Zašto zdravlje Ramzana Kadirova nije važno

Dana 15. septembra, Andrij Jusov, portparol ukrajinske vojne obavještajne službe, rekao je novinarima da je Ramzan Kadirov, guverner Čečenije, bio u komi. Ova izjava izazvala je nalet senzacionalnih spekulacija o stanju čečenskog lidera. Neki su sugerirali da je u bolnici u Moskvi, na liječenju zbog problema sa bubrezima, drugi da pati od negativnih posljedica ovisnosti o drogama, a manjina je čak proglasila njegovu smrt.

Nije to bilo prvi put da su se pojavile glasine o pogoršanju zdravlja Kadirova. Takve spekulacije kruže već nekoliko godina. Razlika je ovoga puta bila u tome što je privukao mnogo više međunarodne pažnje, možda zbog ključne uloge koju je samoproglašeni „pješak“ predsjednika Vladimira Putina odigrao u ratu u Ukrajini, posebno na propagandnom frontu.

Čini se da u nekim krugovima postoje nade da će u slučaju Kadirovljeve iscrpljujuće bolesti ili smrti, Čečenija, a time i Rusija, biti destabilizirani, što bi pomoglo Ukrajini da pobijedi u ratu. Ali takav razvoj događaja je malo vjerovatan. U stvari, zdravstveno stanje čečenskog lidera nije mnogo važno. To je zato što režim u Čečenskoj Republici trenutno održava visok nivo otpornosti, kako iznutra, tako i u odnosima sa Moskvom.

Personaliziran, ali stabilan režim

Kadirovljeva moć zavisi od dva stuba: nedostatka političkih rivala koji bi mogli osporiti njegovu vladavinu i njegovih bliskih veza sa Putinom. Nakon što je preuzeo vlast od svog oca Ahmeta, koji je ubijen 2004. godine, Kadirov je sistematski nastojao eliminirati svakoga ko bi mogao predstavljati prijetnju njegovom položaju. Kritičari i rivali su ubijeni ili su morali pobjeći u inozemstvo, gdje žive u strahu da će biti meta.  

Kadirov je, također, osigurao svoj položaj razvijanjem lične veze sa Putinom. Obično označen kao porodični, gotovo očinski, njihov odnos je bliži od bilo kojeg drugog koji je ruski predsjednik imao sa nekim regionalnim liderom.

U zamjenu za iskazivanje slijepe lojalnosti Putinu, Kadirov dobija značajna sredstva iz saveznog budžeta. Zaista, Čečenija je jedan od regiona sa najviše subvencioniranja u Rusiji, prema priznanju njenog lidera, ne bi preživio mjesec dana bez finansiranja iz Moskve.

Njegova bolest ili smrt, međutim, ne bi zaustavili protok ovih sredstava, jer ih Kremlj doživljava kao način da se kupi stabilnost i mir u Republici, koja je prošla kroz dva rata 1990-ih.

Kadirov, također, nije nezamjenjiv. Iako u Čečeniji zaista postoji mnogo personalizacije vlasti, on sam ne predstavlja cjelokupni režim. On sjedi na vrhu režimske hijerarhije, ali nije isključivo odgovoran za njeno funkcioniranje. Postoji veliki broj moćnih ljudi koji upravljaju različitim aspektima uprave.

Predsjednik parlamenta Čečenije Magomed Daudov i zamjenik premijera Abuzaid Vismuradov bave se unutrašnjim poslovima, posebno u vezi sa represijom javnosti i održavanjem stabilnosti. Obojica imaju

reputaciju ekstremno nasilnih osoba i povezani su sa slučajevima torture. Od invazije Rusije na Ukrajinu, njih dvojica su nadgledali raspoređivanje čečenskih boraca na bojno polje.

Premijer Muslim Hučijev upravlja operacijama konvencionalnog rukovođenja. On je tradicionalni birokrata, koji je bio na raznim državnim pozicijama. Hučijev je bio i vršilac dužnosti šefa Čečenije, zamjenjujući Kadirova u više navrata, uključujući i ranije ove godine, kada je otišao na odsustvo.

Adam Delimhanov, Kadirovljev poručnik od najvećeg povjerenja i član ruske Dume, kontrolira neformalne, često kriminalne, operacije režima izvan Čečenije. On je odgovoran za suzbijanje opozicije Kadirovu među čečenskom dijasporom i optužen je za organiziranje nekoliko atentata. Također je igrao istaknutu javnu ulogu u ruskoj vojnoj kampanji u Ukrajini, raspoređujući na okupirane teritorije čečenske snage.

Ako Kadirov bude onesposobljen ili umre, ove moćne ličnosti bi mogle nastaviti sa operacijama njegovog režima, vjerovatno sa jednim od njih koji će biti vršilac dužnosti regionalnog šefa.

Kadirov priprema svog najstarijeg sina Ahmeta za nasljednika, iako je još otprilike sedam godina daleko od ispunjavanja zakonske starosne dobi da postane guverner. U martu, uoči vjenčanja, mlađi Kadirov se sastao sa Putinom u Moskvi. Ovaj sastanak je bio najjasniji pokazatelj Ahmetovog položaja i označio je početak višemjesečnog naleta službenih dužnosti za najstarijeg sina Kadirova.

Kremlj će vjerovatno prihvatiti Ahmeta kao Ramzanovog nasljednika ne samo zato što njegov otac to želi, već zato što održava trenutnu strukturu odnosa. To Čečeniju drži kao političku konstantu, a ne kao nepredvidivu vazalnu regiju.

Bilo da Ahmet preuzme dužnost od svog oca ili postoji prelazna figura koja vlada privremeno, poput Daudova ili Delimhanova, režim u Čečeniji je spreman ostati netaknut, ako Kadirov prijevremeno napusti poziciju guvernera.

Nema izgleda za unutrašnji otpor

U slučaju promjene rukovodstva, stabilnost u sjevernokavkaskoj republici garantira i njen masivni represivni aparat, koji brzo iskorenjuje svaki oblik opozicije kada se pojavi. Kadirovljev režim je u posljednje vrijeme pokazao sve niži prag za upotrebu sile.

Naprimjer, u septembru prošle godine, nakon što je Moskva objavila djelimičnu mobilizaciju, Čečenke su izašle u Grozni na demonstracije protiv te odluke. Službe sigurnosti su demonstrantkinje odvele u kancelariju gradonačelnika Groznog i pretukle, dok su njihovi muški rođaci prisilno raspoređeni na front u Ukrajini.

U decembru je nakon tuče između dva službenika sigurnosti u čečenskom gradu Urus-Martan uslijedila opsežna sigurnosna kampanja za privođenje stanovnika koji su svjedočili i snimili incident na svojim telefonima. Vlasti u Groznom su navodno bile iziritirane što je mještane zabavljala svađa.

Grubost režima može se protumačiti kao znak njegove fundamentalne slabosti, nedostatka narodnog legitimiteta. Ipak, efikasan je u eliminiranu protesta i održavanju kontrole, a njegova sposobnost ne bi se pogoršala, ako bi se nešto dogodilo Kadirovu.

Sredstva čečenske javnosti za organiziranje oružanog otpora su ograničena. Devedesetih su se Čečeni borili za nezavisnost od Rusije, ali su poraženi u drugom rusko-čečenskom ratu. Lokalna pobuna koja je trajala tokom naredne decenije je zaustavljena, a mnogi borci su napustili Republiku.

Danas se većina čečenskih opozicionih snaga preselila u Ukrajinu, kako bi nastavila svoju borbu protiv Rusije. Učestvovali su u ključnim bitkama, uspješno braneći Kijev, oslobađajući Izjum i boreći se oko Bahmuta ranije ove godine. Međutim, oni nemaju jasan put za povratak u domovinu.

Prelazak kopnom sa južnog Kavkaza trenutno nije moguć. Gruzija je i dalje neprijateljska prema Čečenima zbog svoje bogate istorije prelijevanja sukoba i neuspjelog pokušaja eksploatacije boraca iz regiona. Azerbejdžan isto tako ne bi dozvolio čečenskim borcima da prolaze kroz njegovu teritoriju iz sopstvenih sigurnosnih razloga i nespremnosti da naljuti Moskvu.

Svaki otpor koji se organizira na terenu u Čečeniji suočio bi se sa velikim izazovom ograničene ponude oružja. Neka skrovišta oružja iz pobune 2000-ih i dalje su skrivena u šumama, ali njihov broj i upotrebljivost su upitni. Kadirovljev režim se obračunao s ilegalnim posjedovanjem oružja i naoružanim ljudima. Rat u Ukrajini mogao bi povećati dostupnost oružja unutar Rusije, ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljno za snabdijevanje značajnih snaga oružanog otpora.

Kadirov  preduzima mjere da spreči novu pobunu. On je smanjio broj čečenskih trupa koje se bore u Ukrajini u prvih nekoliko mjeseci rata, a prošlog ljeta naredio je sigurnosnim službama da se bolje pripreme za podzemne borbe. On se, naravno, može osloniti i na vojnu podršku Moskve u slučaju da dođe do unutrašnjih sukoba.

Teška bolest ili čak smrt čečenskog vođe ne bi umanjila sposobnost režima da zaustavi bilo kakvo neslaganje ili oružani otpor. Kadirov možda ima jedinstven odnos sa Putinom, ali on nije nezamjenjiv. Bez obzira da li će njegov sin postati njegov nasljednik ili će se uključiti neko od njegovih pouzdanih ljudi, režim će nastaviti funkcionisati uz snažnu podršku Moskve i držati podalje čečenske težnje za slobodom i neovisnošću.