Žene Ukrajine podijelile svoje priče o silovanju od strane ruskih snaga. Našli smo njihove napadače

Nije bilo vremena za proslavu vijesti nakon bolničkog pregleda – morala je odlučiti gdje će se skloniti dok su se ruske trupe približavale. Bježeći u maleno selo Krasnivka u južnoj Hersonskoj oblasti, gdje je živjela njezina majka, nadala se da će biti sigurna. Ali vojnici su došli.

U emotivnom i ntervjuu za dokumentarac iz Kyiv Independenta, Maryna daje jeziv opis onoga što se zatim dogodilo.  

“Kada su ušli u selo, zamolili su nas da izađemo iz podruma u kojem smo se skrivali i rekli djevojkama poput mene, moje sestre i još jedne mlađe djevojke da ne smijemo izlaziti na ulicu. Vojnici nas ne bi trebali vidjeti. Zato što bi nas neki od njih mogle silovati”, rekla je Marina.

Ona opisuje kako se nekoliko dana kasnije, nakon što su trupe napale i ispitivale stanovnike, jedan pijani vojnik počeo raspitivati za dob žena i djevojaka u kući u kojoj se Marina sklonila. Nakon što je majku nakratko odvela u drugu sobu, Marina kaže da se vojnik vratio po nju, odveo je u tu sobu dok su majka i djeca u kući čekali u kuhinji i silovao je.

“Rekao je da će me upucati ako se budem opirala. Prijetio mi je i šakama. Rekla sam mu da sam trudna i da ne želim ništa, a on je rekao: ‘Ne budi takva zezancija. Ako ne želiš biti sa mnom, pozvat ću 20 ljudi i bit ćeš sa svima redom. Pa odaberi, ili budi sa mnom ili sa njima“ Još se sjećam tog smrdljivog daha alkohola. Pokušala sam ga odgurnuti, ali iako je bio pijan, bio je jači od mene“, rekla je Marina.

Marina nije njeno pravo ime. Koristila je to ime kao pseudonim u filmu i tražila da joj se prikrije identitet dok ponovno gradi svoj život u privatnosti. Ona je jedna od dvije žene koje su ispričale da ih je vojnik silovao u prvim sedmicama invazije u dokumentarcu pod naslovom "Vratio se". Film nastoji rasvijetliti seksualno nasilje ruskih snaga u Ukrajini i pozvati krivce na odgovornost.

Druga žena koja progovara u filmu je Daria, grafička dizajnerica u 30-ima, koja nije navela svoje prezime i tražila je zaštitu identiteta. Kad je počela invazija, pobjegla je sa svojim dečkom u Havronščinu, selo sa oko 1000 stanovnika zapadno od Kijeva, gdje je njezina porodica imala kuću.

 

Opisuje kako je vojnik, za kojeg se sjeća da je uvijek bio pijan, rekao da je želi ispitivati o telefonu i odveo ju je u kuću daleko od njene obitelji. Kada su stigli, tražio je da sjedne na krevet i rekao joj da se skine.

“Shvatila sam da ako budem plakala ili se borila na bilo koji način, on bi se mogao naljutiti i moglo bi završiti još gore. Tako da sam se nekako pomirila sa tim, kao da sam psihički napustila svoje tijelo”, rekla je Daria.

Nakon toga ju je odvezao kući, gdje je u dvorištu čekala obitelj.  

“Nije mi bilo najgore kad me je doveo u tu napuštenu kuću, nego kad sam vidjela svoje roditelje i stanje u kojem su bili. Izgledali su jedva živi, jako blijedi, jedva su stajali. Naravno, nisam im ništa rekla”.

Isto se dogodilo i sljedeći dan, rekla je. Nakon toga su se ruski vojnici počeli povlačiti iz Havronščine i drugih kijevskih predgrađa pod sve većim pritiskom ukrajinskih snaga.

Reporteri Kyiv Independenta koristili su svjedočenje Darije i Marine, kao i izjave svjedoka seljana i vojnog osoblja kako bi utvrdili identitet vojnicika koji su počinili navodna silovanja. Također su identificirali zapovjednike jedinica, a obojicu je odlikovala ruska država. Njihovi nalazi podijeljeni su s istražiteljima u Ukrajini i inozemstvu.

Dok novinari ne mogu kvantificirati u kojoj mjeri ruske snage u Ukrajini seksualno nasilje koriste kao ratno oružje, psihologinja Natalija Pocelujeva, koja radi sa preživjelima, daje doista uznemirujuću sliku potencijalnih razmjera: U filmu opisuje kako razgovarala je sa preživjelima između pet i 65 godina, muškarcima i ženama.

Određeni broj ukrajinskih muškaraca ispričao je da su ih ruske snage okupile i držale u pritvorskim centrima u Rusiji ili na okupiranim teritorijima u istočnoj i južnoj Ukrajini, gdje su bili podvrgnuti užasnom seksualnom nasilju, kako je izvijestilo Slidstvo.info, ukrajinsko istražiteljsko novinarsko glasilo.

 

Potraga za pravdom

 

Posebna predstavnica UN-a za seksualno nasilje u sukobima, Pramila Patten, javno je optužila Rusiju da je počinila ratne zločine koristeći silovanje i druge oblike seksualnog nasilja, kao dio svoje vojne strategije.

Ured glavnog tužitelja Ukrajine zabilježio je gotovo 300 slučajeva seksualnog nasilja nad Ukrajincima od strane ruskih snaga od početka invazije u februaru 2022. godine, većina u istim područjima gdje su Daria i Marina bile meta. Dva ruska vojna lica osuđena su u odsutnosti, a još 42 vojnika su optužena.

Wayne Jordash, britanski odvjetnik koji pomaže ukrajinskim tužiteljima u istrazi zločina snaga pod vodstvom Rusije, rekao je da bi broj slučajeva seksualnog nasilja koje su zabilježile ukrajinske vlasti mogao biti vrh ledenog brijega.

"S obzirom na ono što možemo vidjeti o ruskom ponašanju i uvide u istrage, bio bih iznenađen da ne govorimo o hiljadama slučajeva", rekao je Jordash.

 

Ana Sosonska, tužiteljica koja vodi ukrajinski odjel za istrage ratnih zločina o seksualnom nasilju i pojavljuje se u dokumentarcu Kyiv Independenta, rekla je da napredak u traženju pravde u takvim slučajevima nije ometen samo ratom, već i stigmom vezanom za silovanje u Ukrajini.

To je nit koja se provlači kroz Marininu priču. Opisuje kako nije htjela prijaviti svoje silovanje, te da je njezina majka rekla ukrajinskoj policiji.  

“Razmišljala sam o tome da šutim i jednostavno zaboravim. (Ali) moja mama nije mogla živjeti u miru”, rekla je Marina.

Kako policija do sada nije uspjela identificirati njenog napadača, reporteri Kyiv Independenta došli su do vlastitih dokaza.

Na osnovu informacija dobijenih od Marine vezanih za vojnikovo ime i pozivni znak "Sinii" (što je ruska i ukrajinska riječ za "plavi"), intervjue sa seljanima i vojnim osobljem te reference na društvenim medijima napravili su profil čovjeka koji navodno je silovao Marinu, ukrajinsku državljanku iz Donjecke oblasti. On ima nekoliko kaznenih presuda, nijednu za silovanje. Dokazi su upućivali na to da je čovjek – Mikola Senenko – bio pripadnik 109. pukovnije paravojnih snaga iz dijela Donjecke oblasti koji je pod kontrolom Rusije. Pukovnija je prve sedmice nakon invazije provela stacionirana diljem sjevernog dijela Hersonske oblasti, uključujući Marinino selo Krasnivka.

Pripadnik pukovnije rekao je novinaru Kyiv Independenta koji se predstavljao kao ruski istražitelj da je vojnik sa pozivnim znakom Sinii uhvaćen "u blizini gole djevojke" i da je otpušten. Marina je rekla da je isti viši oficir ponudio da pogubi vojnika pred njom nakon silovanja, a ona je odbila. Selo su ubrzo nakon toga oslobodile ukrajinske trupe. Novinari nisu uspjeli locirati Senenka, čija je aktivnost na društvenim mrežama prekinuta 2020.

Marina i Daria su identificirale muškarce na slikama društvenih medija koje su novinari pronašli kao vojnike koji su ih silovali.

Daria je rekla da joj je vojnik koji ju je silovao dao svoje ime: Nadbit Dabajev. Novinari su potvrdili da tužitelji u Ukrajini vode još četiri slučaja ratnih zločina protiv Dabajeva: jedan za ubistvo seljanina, jedan za krađu automobila, a druga dva, koje je pokrenula Darijina porodica, za krađu automobila Darijinog oca i mučenje porodice odvođenjem na lažno smaknuće. Regionalno tužiteljstvo u Kijevu službeno je optužilo vojnika za zločine u aprilu 2023. godine.

Daria je rekla da silovanje nije među optužbama, jer se bojala izložiti svog oca detaljima o tome šta joj se dogodilo, ako objavi svoj slučaj u Ukrajini. Rekla je novinarima da je umjesto toga dala iskaz o napadu istražiteljima izvan Ukrajine.

Službeni dokumenti koje je podnijela Služba sigurnosti Ukrajine kada je otvorila svoju istragu pokazuju da je Dabajev služio u 37. zasebnoj gardijskoj motostreljačkoj brigadi. 37. brigada, čija je matična baza u dalekoistočnoj ruskoj republici Burjatiji, predvodila je kopneni napad na Kijevsku oblast u prvim danima rata. Od 42 optužbe za seksualno nasilje koje su ukrajinski tužitelji podigli protiv ruskih snaga, 10 se odnosi na vojnike iz te brigade.

Druga dalekoistočna jedinica, 64. zasebna gardijska motostreljačka brigada, optužena je za ratne zločine zbog masakra nad civilima u Buči, također, u Kijevskoj oblasti, u istom vremenskom periodu. Rusija je kritizirana zbog svoje nerazmjerne upotrebe vojnika iz manjinskih etničkih grupa i zajednica lošijeg ekonomskog položaja, uključujući takozvane "mobilizacijske rezervne pukovnije" iz dijelova oblasti Donjecka i Luganska pod kontrolom Rusije, koji su uglavnom sastavljeni od muškaraca sa malo ili nimalo vojnog nadzora.

Novinari su otkrili da je Dabajev nastavio objavljivati slike u uniformi na društvenim mrežama. Direktno kontaktiran, odbio je odgovoriti na pitanja novinara o optužbama protiv njega i optužbama za silovanje.

Nakon povlačenja iz Kijevske oblasti, 37. brigada je raspoređena u Harkovskoj oblasti. Od februara njen komandant ostao je pukovnik Jurij Medvedev, koji je 2022. godine dobio Orden za hrabrost, jedno od najviših državnih priznanja Rusije. Prema međunarodnom pravu, vojni komandanti mogu biti procesuirani za ratne zločine koje su počinili njihovi podređeni, što je pravno načelo poznato kao komandna odgovornost.

U slučaju Senenka, novinari su utvrdili da je 109. pukovnija vjerojatno bila pod kontrolom 11. gardijske vazdušno-jurišne brigade, ruske jedinice koju je vodio pukovnik Denis Šišov. Prema profilu Šišova na web stranici ruskog Ministarstva obrane, učestvovaje je u ruskoj ofanzivi na jugoistoku Ukrajine na početku invazije. Šišov je 2022. godine dobio nagradu Heroj Rusije, najveću rusku počasnu titulu.

Nema naznaka da su Medvedev, Šišoiv ili bilo koji ruski komandanti pozvani na odgovornost za ponašanje podređenih osumnjičenih za silovanje i druge nasilne zločine, dok su služili u Ukrajini. Ruski istražni odbor nije odgovorio na zahtjev OCCRP-a za komentar.

Rusija je odbacila tvrdnje o sistematskom seksualnom nasilju u svom ratu u Ukrajini. U aprilu je Vasilij Njebenzja, stalni predstavnik Rusije pri Ujedinjenim narodima, optužio Patten iz UN-a za "očigledne laži i manipulaciju" u njezinom izvještavanju o seksualnom nasilju u Ukrajini. “Rusija osuđuje seksualno nasilje u svim oblicima”, rekao je Njebenzja.

 

'Moram živjeti za njega'

 

Psihologinja Pocelujeva kaže da podržava preživjele tokom procesa svjedočenja o seksualnom nasilju koje su pretrpjele, prati ih tokom razgovora s tužiteljima ili policijom te ih smiruje nakon toga. (Marina i Daria nisu među preživjelima s kojima je radila.)

“Objašnjavam im zašto je važno obratiti se zapravo policiji. Objašnjavam da je svaki zabilježeni zločin još jedan korak prema međunarodnom kaznenom sudu i da će čelnici te zemlje odgovarati za sve što su učinili”, rekla je Pocelujeva.

Za pravdu na sudovima trebat će vremena, rekao je britanski odvjetnik Jordash.  

"Ukrajina nema većinu osumnjičenika u pritvoru i malo je vjerojatno da će te osumnjičenike držati u pritvoru u bliskoj budućnosti", rekao je Jordash.  

Spisi predmeta koje Sosonska i drugi tužitelji mukotrpno grade vjerojatno će se koristiti za suđenja u odsustvu, za koje je Jordash rekao da mogu poslužiti u svrhu "postavljanja temelja istine" o ruskim vojnim zločinima.

U međuvremenu, Ukrajina je nedavno objavila da će početi isplaćivati odštete za do 500 preživjelih ratnog silovanja, što je potez za koji je prva dama zemlje, Olena Zelenska, rekla da je "važan korak prema ponovnom uspostavljanju pravde".

Daria, koja je pobjegla iz Havronščine i provela godinu dana u relativnoj sigurnosti Uzhoroda na zapadnoj granici Ukrajine, kaže da joj je besplatno psihološko savjetovanje dostupno žrtvama seksualnog nasilja pomoglo da transformira "traumu u snagu".

Ona i njezin dečko i dalje su par, a nada se da će svojim umjetničkim djelima i iskustvom pomoći drugim Ukrajincima koji su preživjeli brutalne napade.

“Postupno pokušavam proširiti ovu informaciju, pokazati da ti zločini postoje. Želim biti aktivnija i samouvjerenija. Naravno, nije lako. Nije lako o tome javno govoriti, niti uopće govoriti”, kaže Darija.

Marina je završila obuku za slastičara i sanja o kući okruženoj cvijećem. Još uvijek ima problema sa spavanjem i počela je raditi sa savjetnikom. Život se vrti oko njenog sina, koji sada ima skoro dvije godine.  

"Sada imam osjećaj svrhe, moram živjeti za njega. Ne može bez mene", kaže Marina.