Život pod okupacijom: 'Rusi kažu da su došli da oslobode'

Sedamdesetogodišnja Ljubov bila je prva osoba koja se približila granici Bjelorusije i Ukrajine. Dok je vukla svoj kofer, obilazila je protivtenkovske barijere dok nije stigla do kućice sa volonterima. Unutra je bilo toplo, jedan od volontera je kuhao kafu. Ljubov je iz torbice izvadila crveni ruž i popravila šminku.

Penzionerka, Ljubov je iz sela u blizini Mariupolja, koje je sada pod ruskom kontrolom. Njeni sinovi i unuci žive u Odesi. Prije potpune invazije Rusije na Ukrajinu 2022. godine, posjećivala je svoju djecu u Odesi nekoliko puta godišnje.  

“Ušla bih u autobus i bila tamo do jutra”, kaže Ljubov.

Kada je ruska vojska zauzela dio istočne i južne Ukrajine, porodicu je podijelila linija fronta. Sada, putnici iz okupiranih regiona u Odesu moraju putovati kroz Rusiju, a zatim Bjelorusiju i moraju se vratiti preko Evropske unije.

Zatvoreni su svi kontrolni punktovi prema Krimu, koji je Rusija pripojila 2014. godine i prema samoproglašenim "Narodnim republikama" Donjeck i Lugansk. Posljednji granični prelaz između Ukrajine i Rusije, u regiji Sumi, zatvoren je u augustu zbog borbi u obližnjoj regiji Kursk.

Stanovnici regiona koje je okupirala Rusija sada mogu ući na teritoriju koju kontrolira Ukrajina samo na sjeverozapadnoj granici sa Bjelorusijom, preko prelaza između sela Mokranji i Domanove. Većina ljudi koji dolaze ovim putem nemaju pasoše ili novac koji bi im bili potrebni za ulazak u Evropsku uniju.

 

Dugo, skupo putovanje

 

Ovo je prvi put da je Ljubov napustila okupirane teritorije.  

"Mislila sam da će sve ovo uskoro biti gotovo", rekla je, "ali nije tako ispalo".

Nedostaju joj djeca i unuci koje nije vidjela tri godine. A sada, kaže, više nema snage da pripremi drva koja su joj potrebna za zimu.  

„Nemam više nikoga tamo“, rekla je Ljubov.

Dvodnevno putovanje autobusom kroz Rusiju i Bjelorusiju koštalo je 300 eura. Putnici su morali prepješačiti posljednja dva kilometra

"Hvala Bogu, naši su graničari stavili moj kofer na kolica", rekla je Ljubov.

Na kontrolnom punktu, Ljubov su ispitivali ukrajinski zvaničnici. Priznala je da ima i ruski pasoš. To je jedini način da zatraži svoju penziju. "Dobijam 16.000 rubalja (147 eura), ali ugalj za zagrijevanje peći košta 40.000 rubalja", rekla je Ljubov. "Tako sam morala štediti i gladovati skoro tri meseca da bih platila i drva za ogrjev i struju".

 

'Zašto ne želite ostati u Rusiji?'

 

Irina je čekala na ukrajinskoj strani kontrolnog punkta da dočeka svoju 83-godišnju svekrvu, koja je doputovala iz Luganska, čiju su kuću rekvirirale okupatorske ruske snage.  

"Izbačena je iz vlastitog doma", rekla je Irina, koja je dodala da se pokušala boriti da zadrži kuću, čak je pozvala i rusku vojsku. „Čovjek koji se predstavio kao pukovnik Aleksej je upravo rekao da moja svekrva treba predati ključeve“, kaže Irina.

Brinula se hoće li njena svekrva preživjeti put, njeno zdravlje se pogoršalo tokom sukoba i okupacije. Kada je Irinina svekrva stigla na kontrolni punkt, preturala je po torbama tražeči pasoš i počela paničariti. Njena snaha i volonteri pokušavali su da je smire. Konačno ga pronalazi. Ovaj kontrolni punkt za nju je najbrži i najjeftiniji način da uđe na teritoriju pod kontrolom Ukrajine. Mnogo ljudi dolazi ovamo, jer Ukrajince puštaju i bez ličnih dokumenata.

Putovanje se nastavlja nakon što putnici pređu na teritoriju pod kontrolom Ukrajine. Često su stotine kilometara puta još do njihovih porodica i prijatelja. Dvadesettrogodišnja Alina, koja se prije ruske invazije preselila iz Mariupolja u Odesu, vraćala se u Ukrajinu nakon što je posjetila roditelje u svom rodnom gradu prvi put u tri godine.  

"Oni preživljavaju", rekla je Alina o svojim roditeljima.  

Njena majka radi u frizerskom salonu, a otac joj je građevinar.  

"Tamo sada nema drugih poslova", rekla je Alina.

Da bi stigla do Mariupolja, Alina je putovala kroz zapadnu Ukrajinu, Poljsku, Bjelorusiju i Rusiju. Ovo petodnevno putovanje ju je koštalo oko 700 eura. Nije imala problema sa ulaskom u Rusiju i na okupirane teritorije, jer je registrirana kod tamošnjih lokalnih vlasti. „Mariupolj koji sam poznavala više ne postoji“, rekla je Alina. Odmahnula je glavom, prisjećajući se onoga što je ruski graničar rekao kada je napuštala okupiranu regiju: "Zašto ne želite ostati u Rusiji?"

 

'Ja sam u Ukrajini!'

 

Ljudima se daju potvrde o ulasku kada stignu. Od volontera, također, dobijaju jednokratnu novčanu pomoć koju osigurava Norveško vijeće za izbjeglice i početni paket od provajdera mobilnih telefona. Odmah zovu rodbinu. "Ja sam u Ukrajini!" - vikao je stariji čovjek po imenu Aleksandar sa suzama u očima. Zvao je suprugu, koja je nekoliko dana ranije stigla u Kijev.

Par je napustio grad Alčevsk u Lugansku. Aleksandra su odbili na estonskoj granici, jer nije imao ukrajinski pasoš pa je umjesto preko Estonije došao preko Bjelorusije. Upitan da li se želi vratiti kući u Alčevsk, rekao je: "Svi moji rođaci su otišli. Svake zime smo dobijali 50 tegli kiselih kornišona. Sada ima punih tegli koje samo stoje u podrumu".

Ljudi se guraju oko autobusa koji bi ih odvezao do Kovela, najbližeg grada. Aleksandar je pričao o svojim mačkama koje je morao ostaviti komšijama.  

„Neki misle da smo izdajice, ali niko ne može da nam pronikne u dušu“, rekao je, ukrcavajući torbe u autobus. "Mogu vas uvjeriti", dodao je, "mnogi ljudi tamo čekaju Ukrajinu".

 

'Tada smo imali dobar život'

 

Pedesetdevetogodišnji Volodimir je otputovao pravo iz bolnice u Skadovsku u južnoj Hersonskoj oblasti. Porijeklom iz sela u blizini grada Oleški, hospitaliziran je pre nekoliko mjeseci kada je dron eksplodirao u njegovom dvorištu. "Sve mi je letjelo oko ušiju!" rekao je Volodimir.

Volodimir ima povredu kičme i slomljena rebra. Sada želi nastaviti liječenje u gradu Hersonu. To je samo druga strana rijeke Dnjepar od Oleški - u regionu pod kontrolom Ukrajine. Tamo ga čeka porodica: ćerka, troje unučadi i dvije sestre. Često ih je posjećivao, putovanje je trajalo samo sat vremena.  

„Putovao sam skoro dvije sedmice. Rusi kažu da su došli da nas oslobode. Ali tada smo imali dobar život, imali smo posao. Dron mi je uništio kuhinju. Ne znam kako to tamo sada izgleda. Možda više uopće nemam kuću", kaže Volodimir.

 

'Ne možemo biti krivi što smo ostali'

 

Tog dana za Kovel su bila otpremljena četiri autobusa sa 44 putnika. Kada bi stigli, odveli bi ih u sklonište za hitne slučajeve koje vodi crkva. Tamo bi ih hranili i pomagali u kupovini karata za voz ili autobus za dalje putovanje. Oni koji ne bi putovali do sljedećeg dana mogli su prenoćiti.

Ljubov se željela odmoriti prije nego što otputuje u Odesu. Na proljeće se planira vratiti u svoje selo blizu Mariupolja. Ali moguće je preći kontrolni punkt Mokranji-Domanove samo u jednom pravcu: u Ukrajinu. Ljubov će morati putovati nazad preko Evropske unije, što znači da će njeno putovanje biti duže i skuplje.

Brine se da bi mogla izgubiti dom ako ostane u Odesi. Okupacione vlasti oduzimaju nenaseljene kuće i stanove koji nisu preknjiženi u skladu sa ruskim propisima. To je jedan od razloga zašto se Ukrajinci vraćaju na okupirane teritorije.

"Ne možemo biti krivi što smo ostali", rekla je Ljubov.  

Ne može podnijeti pomisao da se ne može vratiti kući.

„Ne želim da mi oduzmu kuću: sve moje stvari, moje fotografije“, rekla je. "Ne želim da neko pretura po njima".