“Žvakao sam tog miša”: Ukrajinski zarobljenici o mučenju i gladovanju u ruskom logoru

Aleksij Anulija, 30-godišnji šampion u kik-boksu iz Černihiva, bio je jedan od 140 ukrajinskih vojnika koji su se vratili iz ruskog zarobljeništva 31. decembra 2022. Nakon dugog perioda liječenja i rehabilitacije, otkrio je iskušenja kojima je bio podvrgnut mučenjima, brutalnosti, strujnim udarima i gladovanjem.

 

Ruske snage vrše invaziju na oblast Černihiv

 

Na dan ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Aleksij i njegov otac Jurij su uzeli svoje puške i zajedno se pridružili ukrajinskoj vojsci. Bili su raspoređeni u Lukašivku, selo u blizini Černihiva, gdje su se 9. marta suočili sa masovnim napadom ruskih snaga.

“Bilo nas je 140 protiv 5.000 Rusa, 35 tenkova i oklopnih vozila. Nismo imali čime pucati na njih. Dobili smo samo jedan NLAW (švedsko-britanski protivoklopni sistem)“, kaže Aleksij u intervjuu za Texty.

Borbe su se vodile dok su se male grupe Ukrajinaca borile da zaustave osvajače. Aleksij je ranjen gelerima i doživio je snažan udar  od eksplozije. Kada su ruski tenkovi ulazili u njegovo selo, Aleksij je vjerovao da je stigla smrt. Ispuzao je iz kuće i otrčao u obližnju šumu.

“Sjedio sam tamo i gledao tenkove kako ulaze. Prvi je okrenuo kupolu direktno prema meni. Pomislio sam – tako se moj život završava… to je to”, priča on u intervjuu za Suspilne Chernihiv.

Teško ranjen dok su mu u ušima odzvanjale eksplozije, Aleksij je razmišljao da brzo okonča stvari pucajući u sebe iz mitraljeza. Umjesto toga, ležao je tamo 12 sati pokušavajući  povratiti snagu i bistrinu.

Međutim, izdao ga je mještanin koji je obavjestio Ruse gdje se nalazi. Nije više imao kuda bježati, pa je zakopao oružje, dokumenta i ševrone, napustio skrovište i predao se četvorici ruskih vojnika – Burjatima, etničkim Mongolima iz jugoistočnog Sibira, koji su ga predali komandi ruske vojske.

“Pretresli su me i uzeli sve moje dragocjenosti: njemačke čizme, kaiš sa natpisom 'Pentagon', nož, japanski sat Casio”, kaže Aleksij.

Odmah je odveden u komoru za mučenje, gde je pretrpio brutalno postupanje i ispitivanje. Također su pokušali otključati njegov telefon sa ekranom osjetljivim na dodir, koji je imao kvadratni korjen √ kao lozinku; ruski vojnici nisu mogli da razumjeti proces pa su mu prijetili da će mu odsjeći prst i upotrebiti otisak palca, ali nisu uspjeli.

 

Ukrajinskog borca ispitivao je general-pukovnik, koji je imao laptop sa biografijom Aleksijevog oca. General je znao sve o njegovom ocu Juriju i njegovim prošlim službama u sovjetskoj vojsci, čak i tajne dijelove.

Aleksij je zatim prebačen u okrug Ripkine, blizu bjeloruske granice i bačen u komoru za mučenje u napuštenoj zgradi. Pored njega je stajao kamion KAMAZ, gdje su ruske trupe spaljivale tijela mrtvih – i Rusa i Ukrajinaca, civila i vojnika.

 

Ispitivanja i premlaćivanja

 

Počela su ispitivanja i premlaćivanja... Najagresivniji je bio ruski vojnik sa Kavkaza koji je uživao u silovanju zatvorenika.

“Bilo je normalno da na ovaj način zadovoljavaju svoje seksualne potrebe. Sa mnom je bio 20-godišnji Ukrajinac kojeg je na kontrolnom punktu silovalo šest ruskih vojnika redom, a njegovi roditelji su bili u autu pored njega, prisiljeni da gledaju”.

Rusi su naredili Aleksiju da se skine, vezali su mu ruke i vezali ga u nameri da ga siluju. Visio je sa plafona vezan za ruke šest dana, ali se čudom spasio kada je ukrajinska artiljerija počela intenzivno pucati u blizini.

Zatvorenici su zatim prevezeni u pritvorski centar u blizini Kurska, gde je Aleksij proveo 40 dana, trpeći batine i psihičko zlostavljanje.

“Pregledali su sve i pročitali svu moju prepisku. Ako se nisam mogao sjetiti lozinki, žestoko su me tukli. Bilo im je važno da uđu u trag ko je učestvovao u Majdanu ili drugim protestima na Hreščatiku, protiv Moskovske Patrijaršije, za Tomos, ko je prisustvovao mitinzima za Porošenka i Zelenskog, koji su imali rođake u Rusiji. Ako su našli nekoga ko je bio na Majdanu, ubili su ga”, otkriva Aleksij.

Zatvorenici su 5. maja poslani avionom u Tulu, a odatle u pritvorski centar Donjeck.

Izgladnjivani i premlaćivani svakodnevno bez razloga, Oleksij opisuje traumu koju su ukrajinski zatvorenici bili prisiljeni trpjeti. Stalno su ga tukli motkama, pendrecima i omamljivačima. Aleksij je teško hodao, jer mu je noga počela trunuti. Glava, ruke, noge i anus su mu obilno krvarili. Žene zatvorenice su također bile izložene brutalnostima.

“Nekada sam imao 102 kilograma, ali sam u zatočeništvu izgubio 40 kg i šest cm visine, pa sam na 186 cm. Polomljena su mi rebra i prsti. Presjekli su mi tetive na palcu, govoreći 'Gađali ste naše vojnike ovim prstom'... Nije bilo sažaljenja – ni prema meni ni prema mlađim regrutima od 18-19 godina. Izagrebali su im slovo Z ekserom na obrazima kako bi ih razlikovali od vojnika po ugovoru”, svjedoči Aleksij.

Aleksij svoju otpornost i preživljavanje pripisuje svom jakom fizičkom stanju. U civilnom životu, svakodnevno je trenirao kik boks, trčao i vježbao u teretani. Ali sada, uprkos tome što je bio sportista koji je ranije mogao da uradi 35 zgibova, njegovo zdravlje se naglo pogoršalo. Prisjeća se da je bio prisiljen čučati 500-1000 puta svake noći pored ranjenih

zarobljenika. Jedina zatvorenica koju je vidio bila je 23-godišnja profesorica ukrajinskog jezika, psihički slomljena. Ostali zarobljenici su uglavnom bili civili.

Bez razloga, Rusi su bacili Aleksija u kaznenu ćeliju. Kanalizacija je curila, a u ćeliji su tekli urin i fekalije. Smrad je bio mučan. Detaljno o brutalnim uslovima, on kaže: „Bilo nam je dozvoljeno da idemo u toalet jednom dnevno, na jedan minut... Ostatak vremena smo morali stajati 18 sati dnevno”.

Naređeno im je da rašire prste i tako ih drže širom otvorene, bez pomjeranja. Čuvari su se pobrinuli da niko ne zatvori oči. Ako bi se neko pomaknuo, vrata bi se otvorila, stražari bi ušli, izvukli zarobljenika u hodnik i divljački ga tukli čizmama ili pendrecima.

CCTV kamere su pratile svaki njihov pokret, a najmanji pokret je "nagrađen" batinama.

Ipak, čak i u mraku, Aleksij je zadržao tračak ljudskosti. Prisjetio se dana djetinjstva, oca i majke i života na selu.

„U ćeliji sam se, iz nekog razloga, prisjetio svog djetinjstva, kada sam imao četiri ili pet godina i kada sam se igrao sa autićima ili šetao sa tatom.

 

Samica

 

Okrutnost se nastavila u samici – vlažnoj, buđavoj podrumskoj prostoriji dizajniranoj da sruši moral osobe. Prema ruskom zakonu, osoba može biti zatvorena pet do sedam dana. Ali Oleksij je proveo 108 dana u samici. Drugi zatvorenik, ukrajinski oficir – 136 dana.

Uz premlaćivanje, zlostavljanje je imalo za cilj dehumanizaciju. Zatvorenici su na komandu morali glasno vikati u svojim ćelijama, izvodeći rituale poput izvikivanja uvreda, skakanja i beskrajnog čučanja.

„Naređeno nam je da vičemo: Zelenski je kreten, Biden je kreten, Stoltenberg je kreten, Putin je naš predsjednik!

 

Izgladnjivanje do krajnjih granica  

 

Osim beskrajnog premlaćivanja i fizičkog i psihičkog zlostavljanja, uskraćivanje hrane i gladovanje bili su dio svakodnevnog rituala

Za doručak su zarobljenici dobijali komad hljeba i dvije kašike prekrupe i vodu u kojoj su Rusi kuhali heljdu ili pirinač. Za ručak je bila vodenasta supa sa kupusom, a za večeru opet prekrupa pomiješana sa vodom. Ponekad su zatvorenici dobijali kuhana riblja creva sa glavama. Aleksij je pojeo sve. Jednom je dobio parče kuhanog luka. Dugo ga je žvakao, tako da traje, uživajući u ukusu i aromi.

Jednog dana, Aleksij je iz šetnje u zatvorskom dvorištu donio glistu. Zamotao ju je u krpu, stavio u cisternu i zaboravio. Sedam dana kasnije, sjetio se, ali sada je bilo je čitavo leglo crva koji se migolje! To je bio Aleksijev prvi protein nakon dugo vremena. Sve ih je pojeo i priznaje da od zatočeništva nikada nije uživao u čokoladi kao u tim crvima.

 

Jednog dana, izgladnjen i očajan, Aleksij je konačno uhvatio miša kojeg je vrebao nekoliko nedelja, ali su ga čuvari vidjeli kako se kreće po ćeliji, što je bilo zabranjeno.

“Da bih spriječio miš da pobjegne, stavio sam ga u usta. Pritisnuo sam ga zubima da mi ne uđe u grlo. Grizao mi je nepce, ugrizao me za jezik... Držao sam miša što sam jače mogao među zubima”, priča Aleksij.

Stražari su ga počeli žestoko tući, gađajući mu desni bubreg. Lupali su divljački i svo vrijeme Aleksij stiskao usne, čvrsto držeći miša među zubima. Od ujeda miša u njegovim ustima potekla je krv, a čuvari su odjednom pomislili da su mu možda oštetili bubreg. Mučenje je prestalo.

“Uvukao sam se nazad u ćeliju kroz fekalije na podu... Jedva sam imao snage da ustanem, ali srce mi je bilo puno radosti. Nisam osjetio nikakav bol. Podsvjesno sam shvatio da žvačem meso i da će mi pomoći da preživim do jutra. U ustima mi je bio okus krvi i jetre... Mišje dlake su mi se zaglavile među zubima. Ispljunuo sam mišje zube. Dugo sam žvakao rep. Bilo je kao da žvačem tvrde gume.”

 

Bez medicinske pomoći ili liječenja

 

U kaznenoj koloniji je bilo malo ili nimalo medicinskog tretmana, samo su se povrede pojačale usred psihičke torture. Medicinske posjete i pregledi su bili površni, a medicinske pritužbe su rezultirale sa više batina. Ćebad i krevet bili su zaraženi vaškama.

Zatvorenici su odvođeni u kupatilo jednom sedmično i davali su im minut da se operu. Kupatilo je bilo još jedno mjesto mučenja. Rusi bi se tog dana napili, natjerali zatvorenike da stoje razdvojenih ruku i nogu i omamljivali ih elektrošokovima po mokrim tijelima. Zarobljenike su udarali po kičmi drvenim čekićima i gumenim pendrecima. Tri pršljena u Aleksijevoj kičmi su slomljena.

 

“Moj otac je živ spaljen...”

 

Aleksijev otac, iskusni vojnik, nije vjerovao da će rat doći u Ukrajinu, često je takvu mogućnost odbacivao kao šalu. Poginuo je u Lukašivki nakon što je izveo 40 ljudi iz okruženja, a zatim se vratio da digne u zrak nekoliko neprijateljskih tenkova iz bacača granata.

Tog dana lokalni stanovnici su vidjeli kako ruski vojnici zarobljavaju njega i još četiri ukrajinska vojnika. Bili su svjedoci kako Rusi muče zarobljene vojnike u crkvi u Lukašivki prije nego što su ih žive spalili.

Zatim su spaljene ostatke bacili duž puta između susjednih sela.

Pretragom je pronađeno tijelo Aleksijevog oca, što su DNK testovi kasnije potvrdili. Prvobitno sahranjeni u Nižinu, posmrtni ostaci njegovog oca ponovo su sahranjeni više od godinu dana kasnije na černjigovskom groblju Jacevo, krajem maja 2023. godine, nakon što je oslobođenje Lukašivke omogućilo transport posmrtnih ostataka spaljenih mrtvih Ukrajinaca koji su pokupljeni pored puta.

 

Razmjena zatvorenika

 

Dve sedmice prije razmjene u decembru, Aleksij se, iz nekog čudnog razloga, sjetio pjesme „Jingle Bells“, pronalazeći utjehu da je pjevušivši dok su ruski zvaničnici više puta insistirali da neće biti oslobođen.e  

Vrativši se u ćeliju nakon još jedne seanse mučenja, pripremio se da se objesi koristeći posteljinu.

“Već sam imao pripremljen smotan čaršaf  kojim sam se planirao objesiti”, priznaje.  

Ali pojavila se vizija njegove bake koja je pitala: „Gdje ćeš? Još niste svojoj djeci kupili poklone za Novu godinu.”

Čuvari su svjedočili kako naizgled razgovara sam sa sobom preko CCTV-a. Otvarajući ćeliju, ponovo su ga silovito tukli.

Od 192 ukrajinska zatočenika u tom ruskom zatvoru 28. decembra, samo nekoliko muškaraca, uključujući i Aleksija, dobilo je naređenje da spakuje svoje stvari, što potencijalno ukazuje na transfer ili razmjenu. Jedva je mogao hodati, odvučen je u sobu, prisiljen da se skine do gola i tučen pendrecima.

Sutradan je samo 10 zatvorenika ušlo u staro vozilo i potom u avion, ne znajući ni razlog ni odredište svog putovanja. Grupa je odletjela u Kursk ne znajući šta ih čeka.

Dana 31. decembra 2022. u pet sati ujutro prozvano je devet imena. Muškarce su ponovo ukrcali u autobuse i rekli im da će biti pogubljeni. Stigavši do tačke na ruskoj granici, u blizini Sumske oblasti, u Ukrajini, iznenada su čuli ukrajinski glas koji je rekao: „Hej ljudi, trebaju li heroji tako sjediti?“

Dok je pušio prvu cigaretu koja mu je dotakla usne, Aleksij je slušao glas svoje supruge Natalije u emotivnom telefonskom pozivu siguran u Ukrajini na Novu godinu 2023.

 

Rehabilitacija

 

Da bi zatvorio poglavlje o svom traumatičnom iskustvu u ruskom zarobljeništvu Aleksij je morao da uradi još jednu stvar – vratiti jurišnu pušku i dokumente iz svog skrovišta Lukašivka.  

Aleksij je prošao deset mjeseci medicinske rehabilitacije – šest u Ukrajini, uključujući 16 bolnica plus mjesec dana u Izraelu i 99 dana u Latviji,  odakle se vratio početkom novembra 2023. Zajedno sa ogromnim medicinskim naporima potrebnim za obnovu svog života, bivši zatvorenik dijeli nadu za budućnost.

 

“Moj brat, tri godine mlađi, sada je na frontu. Moja majka je ostala sama. U zatočeništvu, samo me je jedna stvar činila srećnim: pomisao na mog sina i ćerku. Danas mnogi ljudi kažu da nije pravo vrijeme za rađanje djece. Ali želim da kažem da je to nastavak porodice.”

Bivši zatvorenik je saznao da se njegovo eventualno pridruživanje grupi za razmjenu dogodilo zahvaljujući neumornom zagovaranju bivšeg kolege, koristeći sve moguće ukrajinske i međunarodne veze dok nije uspio osigurati Aleksijevo oslobađanje.

 

Aleksij Anulija zna da je preživio zahvaljujući prijateljima i grupama pomoći koje su neumorno radile da ga oslobode iz pakla ruskih kaznenih kolonija. On se nastavlja liječiti, odlučan da razotkrije rusku brutalnost i nastavi pozivati na pravdu.