bi imale menstruaciju. Sa nama su bile dvije djevojčice, pa smo im dali naše majice", kaže Viktor.
Okupatori su potpuno ignorisali potrebe žena. Denis, čija je cimerka iz ćelije tražila uloške šest mjeseci, priča sličnu priču.
Denis se prisjeća da je doktor došao pitati kako su svi kada je jedan zatvorenik umro u ćeliji. Nije pružena medicinska njega. Prema tvrdnjama zatvorenika, ako je osoba bila na ivici smrti, Rusi su pokušavali da  "duže izdrže, pa osoba dodatno pati".
Došao bi takozvani doktor i rekao: 'Nije mrtav, dobro je', kaže Aleksandar.
Čovjek zna da je jedan od zatvorenih mladića u susjednoj ćeliji pogođen u nogu, drugom je slomljena ruka, a pomoć nije pružena.
Neki zarobljenici su rekli da je nekoliko ljudi dobilo injekcije sa nepoznatim supstancama. Jedna od žrtava je rekla da se počeo gušiti.
"Djevojka je bila mučena i intramuskularno joj je ubrizgano nešto. Ne znam šta je to bilo i kakvu je reakciju izazvalo, jer je patila od batina", kaže Denis.
"Bio je slučaj da je čovjek nakon torture postao potpuno nepokretan. Odveden je u grad, samo ostavljen na ulazu u bolnicu i to je to", prisjeća se Viktor.
Osim što je tražila službenike za provođenje zakona, vojno osoblje, aktiviste, dobrovoljce ili koordinatore artiljerijske vatre, ruska vojska je odvela svakoga za koga se sumnjalo da je počinio "zločine". Okupatori su preko zarobljenika nalazili sve više žrtava.
„Naciljali su jednu osobu, ušli u njihov telefon i to je bila lančana reakcija“, kaže Aleksandar.
Neki stanovnici Hersona završili su u ruskim odajama za mučenje samo zato što su se pretplatili na određene Telegram kanale ili zbog objavljivanja proukrajinskih izjava na internetu. Zatvorenici su rekli da je jedan muškarac zarobljen jer je pevao ukrajinske pesme, a drugi zato što je vikao "Slava Ukrajini!"sa svog balkona.
Aleksandar kaže da bi određeni izrazi pokrenuli okupatore. Nazivanje ruskih vojnika "orcima" moglo bi rezultirati batinama.
 
Zatvorska pravila

Zatvorenici kažu da su ćelije nadgledale danonoćno nadzorne kamere. Svako jutro počinjalo je tako što su nadglednici lupali na vrata ćelija kako bi probudili zatvorenike, vičući "Dobro jutro fašisti!" ili "Kako ste, fašisti?"
Do pet ujutro zatvorenici su morali sjediti na stolicama u ćelijama. Oko osam ili devet došlo bi do promjene smjene; rusko vojno osoblje ispitivalo je i mučilo zatvorenike narednih devet sati, a završavali bi oko pet popodne. Dva sata kasnije zatvorenici su nahranjeni i dato im je malo vremena da koriste toalet,  mogli su tražiti dozvolu za odlaganje otpada za to vrijeme. Onda se gasi svjetlo. Ljudi su rijetko bili mučeni noću.

Zatvorenici su se trudili otkriti koje je doba dana, nedostatak prozora i odsjaj nemilosrdnog, danonoćnog osvetljenja ostavili su ih potpuno dezorijentiranim. Oslanjali su se na zvuk vozila koja prolaze, danju je bilo mnogo vozila na putu, a noću je bilo tiho.
Ponekad kada bi im nadglednik donosio vodu ili hranu, zatvorenici bi pitali koliko je sati, iako je Denis rekao da bi im se rusko vojno osoblje ponekad rugalo, govoreći im da "koriste sunce" kako bi se snašli. Ovi nadzornici – takozvani „mentori“ – pozdravljali bi zatvorenike psovkama.
"Ulazili bi u ćelije i govorili stvari poput 'Jesi li još živ, govno staro?' Jednom je jedan od njih šutnuo mog cimera iz ćelije nogom, a onda ga pitao da li je gladan. Donio mu je konzervu mesa i vodu. Ovo je bilo nemoguće shvatiti: u jednom trenutku pokušavaju ti slomiti prste, a u drugom ti daju obrok i kašiku. To je jedna te ista osoba, ali se njihovo raspoloženje potpuno mijenja", priča Aleksandar i dalje zbunjen.
Zatvorenici su urezivali oznake na zidove ćelija kako bi pratili dane koji su prolazili. 
Prema jednom od pravila, zatvorenici su morali stavljati neprozirnu vreću na glavu uvijek kada bi takozvani "mentori" ušli u ćeliju; vreća se mogla ukloniti tek kada mentori odu i zaključaju vrata ćelije. Neposlušnost je kažnjena.
"Kada bi došli u tvoju ćeliju, lupali bi po vratima i vikali: 'Stavite kape!' Pa bismo stavili vreće. To im je bilo zabavno", kaže Aleksandar.
Bivši zatvorenici kažu da su cijevi za grianje prolazile između susednih ćelija, a praznine u zidovima su omogućavale ljudima u tim ćelijama da komuniciraju, da traže od komšija male usluge, poput podjele vode ili hljeba. Međutim, ljudi sa kojima je Ukrajinska pravda razgovarala kažu da je to bilo vrlo rizično: Rusi su svakog trenutka mogli doći i kazniti ih za prekršaj.
Viktor se prisjeća da je zatvorenicima u početku bilo zabranjeno razgovarati, čak i sa sustanarima iz ćelije.
„Rekli su da ne možemo razgovarati jedni sa drugima i ako nas kamera uhvati kako to radimo, izgorjet ćemo“, kaže Viktor.
I spavanje je bilo strogo regulirano. Zatvorenici su bili prisiljeni sjediti na stolici i nije im bilo dozvoljeno da legnu na spavanje.
"Oni koji su rano bili zatvoreni govorili bi svim novopridošlicama da iskoriste svaku priliku da spavaju. Tako da dok smo sjedili, pokušavali smo zatvoriti oči kad god smo mogli da ukrademo malo sna", kaže Aleksandar.
Zatvorenici su bili podvrgnuti različitim stepenima ograničenja slobode kretanja u zavisnosti od optužbi koje su im iznesene. Neki ljudi su bili vezani lancima, drugi su imali vezice za kablove na rukama, treći su i dalje bili vezani lisicama. Kretali su se samo ako su mogli izbjeći da ih uhvate nadzorne kamere.
„Ako se previše krećete, došli bi u ćeliju da vas dovedu k sebi tako što će vas udariti palicom u leđa ili u noge“, prisjeća se Aleksandar. 

"Dijeta" zatvorenika

Zatvorenici su hranjeni jednom dnevno, osim ako su namjerno izgladnjivani. Najduže što je svih 22 zatvorenika moralo ostati bez hrane bilo je sedam dana, kada su ruski nadglednici zaboravili na zatvorenike u vrijeme pojačanih ukrajinskih napada.
"Ako su bili dobro raspoloženi, mogli su vam dati hranu kada vas vide. Ako su bili neraspoloženi, na primjer zbog napada ili problema sa nadređenima, nisu hranili zatvorenike", objašnjava Viktor.
Neki zatvorenici su jednostavno odbijali jesti. Kažu da nakon što su slušali ljude kako vrište od bolova dok su bili mučeni, nisu mogli jesti; bili su u stanju stalnog šoka. Drugi, fiziološki, razlozi su naveli ljude da prestanu jesti.

"Ljudi ne bi smjeli  koristiti toalet sedmicama. S obzirom na okolnosti, trudio sam se jesti što je moguće manje. Kada su me pitali da li sam nahranjen, rekao sam da sam jeo prije dva dana. Samo sam pio vodu. Uzimao hranu dva puta u dvije nedelje“, kaže Aleksandar.
Bivši zatvorenici kažu da je jedina hrana koju su dobijali bila ruska mesna konzerva, jedna konzerva podijeljena između dvije osobe. Smrdilo je na pseću hranu. Limenke su imale oštre ivice, pa su "mentori" pazili na zatvorenike dok su jeli, kako ne bi prerezali zglobove. Viktor se prisjeća da su ljudima oduzete i pertle (kako bi se spriječilo da se objese – prim. aut.). Nekoliko zatvorenika je prvih dana dobilo plastične tanjire i pribor za jelo; nisu zamijenjeni za svo vrijeme trajanja zatvorske kazne.
Zatvorenici su dugo vremena dobijali samo mesne konzerve, ali su krajem septembra ponekad dobijali kašu od heljde – nezačinjenu, ali vruću, koja je omogućavala zatvorenicima da osjete malo topline. Nedelju dana pre nego što su pušteni, zatvorenici su dobili rezance, za koje kažu da su izgledale kao ljepilo.
"Bilo je problema sa vodom. Ponekad bi nam davali vodu koja nije za piće iz sistema grijanja u kojoj su plutale neke čudne stvari. Bacali bi nam nekakvu posudu i rekli da pijemo. Pokušali smo koristiti naše  košulje i neke krpe za filtriranje vode. Dobro su mi došle vještine preživljavanja na putovanjima“, kaže Aleksandar.
Ponekad bi zatvorenici ostajali bez vode i po 36 sati. Obično bi im davali vodu svaki drugi dan.
„Kada sam bio sam u ćeliji, nisu mi dali flašu: ušao bi stražar i stavio mi flašu pravo u usta da mogu piti. Kasnije bi samo flašu ostavljali u našu ćeliju“, prisjeća se Viktor.

Hijerarhija: od oficira FSB do izdajnika

Komora za mučenje u ulici Pilip Orlik imala je svoju hijerarhiju. FSB je svime rukovodio. Oficiri FSB-a su tri sata poligrafirali Aleksandra, a rekli  su da su iz ruskog grada Tjumena.
Istražitelj koji je ispitivao Aleksandra imao je tridesetak godina i čak je uljudno komunicirao, pretvarajući se da je dostojanstven "oficir".
"Ne koristim nepristojan jezik, ne koristim fizičku silu, ali ako osoba ne želi sarađivati, ima ljudi koji će to rado učiniti", rekao je istražitelj FSB-a Aleksandru, sugerirajući da će njegova pratnja uraditi sve po njegovoj komandi.
Sav prljavi posao, uključujući fizički pritisak, premlaćivanje, zlostavljanje — radili su najniži činovi. Neki od pratilaca bili su sa okupiranih teritorija istočne Ukrajine i Krima, a neki su bili lokalni Hersonci koji su, prema rečima Aleksandra, nekada radili u zatvorima.
„Bili su naši momci iz Hersona koji su radili u istražnom zatvoru ili u zoni, mogli ste čuti naše „h“ u razgovorima, iako su pričali na ruskom“, priseća se Aleksandar.
Kaže da su se izuzetno dobro i brzo kretali gradom, dobro poznavali adrese i kvartove, odmah izašli na lice mjesta, a osam muškaraca, među kojima i Denis, pronađeni su za nekoliko sati.
Često su se hersonski mučitelji, koji su bili na "probnom roku", ponašali okrutnije od ruskih vojnih obveznika, koji se nisu morali dokazivati.
Aleksandar je rekao da ako saradnici iz Hersona pokažu lojalnost zatvorenicima, onda će i sami uskoro postati zatvorenici. Mučitelji su često govorili odakle su.
„Možete čuti 'šo' [način na koji neki Ukrajinci kažu ukrajinsko 'shcho' ili rusko 'čto', što znači 'šta?' - prim. aut.], a sami su rekli da su neki sa Krima, a drugi iz Donjecka. Ovo je osveta. Jedna zarobljena žena je vikala da su životinje, ali oni to nisu poricali, čak su tvrdili i govorili nam da smo ih mi napravili takvima, rekli su, bombardovali smo Donbas osam godina“, napominje Viktor.

Pismo iz crtanog filma Prostokvašino

"Tukanje ili korišćenje električne struje je efikasan faktor koji utiče na ishod razgovora. Čovjek kaže nešto što se nije ni dogodilo, smisli bilo šta, samo da to prekine", kaže Aleksandar.
U prostoriji za mučenje obično je bilo pet do šest ljudi. Aleksandar je rekao da zatvorenici nisu vidjeli svoje mučitelje, jer su samo po glasu i pokretu osjetili prisustvo ljudi, jer zatvorenici nisu smjeli skidati torbe i pakete sa glave. Pratnja je mogla dati instrukcije: "Idemo do zida!", jer zarobljenik nije znao kuda ga vode.
„I sam sam tražio da mi kažu kuda da idem: lijevo-desno-stepenice, jer se spotakneš, padneš. Otišao sam desno. Posjeli su me. Sjeo sam na stolicu. Shvatiš da neko sjedi ispred tebe. Čini se da je neko sa obje strane: jedan, dva, tri. Svi su pokušavali da te guranu, udare“, kaže Aleksandar.
Prema njegovim riječima, ispitivanja su vodili istražitelji koji su bili Rusi. Nisu čak ni skrivali lica, nisu nosili marame ili balaklave, za razliku od pratnje koja je donosila hranu ili ih tukla. Hersonski mučitelji su se bojali da će biti prepoznati.
"Smjenjivali su se da postavljaju isto pitanje. Bilo je to kao pismo iz crtanog filma Prostokvašino [kultni sovjetski crtani film "Trojica iz Prostokvašina" - prim. aut.]. Jedan je postavljao pitanja, zapisivao nešto i otišao. Nakon pet do sedam minuta , dolazi drugi i postavlja isto pitanje. Ja kažem da je odgovor isti. On ipak piše. Onda dolazi treći", kaže Aleksandar.
Prema Viktorovim rečima, ako zatvorenik prestane odgovarati na pitanja ili počne govoriti prvo što mu padne na pamet, onda vas još jače muče strujom.
"Ne možete ništa odgovoriti, jer nemate dovoljno vremena za razmišljanje, a ne možete da se koncentrišete od bola. I brzo postavljaju pitanja, a ovih je mnogo", kaže Viktor.
Zatvorenici jednoglasno tvrde da im istražitelji nisu dali da pročitaju protokol, već su ga naslijepo potpisali. I pod svakim dokumentom morali su svojeručno napisati da “nisu primijenjene mjere fizičkog ili psihičkog uticaja” i “Nemam pritužbi”.

Put do slobode

Viktor i Denis kažu da ih je krajem septembra FSB namjeravao poslati na teritoriju pod kontrolom Ukrajine kao sabotere. Planirali su zarobiti rođake zatvorenika u Hersonu, ako odbiju ispoštovati naređenje. FSB je poništio odluku u posljednjem trenutku.
Zarobljenici tvrde da su prije puštanja na slobodu bili prisiljeni potpisati dokument u kojem piše da "ne mijenjaju svoje političke stavove". I na kraju dodati natpis "Slava naciji" ili "Slava Ukrajini" ispisan svojom rukom.
"Kada su nas pustili, rekli su da ćemo biti streljani. Obećali su da će auto dići u vazduh granatom, a umjesto granate, ruski vojnik je bacio petardu da nas uplaši", kaže Denis.
Ljudi su odvedeni u polje sa voćnjacima jabuka u blizini naselja Dnjeprovske. Kada su bivši zatvorenici pušteni na slobodu, naređeno im je da pješače do Mikoljeva, i zaprijećeno im je smrću ako se vrate u Herson.
Uzimajući u obzir činjenicu da je polovina ljudi bila odjevena u tople kapute ukrajinskih oružanih snaga, zarobljenici su došli do zaključka da je riječ o provokaciji ruske vojske sa ciljem pucanja na njih na kontrolnim punktovima. Obavili su prozivku i ispostavilo se da su oslobodili 19 zarobljenika, dok je jedan odveden u Skadovsk, kako se kasnije saznalo, pod optužbom za umiješanost u Pravi sektor [„Desni sektor“, ukrajinska nacionalistička organizacija). 
"Koliko se sada sjećam, bilo je voćnjaka jabuka u kojima su još ostale jabuke na drveću. I svi su se bacali na te jabuke. Zato što su bili baš gladni", prisjeća se Viktor.
U grad je vraćen kolima Hitne pomoći, stanje mu je izuzetno teško, izgubio je svijest. Prolaznik mu je spasio život. Prevezen je u bolnicu u Bilozerku, a kasnije u bolnicu u Stepanivci, gdje su mu stavljene kap po kap pet dana.

Denis je zajedno sa svojim prijateljem i kolegom Danilom, kao i cimerkom Viktorijom, boravio sa meštanima najbližeg sela.
„Nahranili su nas, presvukli i dali nam 200 grivna. Naši Ukrajinci su veoma ljubazni“, kaže Denis.
S obzirom na nedostatak dokumenata, grupa je došla na ideju da se jedna po jedna osoba ukrca u autobus kako bi se izgubila u gomili.
Uprkos upozorenju, svi zarobljenici su odlučili da se vrate u Herson, gde su čekali Oružane snage Ukrajine i oslobođenje grada od terora ruskih okupatora. Tek tada su bivši zatvorenici ispričali svoje priče.